Oči su mu bile pune suza, prošaputao je...

Prema istinitom događaju: Ankica Kušljaković, za blog 32 vijećnik

Tetka je umrla dan prije novogodišnje noći. Još je bio rat. Sjećam se kada je stigla vijest o tetkinoj smrti. Rodica je crvenih obraza ušla u našu kuhinjicu. Majci je nešto šapnula. Majka se tada uhvatila za glavu i istrčala vani. Sestra i ja smo kroz prozor vidjele da je napolju majčin brat. Tužno je pogledao. Nešto su razgovarali. Bile smo premale da bi čitale sa usana, a kamoli smjele tog hladnog decembardnog dana otvoriti prozor.

Ujak je zalupio vrata i otišao. Majka nije odmah ušla u kuću, u crnim gumenim čizmama produžila je korak niz avliju do pumpe. Kroz selo još nije bila prošla struja, ni voda, o telefonu da ne pričam. S pumpe je donijela kantu vode. Vodu je ulila u limeni lonac koji je bio na starom štednjaku. Suznih očiju promrmljala je „E moja Milice. Kako li če oni siročići bez tebe“?

Iz drvenog ormana izvadila je crnu rolku, debeli dzemper i crne pantole. Zatim je dobro naložila vatru i provjerila da li se voda grije. Sestra i ja smo gledale kroz prozor, nadajući se da će otac što prije doći sa linije. Niz sokak je išao otac. Gust snijeg je padao. Glavu je podvio dok se snijeg slivao niz vrat. Ruke su mu bile u džepovima, išao je žurno. Ugledavši oca sestra i ja smo se odmah stvorile u hodniku kod vrata. Otac je tresao snijeg sa vojne jakne i skidao teške vojne crne cipele. Lijevom rukom me pomilovao po kosi, dok mu je sestra već pružala ruke da je uzme. U naručju sa njom ušao je u kuhinjicu. Kuhinjica je bila naše ratno sklonište. Tiho je ušao u sobu. Na starom kauču je bila crna garderoba.

Spustio je seku i nijemo upitao majku.
-Kada?
-Jutros, u zoru. Gotovo u snu, bez bolnog uzdaha i nijedne riječi.
Oči su mu bile pune suza, prošaputao je “E, moja sele, moja mučenice, moja domaćice, tužan li je tvoj život...“
-Ugrijala sam ti vodu, okupaj se, pa će moj brat doći po tebe. Ti noćas budi tamo, ja ću doći ujutru.

Otac je uzeo crnu gardarobu i krenuo prema kupatilu. Na hodniku je zastao. Glavu je spustio na crnu gardarobu i zajecao. Ne znam zašto imam jako sjećanje na djetinjstvo. Sjećam se svakog očevog pokreta. Imala samo samo četiri godine.
Kada je izašao iz kupatila. Sjeo je na zeleni kauč i zapalio cigaretu. Majka mu je nešto govorila. Nisam čula šta. Tiho su govorili. Oca nikada nisam vidjela tako blijedog, izgubljenog, tužnog.

Na hodniku smo seka i ja brisale tatine čizme. Ja sam ga pogledala i upitala:
-Tata, tata gdje ideš? Ako ideš kod moje tetke reci joj da sam naučila još dvije pjesmice. Kada malo ozdravi i kada joj kosa odraste ponovo ću joj stavljati viklere. Imaće lokne. Puno pozdravi tetku, tata.
Niz očevo lice je krenula teška, muška, gorka suza. Slila se niz lice i pala na čizmu.

Pogledala sam u oca, oči su mu bile crvene a lice je dobijalo boju bijele krpe. Drhtao je.
Ujak sa starom ladom nije mogao doći do kuće. Za tih sat snijeg je toliko zapadao da je bilo nemoguće prići dvorištu. Majka je do kapije ispratila oca. Dugo je gledala za njim. Kada je majka ušla u kuću, sa našeg "gold star" crnog televizora skinula je šareni stoljnjak. Promrmljavši „Eh, moja Milice, moja vrijednice. Ti si ovo svojim vrijednim rukama isheklala. Donijela si mi na useljenje". Umjesto njega stavila je crnu maramu. Sestru i mene je tiho opomenula da budemo dobre. Sjela je pokraj peći i uzela stari molitveni. Dugo se molila.

U zoru nas je probudila. Sanovne smo se obukle i kroz prtinu snijega niz sokak krenule s majkom. Tu nas je čekao ujak. Ušle smo u zagrijano auto. Majka i ujak su ćutali. Ćutale smo seka i ja. Nas dvije smo ostale kod bake. Baka nikada nije bila pričljiva, više je ćutala. Molila se tiho Bogu.

Uveče su došli otac i majka po nas. Ja sam ih pitala kako je tetka. Otac je spustio pogled a majka je nijemo gledala u daljinu. Kada smo te večeri došli kući, otac je pokraj televizora prekrivenog crnom maramom stavio tetkinu sliku. Ja sam uzela tetkinu sliku i srećno pjevušila gledajući u nju. Majka je zagalamila „Ne pjevaj, tetka...“. Otac je prekinuo, rekavši „Neka pjeva, sestra bi baš voljela da je vidi raspjevanu“.
Kada je dolazio sa linije, otac bi se brzo spremio i odlazio negdje. Jedne večeri sam ga pitala
-Gdje ide?
Nijemo je spustio pogled ne rekavši ništa.
Nadovezala sam se „Tata, hoću da idem kod tetke, hoću da joj ispričam nove priče i pjesmice, hoću da joj uvijam kosu“.
-Sine, tetke više nema...-otac je ponovo spustio glavu.
-Kako nema? Kako? Gdje?
-Tetka je sada na nebu.

Ujutru nas je majka spremila, po sestrinoj i mojoj želji obukle smo crvene dzeperčiće. Peglica je truckala putem dok smo se mi smrzavali u njoj. Ja sam uz put ponavljala pjesmicu „Sjedi žaba na lokvanju“, dok me seka ometala u mojoj interpretaciji. Kao neko najvrijednije blago u rukama sam držala majčice spužvane viklere, nadajući se da ću tetki kosu uvijati. Seka je držala dvije crvene ruže, moju i njenu. Tetka voli cvijeće, rekle smo kao izgovor da se kupe ruže. Već sam je zamišljala kako nas dočekuje nasmijana, u kućnoj haljini vesele boje, sa karninom na usnama i uvijenom kosom. Bila sam dijete.

Ništa nisam shvatala. Otac se parkirao pokraj seoskog groblja. Krstovi i spomenici su virili iznad kapije. Majka nam je stavila rukavice i kape. Žurile smo. Kada smo došle do groba, otac je suznih očiju rekao:
-Tu je vaša tetka. Ona nas sada s neba gleda.
- Tata, tata, ništa ti nevjerujem. Ne bi tetka dozvolila da nas gleda a da nam ne dođe.

Otac je pogledao u tetkinu humku i zagrlio sestru i mene.
Sestra i ja smo upalile svijeću tetki. Niz moje lice spustila se suza. Nisam ništa znala ali sve sam shvatala. Crvenu ružu sam spustila na tetkin grob. Humka, preko koje se nadvio bijeli pokrivač bila je tetkina vječna kuća. Majka je tiho rekla.

-Poljubite, tetkinu sliku i krst. Dječice, nikada nije rečeno zbogom, nego samo doviđenja.

Stranjani kod Zenice: Oni bi da se odcijepe, a mi im k’o ne damo!

- Mještani Stranjana kod Zenice bi da se odcjepe od Medžlisa Islamske zajednice Zenica po pitanju članarine, a ovi im ko ne daju...

Slučaj mještana Stranjana kod Zenice koji upozoravaju da im je onemogućen odlazak na hadž podsjetio me je na Bahrudina Kaletovića devetnaestogodišnjaka iz Tuzle, koji je ušao u kolektivno sećanje svih pripadnika južnoslovenskih naroda koji su te večeri gledali Yutelov prilog sa slovenačkog ratišta.

Krajem juna 1991. godine, negdje na liniji vatre na Krakovskem Gozdu u Sloveniji, zabiti čije ime nešto znači još samo slovenačkim veteranima rata za nezavisnost, novinar Jutela Ivica Puljić intervjuiše vojnika JNA. Vojnik dječijeg lica leži usred šume. "Kakvo je stanje?", pita reporter. "Jebeno, eto kakvo", odgovara vojnik. Dok priča, nervozno čupka lišće sa okolnih grana i baca ga svuda oko sebe. Na pitanje da li zna protiv koga se bore, kaže: "Otkud znam, samo znam da pucaju na nas i ništa više. Pucaju ovi teritorijalci, jebi ga, ko će drugi." "Znate li zbog čega se vodi ovaj rat, ova bitka?" "Ma otkud znam. Kol’ko ja kužim to, oni kao hoće da se otcepljuju a mi im kao ne damo. U stvari, mi samo hoćemo da se vratimo u kasarnu i ništa više", odgovorio je Bahrudin Kaletović, devetnaestogodišnjak iz Tuzle, i ušao u kolektivno sećanje svih pripadnika južnoslovenskih naroda koji su te večeri gledali Yutelov prilog sa slovenačkog ratišta.

Mještani Stranjana kod Zenice bi da se odcjepe od Medžlisa Islamske zajednice Zenica po pitanju članarine, a ovi im ko ne daju... Ma kako bezazleno izgledala priča vojnika s početka teksta, nakon toga desio se četverogodišnji krvavi rat. Džematski odbor Stranjani i Medžlis Islamske zajednice Zenica devet godina vode spor oko plaćanja članarine i ostalih prava i obaveza oko finansiranja džemata a koliko su “zaratili” pokazuje i ovo onemogućavanje odlaska na hadž dvanaest mještana Stranjana.

Jakub ef. Salkica, glavni imam i njegov daleko poznatiji kolega Muhamed Begagić koji je na čelu Medžlisa IZ Zenica očigledno smatraju da novac iz Stranjana mora ići u zajedničku kasu.
Begagić je “stari ratnik”, predsjednik svega i svačega u Zenici i on vjerovatno zna kako to ide “il' si bos il' si hadžija”. Sad ću i ja k'o Bahrudin, kol’ko ja kužim to, oni kao hoće da se otcepljuju, a ove hadžije im kao ne daju. Pitam se šta je slijedeće? Da neće izdati fetvu protiv mještana Stranjana?

Salkica, glavni imam MIZ Zenica je za Dnevni avaz izjavio da dozvole za hadž nisu izdate jer mještani Stranjana nisu članovi Islamske zajednice u BiH.

“U organizaciji IZ i Rijaseta na hadž idu članovi IZ. Oni u Stranjanima to nisu. Ja ne mogu napisati ni preporuku za upis u medresu nekome ko nije član IZ. Ovdje se ne radi o kapricu, već o propisima”.

32 vijecnik/ freshpress.info/avaz.ba/agencije

Lako se pas nauči na bolji život!

Pretpostavljam da sam pišući kolumne za jedan portal (dok nije bio nacionalistički nastrojen) doprinijeo cifri od 22.000 čitalaca. Nemam namjeru imenovati ga da ne bi ispalo reklama, ali da sam znao da će prerasti u nacionalistički ne bih nikada ni pisao. Danas, par godina poslije, primjetio sam da im kolumnisti više i ne trebaju ... Uklonuli su tekstove, pretpostavaljam zbog tog što se ne uklapaju u njihovu “programsku šemu”. Uklonili su oni, ali nisam ja. To će biti razlog zašto ću neke od tekstova ponoviti na blogu 32 vijećnik.

Upalimo svjetlo:
- dojučerašnja fukara nikad nije bila naprednija i nikad zadovoljnija

Svakim danom sve je više mladi i perspektivnih kreativaca koji pokušavaju da uljepšaju svakodnevnicu s ciljem usmjeravanja populacije ka zdravijem razmišljanju kao i proširivanju svijesti građana naše zemlje. Ništa loše i ništa čudno, rekli bi mnogi, vidim i sam napredak u kvaliteti življenja u svojoj okolini, vidim da mnogi žive iznad prosjeka.

U toku svakodnevnih poslovnih aktivnosti prolazeći kroz grad, često se pitam radi li ovdje iko? Vidim na hiljade novijih automobila, ne možeš normalno proći gradom, svoje ljubimce parkirali na trotoare, mnogi sjede, ispijaju kafu, pretpostavljam i da govore “ne može se više ‘vako”.

I dok jedni ne mogu više tako, nedaleko od njih, drugi, kojih inače i nije tako mali broj, crnače za minimalnu nadnicu i ne govore ništa.

Osim što većina ispija kafu, a manjina radi, oni dijele i jednu zajedničku stvar, naime i jedni i drugi ne znaju kada će kući, prvi zato što im se može i hoće, a drugi zato što je neko treći tako odredio i tako hoće.

I dok nas posao i svakodnevnica odvajaju fizički i duhovno, stvari nisu uvijek takve kakvima se čine.

Svi očekujemo “bolji život“, ali svako na svoj način, usmjeravanjem populacije na ovaj ili onaj način, nebitno, radimo za istu stvar.

Sigurno ste čuli za komentar i analizu magazina Deutsche Wellea, autorke Aleksandre Slavnić da “ovim tempom, bolji život Romi mogu očekivati tek za 200 godina”.

Međutim, niski prihodi koji su i rezultat diskriminacije ne pogađaju samo Rome. Pod prijetnjom siromaštva ili socijalne isključenosti našli su se i svi oni koji nisu politički podobni, koji nisu članovi neke od vladajućih političkih stranaka. Za koliko godina oni mogu očekivat' bolji život? Za 100 godina možda? O tome se ne govori, odnosno o tome ne govore ovi mladi i perspektivni kreativci.

Socijalna isključenost nije izbor, dragi moji kreativci, ona je rezultat nejednake šanse za zapošljavanje, ograničenog pristupa, ograničene mogućnosti. Nema svako „tatu/babu/tetku/“ na položaju, prinuđeni su da crnače i ako već crnače, mislim da bi voljeli da barem znaju kada će kući, koliko će biti plaćeni i ima li na vidiku boljeg života.

Očigledno je da „podobni“ nisu doživjeli gubitak posla ili nemogućnost zapošljavanja, da nisu imali priliku saznati šta znači siromaštvo i društvene predrasude.

Dobar dio onih koji su postigli napredak u kvaliteti življenja, koji su postali bogati, nisu ostvarili na način koji javnost smatra pravednim. Dobar dio postao je zahvaljujući diskriminaciji i prevari. Neki kažu da su živjeli u mraku i da im je konačno svanulo, vjerujem da jeste, lako se pas nauči na bolji život.

Dobar dio urbanog postalo je nazadno, a ruralnog napredno!? Dojučerašnja fukara nikad nije bila naprednija i nikad zadovoljnija, a sve zahvaljujući ćutanju pametnih.

Sve više je onih koji gledaju kako će vas prevarit' i druže se samo sa onima od kojih će imati koristi. Internet forumi su prepuni ispovijedi prevarenih bh. građana, prevareni su radnici i sindikati, penzioneri, vojnici, nezaposleni, studenti, žiranti... i svi oni takođe imaju jednu zajedničku stvar, prevareni su od strane onih kojima su „vjerovali“.

Koliko god se trudili da uljepšamo svakodnevnicu, ona je takva kakva je, ne možemo reći da mlijeko nije bijelo ako znamo da jeste, ne možemo reći da nema korupcije ako vidimo da se visoki zvaničnici hapse zbog iste i ne možemo reći da smo zadovoljni ako neradimo ili pak radimo za mizeriju.

I koliko god se trudili, možemo sve ljude varati neko vrijeme, možemo neke ljude varati svo vrijeme ali ne možemo sve ljude varati svo vrijeme. 

Ljudi hoće bolji život, no nisu spremni i neće čekati 100 godina.

U "divljem" rudniku rizukuju živote za 40-tak maraka

U jednoj od svojih kolumni pisao sam o (ne)ljudima koji su proizveli ovakvo stanje, stanje nezaposlenosti i neimaštine istovremeno pitajući i “hoćemo li im hallalit”. 

Sigurno se sjećate te priče, odnosno slučaja kada je poginulo dijete od 10 godina skupljajući željezo, kako bi s ocem i stricom zaradili koji dinar. "Dijete od deset godina dalo je svoj život kako bi sa svojim ocem pronašlo željezo i imalo od čega živjeti". Htjeli mi priznati ili ne, od proglašenja nezavisnosti Republike BiH, svi smo mi svjesni da je našim političarima sva moguća udobnost plaćena krvlju nevinih.

No, da “ne tušim” i ne razvlačim. Došlo je vrijeme da se podsjetimo kako živi bosanska sirotinja nakon obećanih stotinu hiljada radnih mjesta. Nadomak Zenice , siromaštvo i nezaposlenost natjeralo je obližnje stanovništvo da rizukuju živote kopajući ugalj u improviziranim rudarskim jamama dubokih na stotine metara, jer za bosansku sirotinju drugog posla nema. Jedna, odnosno dvije takve improvizirane jame nalaze se na brdu, kilometar - dva udaljeno od starog zatvorenog rudnika “Barbara”. Brdo je nastalo od godinama odlagane jalovine iz peći dimnjaka i koksare Željezare Zenica.

Tu pored samog ulaza u hladovini zatekao sam starijeg čovjeka i onako nezainteresovano krenuo u razgovor o toj jami. Reče mi da se zove Bajro i da je nekad kopao u toj jami. Bajro je pedesetsedmogodišnji “samouki kopač” koji više ne kopa u toj jami. Od kako su počeli građevinski radovi na zatvaranju gradske deponije, bivše deponije komunalnog otpada „Sidje“ on traži preostale komadiće željeza koji se do sad nisu pronašli na tom ogromnom depou.

“Nije lako, živjet se mora. Sedamnaest godina sam bez posla, hranim ženu i troje djece”, priča Bajro.

- Dva odrasla sina završili su školu, posla nema. Radio sam u Željezari Zenica i doživio da nakon 27 godina radnog staža budem proglašen tehnološkim viškom. Nisam jedini koji je ostao bez posla, ostalo ih je još mnogo. Neki su se i vratili. Oni što su imali štelu, vratili su se nakon godinu i pol dana.

Pitao sam ga koliko je duboka jama, da li je on kopao ugalj i koliko je opasno ulaziti.

Ova jama je duboka 84 metra, a ugalj se izvlači u kadi od kupatila, kaže on. Ne kopam više od kako me je živog zatrpalo! Bilo nas je četvorica unutra. Sreća pa je jedan bio vani, nastavlja Bajro. On nam je pomoću ranije postavljene cijevi za izvlačenje plinova, okrenuvši smjer ventilatora jednog starog automobila dopremao zrak.

Ostali smo nekoliko sati zarobljeni unutra i otad više i ne kopam. Živim kako znam i umijem. Snalazim se, teško je ali šta ću, druge nam nema.

Kao zaštita od mogućeg urušavanja ili trovanja plinovima koriste se ručno izrađene grede i cijevi za izvlačenje plinova pomoću ventilatora od automobila. Jame se, kaže, pošprajcaju gredama, kako se ne bi urušile a to i nije toliko opasno koliko su opasni plinovi.

Bajro je samo jedan od onih koji su se borili za svoju državu od koje sad nemaju koristi. On preživljava bez posla i ikakvih primanja “samo” 17 godina i na svu sreću, još uvijek je živ. Dijete od deset godina s početka ove priče dalo je svoj život kako bi sa svojim ocem pronašlo željezo i imalo od čega živjeti.

Međutim, koga je briga za njih. Oni koje bi trebalo biti briga za svoj nerad i katastrofalne rezultate ovakvog vladanja uzimaju između 4.800 i 7.000 KM. Ljudi poput Bajre, u "divljem" rudniku rizukuju živote za 40-tak maraka po iskopanoj toni uglja.

Pogledajte  fotogaleriju i izgled divljeg rudnika:

Bio je dobar čovjek!?

Ako umrem iznenada, prije vas, molim vas ne pišite "RIP", bio je dobar čovjek i slične žalopojke. Napišite bio je tu, među nama, ali mi ga nismo vidjeli.

Moja baka Jugoslavija !?

Kao dječak jedne prilike sam čuo tatu kako pjeva neku čudnu pjesmu, "Majko Jugoslavijo",  mislim da se zvala. Tada sam, po prvi put, u stvari shvatio da tata i ja nemamo istu majku, kao dječak to nisam znao.

Piše: Alem Isaković, za blog 32 –vijećnik

Mene je u stvari rodila Jugoslavija ali me napustila odmah po rođenju, ostavila me na posvajanje. Zbog sistema obrazovanja nisam mogao saznati mnogo toga o majci moga oca to jest mojoj baki, okrenuo sam se listanju mnoge literature i zaostavštine što ostade poslije bake.
Kroz historiju je jako teško odrediti kad se ona rodila ali većina njezinih sinova se sjeća perioda kad se udala za druga Tita, mog djeda. To je bio period pri kraju "onog" rata. Kažu da je djed Tito bio jako strog, da je volio i čuvao baku Jugoslaviju ali je ponekad tukao njihovu djecu zbog neposlušnosti.
Neke roditeljske asocijacije iz EU idu toliko daleko i bezobrazno da ga čak nazivaju i diktatorom. Kazuju mi da je baka bila jako lijepa, među najljepšim ženama na svijetu, svi su se ponosili njome, a oca svih naroda voljeli i poštivali. Djed je umro 1980. godine, deset godina prije mog rođenja, a nedugo poslije se i baka teško razboljela. 

Borila se baka dugo sa malignim oblikom rak-nacionalizma povezanog sa fašističkim izlijevom gnoja na unutarnje organe, bolest nije bilo teško otkriti ali tada su je tješili da su to simptomi benignog patriotizma.
Svjetski liječnici joj nisu prognozirali još puno života i tako je i bilo, poslije mog rođenja baka je pala na postelju.

Već 1991. godine su joj amputirali obje noge i lijevu ruku, da bi najteži udarac doživjela 1992. godine, kada joj u moru krvi amputiraju i desnu ruku. Četiri njezine kćeri od kojih i moja majka potpisale su saglasnost da se eutanazijom uspava baka i da mirno umre, međutim dvije nisu željele, pa je baka godinama umirala u teškim mukama.

U posljednjim godinama kada je baka bila još imalo zdrava ušla je u ljubavnu aferu sa lokalnim ozloglašenim kriminalcem i gangsterom, Slobodanom Miloševićem za kojeg kažu da je pogoršao njezino zdravlje, bio je tu samo zbog bogatstva koje je ostavio djed Tito. 1992. godine kao bebu me posvojila BiH, ona koju danas zovem majkom, u to vrijeme, ona je ušla u rat sa bakom i sestrama oko raspodjele imovine, iako je djed ostavio jasan i legalan testament potpisan u Jajcu, kasnije potvrđen u Mrkonjić Gradu, sestre su ipak zaratile, mnogo krvi je proliveno, mnoga njihova djeca su nastradala, mnoga se nisu ni rodila zbog loših uslova za život.

Nisu imali gdje, ustvari ni živjeti, sve kuće koje nam je djed pravio Miloševićevi jataci su palili, valjda zbog mržnje prema djedu. Kasnije sam saznao da je baka živjela sve do 2003. godine u Beogradskom sanatorijumu na aparatima, već vidno beživotna i uništena. 

Dvije njezine kćeri i dalje nisu pristajale na eutanaziju. Nama nisu dozvoljavali da je vidimo, govorili su nam da to više nije naša baka, da je ona umrla, da je naša majka mnogo propatila zbog bake i sestara, čega smo i mi bili svjedoci.

Tako da sada, ja živim kao posvojeno siroče, dijete Jugoslavije, a moj tata kao ožalošćeni sin nakon njezine smrti. Volim svoju majku i poštujem je, iako se u zadnje vrijeme čudno šminka i još čudnije ponaša, zabrinuti smo da ne boluje od iste bolesti kao i baka, iako nas konstantno liječnici ubjeđuju da nemamo razloga za brigu, da je majka zdrava.

Nadam se da će majka živjet vječno i kao njezino posvojeno dijete obećavam da ću za svoga života brinuti za njezino zdravlje, braniti je i boriti se za nju...

Oprosti Prijedore, Zenica te ne podržava!?

Naslov k’o naslov, nekad govori mnogo, nekad ne. Danas su aktivisti i aktivistkinje nevladinog sektora, pojedinci i neformalne grupe širom BiH prolaznicima dijelili bijele trake u znak sjećanja na 31/5/92 kada su vlasti Republike Sprske nametnule obilježje bijele trake Bošnjacima i Hrvatima Prijedora kao znak raspoznavanja od srpskog stanovništva u tom gradu.

I ove godine je Dan bijelih traka u Zenici obilježilo tek nekoliko građana, uglavnom pripadnika nevladinog sektora. 
Zašto je poziv za obilježavanje dana segregacije, etničkog čišćenja i ubistva nevinih građana već treću godinu ignorisan od strane naših sugrađana ostat će (ne)poznato većem dijelu javnosti.
Obzirom da se nije pojavio niko ni od strane političara aktuelnog saziva gradske vlasti neizvjesno je da li je u pitanju samo prezasićenost prošlošću ili se taj događaj jednostavno ne uklapa u njihovu politiku. Ko zna, da su se dijelile trake sa likom Erdogana možda bi i došli...
Izuzmemo li nekolicinu naših sugrađana koji su okretali glavu na ponuđene trake, cilj je postignut, građani su pozitivno reagovali na ponuđene bijele trake. Bilo je tu i pitanja, poput uobičajenog “koliko košta traka”, raznih komentara, dubokih uzdaha i poneka suza od strane onih upućenijih u stradanja nevinih civila.
Međunarodni dan bijelih traka, pokrenut iz Prijedora, za cilj ima borbu za prava civilnih žrtava na sjećanje, komemoracije i memorijale tamo gdje im se to zabranjuje, na osnovu etničke pripadnosti.
Roditelji ubijene djece u Prijedoru se trenutno bore sa lokalnim vlastima oko podizanja memorijala za ubijenu djecu, bez etničkog obilježja, bez političkih parola.

Pogledajte video prilog o tome kako su Zeničanke i Zeničani reagovali na ponuđene bijele trake. Danas su Zeničani mogli da biraju, Prijedorčani 1992-ge nisu.

Osvoji jedno srce samo jednom pjesmom i pamtit ćeš je cijeli život...

Mostarski maturanti koji su uzvikivali ustaške parole
nosili majice sa likom Ante Pavelića: http://novi.ba/

Alem Isaković, za blog 32 –vijećnik

Iskreno te žalim dijete, nije mi žao mene i nas bolan, žao mi tebe i tvojih drugova, što "pišate" po najboljim danima svojih života. Uništavate možda jedine dane života koji bi bili sretni i bezbrižni. Uopšte nije bitno sirotani, čiju vi to majicu nosite, koga veličate, bitno je da ste svoj dan i svoju noć prodali za nečiju ideju, za nečiji hir.

Vidiš sine, možda je pogrešno što te tako nazivam, stariji sam od tebe tek nekih sedam do deset godina, nedavno sam bolan i ja na maturi bio, nisam ja matora drtina koja ne razumije mlade, ja sam bolan jučer bio vi. Al vidiš dijete drago, mi svoju maturu, ekskurziju i sve te zadnje dane škole nismo prodali niti za jednu ideju, niti hir. Imali smo mi sine zaluđenika poput tebe, što su "furali" Gavrila. Da li znaš kako smo ih zvali? Seljaci! Da dečko, seljaci. Šikanirali smo ih, tjerali ih od sebe, djevojčice su bježale od takvih, jednostavno ih nismo željeli. Imali smo mi problema sa policijom tada ali zato što smo u tri ujutro pjevali gradom.

Vidiš dijete vjerovao ti ili ne, mi smo pjevali "Krivo je more", "Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac", "Lipe cvatu". Vidiš sine mi nismo mislili na Pavelića, Mihailovića pa nismo čak pominjali ni Aliju, Zajku, nikoga sinko moj. Vidiš meni je tad bitnija od svih naroda, svih pokreta i svih ratova bila jedna malena iz IV-2, i njezina bijela haljinica. I vidiš sinko, ja sam u tom periodu pobijedio u svom ratu, okačio bijelu zastavu na jarbol.

A šta ti radiš nesretniće, kamenicama tučeš prolaznike, urličeš parole kojima ne znaš ni porijeklo ni značaj, i sve to u danima kad treba da slaviš svoje odrastanje, kad postaješ čovjek. Da li ćeš na taj način postati čovjek? Nećeš dijete, vjeruj mi da nećeš, cijeli život ćeš ostati niko, ili ćeš biti smrad ili se kajati što si bio smrad. Poslušaj moj savjet dečko, ne daj da ti kače zastave, ne na vaš dan. Odi popij koje pivo, nađi neku haljinicu koju ćeš do jutra prebaciti preko ramena. Drago dijete zajebi politiku, zajebi Pavelića i ostale sve, imat ćeš ti vremena za njih, sad kad su ti svi putevi otvoreni, osvoji jedno srce samo jednom pjesmom i pamtit ćeš je cijeli život, ispiši na majici njezino ime, to neka ti bude dres.

Jedno jutro ćeš se probuditi poslije deset godina i biti nesretan što si sebe dao, sebe i svoj dan, za glupost, a mogao si biti na puno boljem mjestu, vjeruj mi.

Vidiš, moji drugovi su se razišli; neki su postali komunisti, neki nacionalisti, akademici, umjetnici a neki su pak ostali samo ljudi, ali svi se podjednako i sa istim žarom sječamo tih najljepših dana života koje nismo dali nikome i ni za što. Ja te žalim sinko moj, a ti kako hoćeš...

O najavljenoj sjednici Ustavnog suda BiH: Hoće li sin završiti očev posao?

Prije nego pređem na priču iz naslova teksta iskoristit ću priliku i da zabilježim nešto što sam čuo od kolege. Komentarišući stanje u kojem se društvo nalazi i sve prisutniju ozbiljnost i zabrinutost ljudi kaže kako je jedan hodža rekao da više ne 'mereš' vidjet' ni „pijanice“ da pjevaju...

Kad bolje razmisliš i jest tako, ispade da je čovjek 100% u pravu. I studije o mladim pokazuju da više nikog nije briga ni za šta, većina mladih živi s roditeljima, visi na internetu, dangubi... A na internetu priča se uglavnom svodi na rat i ratna stradanja. Ne bih da budem grub niti da me pogrešno shvatite, nažalost, bio je rat i pamtite ga, ali u vašim glavama i vašim mislima. Šta će nekom drugom biti u mislima to ostavite tom drugom. Ne naturajte nikom svoje misli da ne bude “od kako sam te prihvatio za fcb. prijatelja, osim rata i ratnih stradanja ništa drugo i ne vidjeh”...

Ovaj blog je otvoren s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja, ali boli nekog briga za nezaposlenim. A kad smo već kod prošlosti, pročitavši današnju vijest o najavljenoj sjednici Ustavnog suda BiH prokomentarisat ću ono što sam pročitao iako se ne razumijem u politiku.

Kažu kako je sutra "istorijska odluka Ustavnog suda" te kako bi se moglo desit da sud proglasi neustavnim članove Zakona o praznicima RS, kojima se kao zvanični praznik 9. januar utvrđuje kao Dan Republike.

Međutim kako je saopćeno iz ovog suda, zbog bolesti potpredsjednika Ustavnog suda BiH Tudora Pantirua ona neće biti razmatrana. Apelaciju sudu podnio je član predsjedništva Bakir Izetbegović.

Navodno, bude li Izetbegovićeva apelacija prihvaćena neće onda biti lažnih konstrukcija da je RS nastala u oktobru 1991. godine voljom srpskog naroda i srpskih poslanika u Skupštini tadašnje SR BiH, a zvanično proglašena 9. januara 1992. godine, nego će Republika Srpska biti svedena u Dejtonski okvir, čime će biti potvrđeno da je nastala krajem 1995. godine.

S druge strane gledajući, istom odlukom, proizvedenom Izetbegovićevom apelacijom bi se ispostavilo i kako je sin završio očev posao. Dejtonski sporazum, tzv. nepravedni mir i Republika Srpska ( u Dejtonskom okviru) koju je potpisao njegov otac time bi bila podvrđena od strane najviše sudske instance u Bosni i Hercegovini.

Obzirom da su poslanici iz RS-a već ranije na skupštini NSRS najavili da neće poštovat' odluku ovog suda, bez obzira što je to krivično djelo, ostaje ova druga opcija tj. potvrđivanje ili udaranje temelja Republike Srpske od strane najviše sudske instance BiH bez obzira kakva ona bila.

U slučaju da neko od građana iz Federacije kaže da ne priznaje RS bit će krivično gonjen, jer kao i do sad, zakon se primjenjuje samo kad ga obična buranija krši... Prema tome, priličniji naslov bi bio kako sutra Federacija BiH priznaje Republiku Srpsku.

Kako već rekoh, ne razumijem se u politiku, ali ja to tako vidim, jebi ga. Uglavnom, hodža je u pravu, danas više ne 'mereš' vidjet' ni „pijanice“ da pjevaju. Neko bi rek’o i gdje će pjavat kad nemaju dovoljno novca, nisu u stanju ni da se “dovoljno” otkače. No, iako pijanice više ne pjevaju sva priča o 9 januaru ili nekom drugom datumu mogla bi stat u moj današnji fcb. status “ne moš ti izjebat ovaj narod kol'ko on more bit' zadovoljan”.

Dan mladosti

Nisam mislio objavljivati post na temu Dan mladosti upravo zbog toga što se na današnji dan desila strašna tragedija u Tuzli kada je od jedne granate 25. maja 1995. poginula 71 osoba, uglavnom mladi. 

Ja znam za tragediju u Tuzli ali na moje iznenadjenje, upravo danas saznajem i da ima toliko mladih ljudi rodjenih 1978 i 1980, a da ne znaju šta je to Dan mladosti. 

- Dan mladosti je bila priredba u čast Josipa Broz Tita u SFR Jugoslaviji.
"Štafeta mladosti" je palica koja je išla kroz cijelu SFRJ, te svakog 25. maja dodjeljivana predsjedniku Josipu Brozu Titu.

 Pogledajte video prilog po to čemu ovi malo "stariji" pamte 25 maj?

- IZVOR: TV KANAL 9, Novi Sad

Zlo je pobijedilo!?

“Ljudi nikada ne čine zlo sa toliko entuzijazma i dosljednosti osim kada ga čine iz religijskih ubijeđenja”, reče neko i bi u pravu. Zašto? Kako? 

Nećemo pametovanja, svjedoci smo da se desilo i da se dešava...

- Zlo je pobijedilo dobro! Nemam više snage ni inspiracije za bilo šta... Odustajem, povlačim se! Zbog njih, takvih kakvi jesu napuštam sve i odlazim. U njih je ušlo zlo i neka je. Kad se vratim pokušat ću da im utjeram dobro.

MUDRE MISLI / M. PIVIĆ :)  "Istjerujem zlo,utjerujem dobro" 

Definitivno, raja iz Doboja je osvojila moje srce!

Alem Isaković, za blog 32 -vijećnik

Iako nije moj "fah" i nikad nisam donosio priče sa sportskih terena, nikad se nisam držao za novinara pa ni amaterskog. Ovaj put vam moram ispričati jednu prelijepu priču sa jednog BH sportskog borilišta. Put me naveo u Kakanj, i to Doboj, malo industrijsko mjesto od nekoliko hiljada stanovnika.

Vjerovatno ne bih čuo za to mjesto ili ga posjetio da tamo ne postoji nogometni klub Mladost DK. U pomenutom klubu igra nekoliko mojih prijatelja pa sam te subote odlučio odgledati njihovu prvenstvenu utakmicu. Mislio sam da će to biti klasična utakmica prvoligaških klubova. Međutim, tamo me čekalo veliko iznenađenje, od samog dolaska na stadion osjetila se čudna atmosfera, za mene do tada neviđena.

U mom gradu se igraju utakmice Premijer lige i utakmice reprezentacije odkad znam za sebe, tako da sam navikao na praznično ludilo i gužve kada je nogomet u pitanju. Ali, ulaskom na stadion Mladosti DK dobio sam novo shvatanje opčinjenosti nogometnom igrom, milion utakmica sam pregledao, bio na stadionima širom Evrope ali onakvu atmosferu još vidio nisam. 

Na tribini, malenoj i premaloj cini mi se, za Crvenu Legiju tamošnju navijačku skupinu, vladala je za mene neviđena atmosfera. Starosne dobi od 9 do 99 godina, muskarci, zene, djecaci i djevojke svi u istoj boji i svi pjevaju devedeset minuta. Niti u jednoj jedinoj pjesmi, popularnih Legionara, nema psovke, niti jedne pa ni najmanje. Niti jednog vrijeđanja na nacionalnoj, rasnoj ili bilo kojoj osnovi, niti jednog znaka mržnje prema protivniku. Samo ljubav prema klubu i nogometnoj igri se osjetila u zraku. Nema drogiranih tipova, sumnjivih faca iz kriminalnog miljea, nabildanih vođa, samo raja, klasična čaršijska raja koja voli sport i svoj klub.

U razgovoru sa lokalnim gledaocima, saznao sam da prije i poslije svake utakmice navijači dobrovoljno čiste tribine i prostor oko stadiona, nezamislivo zar ne? Sa druge strane su navijači protivničke ekipe, bez fizičke ograde, onako su podijeljeni samo po boji šalova i dresova, nadpjevavanje traje cijelu utakmicu. Nema prijetnji, mučki sačekuša, kamenovanja. Osjećao sam se kao u jednoj od mnogobrojnih priča starijih kolega o nogometu koji se igrao nekad. Na terenu lavovska borba, na terenu vatra svih devedeset minuta, muška borba prsa u prsa, borba kakve dugo već fali u našem nogometu. Niti jedan igrač nije povrijeđen, a "gorilo" je tokom cijele utakmice. Kompletan utisak koji sam ponio sa sobom sa tog malog stadiona, iz tog malog mjesta ali od velikih ljudi, jeste taj da sport nije umro, ljubav prema sportu živi još uvijek.

Zahvaljujući divnim domaćinima, što Crvenoj Legiji, što ostalim gledaocima osjećao sam se kao u snu. Mnogi veliki klubovi mogu i trebaju da zavide nogometnom klubu Mladost DK na onome što imaju. Poslije utakmice igrači dolaze među navijače i više se ne zna ko je ko, svi su jedno i pjevaju kao jedno. Svim srcem želim da se njihov san nastavi, da uđu u Premijer ligu i dovedu sa sobom istinsku ljubav prema nogometu jer tamo je već odavno fali.

Nikad nisam bio navijač niti jednog drugog domaćeg kluba osim Čelika ali definitivno raja iz Doboja je osvojila moje srce, kako oni sa tribine tako i oni sa terena. Iskreno se nadam da ćemo ih iduće sezone gledati u Premijer ligi i uživati u ovome što oni stvaraju. Našem sportu je odavno potrebna pojava poput Mladosti DK i Crvene Legije...

Sva ona naša djeca od Aljaske do Australije nisu otišla nego su otjerana...

Piše: Alem Isaković, za blog 32 -vijećnik

Pitaju me često; zašto sam prestao pisati o prirodnoj ljepoti naše nam domovine, našeg grada, naše mahale. Jel to Isakoviću više nema ljepote o kojoj se može pisati? Ima! Dakako da ima ljepote na pretek ali na njihovo pitanje odgovorim jednim jednostavnim retoričkim pitanjem.

Kome?! Kome pisati o ljepoti, koga je više briga za ljepotu? Da pišem o ljepoti onima koji su rehabilitovali Čiča Dražu?! Njima da pričam kako je BiH lijepa, ili onima što su ubili oca djevojčice jer nije dozvolio bludan brak sa svojom kćerkom, njima da pričam o ljepoti? Onima koji tvrde da ja, kao musliman izgledam drugačije i imam drugačiji oblik glave. Da takvima pjevam ili pričam o ljepoti?! Onima koji su mene i mog druga jetima (dijete šehida) i još hiljade djece BiH oštećene ratom nazvali; djecom nastalom iz prljave tečnosti, djecom zulumćara, zbog učešća u protestima, da bi se poslije opet dusali u prsa kao pravobranioci Bošnjaka i Bošnjaštva. Zar njima ja da ljepotu opisujem. Onoj stoki što spolno opći po "rijaliti šovovima" i tvrde da predstavljaju BiH. Hvala, ali ne hvala.

Iz dana u dan čitam Šantićev vapaj "Ostajte ovdje" ali mi nažalost sve besmislenije djeluje. Sve me više privlači ideja zauvječnog odlaska, ostaviti tu ljepotu, opjevanu i neopjevanu, viđenu i neviđenu, ostaviti je kukavički, pružiti ruku zlu i čestitat pobjedu. Sve više me obuzima misao da Unu, Sanu i Neretvu zamjenim norveškim fjordovima ili islandskim gejzirima da bezdušno pišem o sirovoj ljepoti Santa Marie, o svijetlima Pariza i Bečkim večerima. "Najveći jad je ostaviti dom, od nemila do nedraga, pred sudbinom zlom", neču biti ni prvi ni posljednji koji je otišao zbog nemogućnosti za borbu.

A bio sam ja već tamo, vidio sam zrno dunjaluka i iza Save, vidio svakakve neke ljepote al' tuđe. Tuđa zemlja, tuđi ljudi, ptice, rijeke sve je tuđe, sve je lijepo samo osjećaj gorak. Zar ugasiti viševjekovno ognjište zbog ovih baraba, zbog Bakira i još stotine takvih kao on. Sto puta mi kazaše da javno ne upirem prstom a ja hoću, i to srednjim, u svakog od njih.

Ovo je moja zemlja, naša zemlja, zemlja moga babe i mojih djedova, zemlja Goranovog tate i njegovih djedova. Ja je sa svom ljepotom njenom, sa svim rahatlukom i merakom nosim sa sobom, nosim je svuda. I kad ponesem u bijeli svijet svoju ljubav biće jača od vaše.

Sva ona naša djeca od Aljaske do Australije nisu otišla nego su otjerana i sva ona nose crno bijeli pečat ljubavi i mržnje, svi oni vole domovinu a vas preziru, vas psuju isto kao i ja. Bilo kako bilo, mi smo za vas samo "kere varošanke" što laju na mjesec, nismo bitni, novac je jedini stanovnik koji je bitan, a i on sve više odlazi iz domovine.

Pjevat ćemo mi još o ljepoti, to nam je obaveza, svaki umjetnik ima zadatak da voli domovinu više od svega, tako i postupamo, po cijenu da odemo u ilegalu. Zatvaraju nam biblioteke, muzeje, teatre, ali dušu bosansku zatvorit ne mogu, ona će zauvjek k'o ljiljan cvjetati, biti i bosa i prkosna a najviše ponosna...

Na nogama su 16 sati: Ovi vas 'robovi' uslužuju svaki dan

U Bosni i Hercegovini krše se osnovna radna, a time i ljudska prava zaposlenih u trgovinama. Većina trgovaca radi od 12 do 16 sati dnevno. Nemaju slobodnog dana, godišnjeg odmora, a plaće su im niže od prosjeka u oba bh. entiteta.

Pogledajte video prilog TV Liberty:

Zbog blokade autoputa M17 Bošnjaci iz Begovog Hana dobili ukor!

detalj sa suđenja

U Općinskom sudu Žepče danas je završen usmeni pretres za 18 stanovnika Begovog Hana zbog prekršaja članka 3.st.1. Zakona o javnom redu i miru Zeničko - dobojskog kantona priznanjem krivice okrivljenih.

Vezani tekst: Nakon poplava: Umjesto da im pomognu prijavili ih sudu za prekršaje!

Mještani Begovog Hana koji nisu dobili nikakvu pomoć za rješavanje problema nastalih nakon majskih kiša i poplava koje su zadesile to naselje, 10. septembra 2014.god. izašli su na proteste koji su uključivali i jednosatnu blokadu magistralnog puta M17. Iako je blokada bila uredno najavljena od strane demonstranata 48 sati ranije, policija nije odobrila niti zabranila navedene demonstracije „pozivajući se“ na administrativnu šutnju.

Uzimajući u obzir materijalnu situaciju te da niko od optuženih do sad nije osuđivan sud je donio presudu kojom se optuženi oglašavaju krivim i osuđuju kaznom sudskog ukora.

Naravno da sam postavio ovakav naslov namjerno, ne djelim ja stanovnike po nacionalnosti niti su svih 18 stanovnika Bošnjaci iako bi to organi gonjenja prilikom pisanja optužnica trebali izbjegavati i to je dio na koji sam izričito reagovao na sudu upozorivši inspektora policije da ubuduće pazi koga će svrstavati u tor po vlastitom nahođenju i stavljati na spisak okrivljenih bez prethodnog legitimisanja i saslušanja. Bilo je, među nama rečeno, a na njegovo iznenađenje i onih koji se osjećaju drugačije, (sad ću ja o tome ali ne tvrdim) po mom mišljenju, uključujući i sutkinju.

Da su kojim slučajem svi stanovnici bili Bošnjaci, oni koji su blokirali magistralni put M17 radili bi to po stranačkim upustvima i u tom slučaju ne bi bilo ni ukora. No, o tom po tom.

Izuzeće i izdvajanje iz slučaja, obzirom da sam obavljao novinarski posao prilikom demonstracija nisam tražio jer mi je sutkinja obrazložila da bi to bilo bespotrebno odugovlačenje procesa i iznošenje dokaza obe strane. Naravno, svjestan da će zbog inspektorovog "ega" država snositi troškove, pristao sam na prijedlog sutkinje da ostanem na spisku sa ostalim stanovnicima Begovog Hana.

Fini neki ljudi, savjetuju kako ne treba bit' nezadovoljan...

I tako, na sam Dan borbe protiv fašizma, sloboda govora i misli - osnovni postulat ovog jebenog demokratskog i slobodnog društva postade upitna. Ne/prijateljske "poruke" u kojima mi se savjetuje da prestanem govoriti o društvenim problemima nikoše na brisačima automobila k'o reklamni materijal. Jedna od prijateljica mi reče kako je to zastrašivanje i kako bi trebao da prijavim na sve adrese do kojih mogu doći. Međutim, nisam prijavio na sve moguće adrese, odnio sam taj „reklamni materijal“ u policijsku stanicu....

Fini neki ljudi, savjetuju kako ne treba bit' nezadovoljan. Međutim, šta je to što njima smeta znaju samo oni. Podsjetit ću na jedan od tekstova koji je objavljen na portalu dnevno.ba krajem 2013-te godine, možda je to baš ovaj ili neki drugi sličan ovom tekstu trn u oku tim „savjetnicima“ koji ostavljaju „poruke“ za brisačima automobila.

Ne mogu da se otmem utisku koliko smo bili naivni, u šta smo vjerovali ili kako smo uopće mogli vjerovati da ćemo dolaskom demokratije i višestranačkog izbornog sistema dobiti gradjansku demokratsku Bosnu i Hercegovinu. Raspodjela ili otimačina društvenog bogatstva, nastala padom socijalizma nadjačala je ljudskost, odnosno stvorila je blago rečeno „desni ekstremizam“, troglavu aždaju koja u svom totalitarizamu ne prepoznaje granice svojih ovlasti.

Skoro da su nas ubjedili, svako svoje ponaosob, da je za pripadnike jednog naroda odnos prema naciji važniji od toga šta će sutra jesti, piti ili šta će obući. Kao prvo, pristajanje ili prećutno odobravanje građana Bosne i Hercegovine na pretvaranje države u robovlasnicke teritorijalno-administrativne entitete nastaje i prvo odricanje od gradjanske Bosne i Hercegovine .

Lično sam mislio da će se vremenom smanjiti težnje nacionalni oligarhija, (hrvatske, srpske i bošnjačke), da određene dijelove zemlje očiste od predstavnika drugih naroda ili umanje toliko da ne predstavljaju značajan faktor. Međutim, danas, dok čitam novinske naslove, očekujući da ću naći nešto što će me odvratiti od pesimizma, vidim da se navršilo 20 godina od Bošnjačkog sabora na kome je Bošnjacima vraćeno njihovo nacionalno ime.

O imenu, kao i odluci o nastavku rata reći ću tek toliko da su donesene iza zatvorenih vrata, u ratnom vremenu, dok su patrioti bili u rovovima, dok je većina stanovništva bila u mraku zbog nestanka električne energije ili dok su novine bile ograničene samo na Sarajevo.

Izlaganje tadašnjih izaslanika izgledalo je kao da su se tadašnji patrioti i borci u rovovima borili za jednu, a oni pravili drugu državu. Isto kao i danas, dok se patrioti ili optimisti, kojih je iz dana u dan sve manje, bore za jednu (građansku), oni žele ili nastoje napraviti drugu.

Ne mogu da vjerujem da su ne/ljudi iz političko-intelektualnih struktura, tada, 1993 godine na Bošnjačkom saboru, mogli reći da je „Bosna i Hercegovina sredstvo, a ne cilj“ ili da je po nekima bošnjaštvo garant da će cilj nekada biti i ostvaren.

Tadašnji dogovor o podjeli BiH nije ostvaren, a hoće li bošnjaštvo biti garant da će nekada biti ostvaren još uvijek je neizvjesno.

Neizvjesno je i nejasno šta radi današnja opozicija? Šta je opoziciji sredstvo a šta cilj? Kao da je stvaranje opozicioni stranaka sredstvo za postizanje cilja određene ličnosti (ustoličenja na budžetske jasle),da samo kritikujući , odnosno ne činjenjem i ne sprečavanjem izdajničke politike lidera i oni sami pristaju na odricanje od gradjanske Bosne i Hercegovine.

Nedavni slučaj, kada su dva zastupnika SDP-a obukli majicu s natpisom „Bitno je biti Bošnjak“ prilikom održavanja sjednice Općinskog vijeća Kalesija, pokazuje da je i „slučajni prolaznik“, lider SDP-a i njegova stranka ustvari samo još jedna bošnjačka stranka. Zatim, opće poznata stvar je da stranke iz RS-a teže secesiji kao i stranke sa hrvatskim predznakom u Federaciji BiH dok su im svima puna usta evroatlantskih integracija.

Šta je bilo sa najavljivanim ustavnim reformomama kojim bi se Bosna i Hercegovina usmjerila na putu demokratske gradjanske države?

Šta bi danas mogao biti cilj? Napraviti manjinu od onih s kojima se vezala zastava prije izjašnjavanja o nezavisnosti, dobiti dva ministarstva više ili nešto treće.

Odgovore na navedena pitanja ne znam, ali znam da neću učestvovati u tome, da je moja opcija građanska, da se ne odričem građanske BiH, ali i da nedavna rečenica napisana na mom blogu sve više postaje realnost za „građane“, tj. da dođe dan kada se jednostavno probudiš i znaš da ne pripadaš tu, da nisi poput “većine”.

Nakon rezultata izjašnjavanja stanovništva, koji se očekuju 90 dana poslije, a koji će uzgred budi rečeno koštati 46 miliona KM, manje ili više sve će, ili bi trebalo da bude, jasno, saznat ćemo da li zaista pripadamo tu i koliko se odričemo građanske Bosne i Hercegovine.

Podsjećam, popis je završen polovinom oktobra 2013 godine, a rezultati, umjesto za 90 dana očekuju se 15. juna 2015.godine.

U Zenici za "Dan džamija" najavljuju još jednu, trideset šestu u nizu, a u Republici Srpskoj pretresaju vrtiće i ono malo što je preostalo...

Ove godine u Bosni i Hercegovini 2 maj, pucanje i granatiranje po “njoj” malo kasni... samo što nije. U ovom slučaju političari ispadaju nevinašcad, a narod je taj koji ispoljava nacionalizam i rasnu mržnju. Vidi se brate i po objavama i po komentarima.

Možda ne bi bilo loše da u riječ, dvije uprostim i pojasnim ovoj omladini što se svađa oko nečeg što su učili na časovima tri različite istorije, nešto po pitanju uređenja države... Vidim kako negoduju Ustav, ustavno uređenje, kamaru entiteta, kantona, stranaka, od Dejtona na ovamo.

Jesu li vam roditelji imali državu sa jednopartijskim sistemom? Jesu. Jesu li osnovali nacionalne stranke i vezali zastave samo da sruše komuniste? Jesu. Jesu l' imali validan i nediskriminirajući ustav (po principu "jedan građanin-jedan glas) po kojem se izglasala nezavisnost BiH? Jesu? Je l' tada bila međunarodno priznata? Jest. Jesu li Srbi prihvatili takve rezultate? Nisu?

Jesu li Srbi negirali nezavisnu BiH i raspisali plebiscit zato što takvu državu sa takvim ustavom smatraju unitarnom? Jesu.Jesu li Srbi negirali Ustav BiH i proglasili Republiku Srpsku? Jesu. Je l' izbio rat s njima? Jest.
Jesu li Muslimani 93 održali Bošnjački sabor na kome su si predili ime? Jesu. Jesu li Hrvati proglasili Herceg Bosnu? Jesu. Je li izbio rat s njima? Jest.

Jesu li u decembru 95-te OČEVI nacija u ime naroda potpisali Dejtonski sporazum koji je zaustavio rat i istovremeno postao polazna osnova za novi ustav? Jesu.
Jesu li očevi nacija, odnosno predstavnici naroda time poništili legalan i legitiman nediskriminirajući ustav koji je garantovao svim građanima ista prava, "jedan građanin-jedan glas"? Jesu.

Jesu li Srbi dobili Republiku Srpsku ? Jesu. Jesu li Hrvati dobili ista prava u Federaciji? Jesu!?

Jesu li Muslimani dobili novo ime? Jesu. E, slikajte se s njim... Ispod njeg stavite imena najveće Bošnjačke "pameti" koja vam je "izvojevala" to da se možete slikat s njim, jer, Ustava i dalje nemate. Imate polaznu osnovu...

Ovu državu, ovakvu kakva je, najviše vole oni koji su je najviše pokrali i iskoristili, zatim oni koji je trenutno kradu i koriste, a tek onda sitna buranija koja i ne zna zašto je voli.

U Zenici za "Dan džamija" s kamenom temeljcem najavljuju još jednu, trideset šestu u nizu, a u Republici Srpskoj pretresaju vrtiće i ono malo što je preostalo! "Radi ago što ti drago" bio bi najpriličniji naslov za (ne)završenu priču u kojoj bi čobani obznanili svojim ovčicama "da svak' radi u svom ono što želi".
No, ovaj blog je ipak samo jedan najobičniji trideset drugi vijećnik tako da njegovo mišljenje nije relevantno, nebitna stvar koja se ne uklapa u trenutnu sliku ovog “svijeta”.

Faraone Visočki, odmaraj ti još jedno million godina...

Piše: Alem Isaković, za blog 32 -vijećnik

Prije par dana pozvao me telefonom poznanik iz Švedske, da pita, onako kako sam, šta radim, ima li protesta, je l’ se zaratilo, kad će ona standardna pitanja koja postaviš standardnom Bosancu preko telefona. Prije nego mu stiže odgovoriti; sve lijepo, postavi on meni krajnje neugodno pitanje; "šta bolan ima sa onim vašim piramidama, nađoste li ih ikad, izgradiste li ih". Uh, piramide, eh drug malo je to zapetljano, mislim odrađeno je sve što je do nas, sve je spremno,bageri, kamioni, ljudstvo, Slovenci dobili tender, ma sve kako treba.

Samo vidiš, čeka se ta urbanistička dozvola majku joj, teta iz katastra je na bolovanju, a gospođa koja je mijenja nije ovlaštena da izdaje takve dokumente, dok je gospodin direktor na zasluženom godišnjem odmoru, još od 95te, osim toga sve je sređeno. Smijemo se obojica, šega prava. Međutim poslije razgovora obuze me misao, jebote imamo u avliji možda najveće historijsko blago ikad nađeno, ma šta možda, sigurno najveće. Veće od rimskog Koloseuma, grčkog Olimpa, britanskog Stonhengea, ma bitnije i starije od afričkih i latinoameričkih piramida.

Blago koje bi odgonetnulo mnoga pitanja i tajne. Historija Evrope pa i svijeta bi se ponovo pisala. U nas ba, u Visokom ba jarane. Ali kod nas to sve uredno stoji hermetički zatvoreno, pristupačno onoliko koliko i godišnji odmor radniku kod privatnika. Turisti jadni; Kinezi, Evropljani, Ameri i ostali vire kroz dvije-tri skoro rućno iskopane rupice, vide par kamenčića i vrate se razočarani, pa pričaju po svojim mahalama, ma kakve piramide nema tamo ništa. Onda kontam: a šta i da ih iskopamo, šta ako ih otkrijemo, šta li mi "moremo" sve dole pronači. Šta ako nađemo kakav fosil neke zvijeri il' ostatke kakva insana od prije milion godina. Kolika pitanja bi se onda otvorila, ona naša mahalska-bosanska.

Ko je, šta je, čiji je. Odred forenzičara bi morao utvrđivati da li je dotični bio Bošnjak ili nije, da li je bio Srbin ili Hrvat, kako Anto Mostarac reče to se može vidjeti po glavi, po lobanji, po svemu. Kome je pripadao, za koga je glasao, kako se izjasnio na popisu iz 8000te p.n.e. Da li je bio, ne dao Bog, iz reda ostalih. Pošto se kod nas odavno povela polemika da li su Adam i Eva bili Srbi ili Hrvati, il' možda Bošnjaci komunisti. Tako bi se i oko tog jadnog fosila digla prašina. Svi bi ga, k'o Teslu svojatali. Našli bi oni njemu i krštenicu i člansku karticu od IVZ-a, sa svom plačenom hodžarinom, dali bi mu i ime, Hadžo, Muris, Ante, Mile.

Zato, možda je i bolje da taj hudi fosil leži tako miran kad mu Bog dao, da mi nj ne diramo, svakako mu se ne bi svidjeli Izetbegovići, Čović, a ponajmanje Dodik. Ni ostali, zamisli da vidi Trhulja, Bevandu, Lagumdžiju i ostalih nekol’ko hiljada ministara na legalnoj platnoj listi u BiH, umro bi još jednom nakon milion godina. Nego faraone Visočki, lezi ti mirno, mi ćemo sazvat hitnu sjednicu vlade, zatrpat i to malo otkopano da ne zebeš, turiste rastjerat policijom i šmrkom da te ne "bihuzure". Odmaraj ti još jedno milion godina, tad će Bosna biti spremna da te otkrije i vidi...

Pogrešna dijagnoza neke ljude je osudila na smrt, a neke i odvela...

Sigurno ste već negdje čuli kako je svaka sedma liječnička dijagnoza – pogrešna i pri tome pomislili kako je to uobičajeno za bh zdravstvo.

Pogrešna dijagnoza neke ljude je osudila na smrt, a neke i odvela, pretpostavljam, da ih ne optužujemo unaprijed bez konkretnih dokaza iako smo i o tome imali priliku čitati. Građani se žale, obično rondaju i prepričavaju neželjene situacije onako, između sebe.

A ljekari, ako ih se upozori na grešku - naljute se. Zato, u ovoj priči ih nećemo upozoravati nego ćemo navesti jedan primjer iz svakodnevnog života.

Neki dan prijatelj mi ispriča kako mu je dijete bolesno, problemi s temperaturom koja nije prestajala.... Naravno, otišli su do Gradskog dječijeg dispanzera u Zenici i nakon toga PANIKA. Dijagnosticiran je nemalo opasni ”koksaki virus”. Naime, ”koksaki virus” se smatra prilično opasnom bolesti po srce, jer može izazvati trajno oštećenje srčanog mišića, a ponekad može dovesti i do infarkta.

Iako je potrebno uraditi testove u dobro opremljenim ustanovama koje su specializovane za otkrivanje koksaki virusa jer standardne biohemijske analize najčešće ne mogu da ga otkriju, “stručnjaci” dječijeg dispanzera u Zenici konstatovali su isti i time unijeli zabrinutost i nervozu roditeljima mališana.

Nisu se mogli pomiriti s činjenicom da im je dijete toliko bolesno, otišli su do privatne klinike “Prima” i saznali da se radi o običnoj dječijoj groznici. Ljekari privatne klinike i nisu bili nešto posebno iznenađeni jer su već navikli da im dolaze pacijenti sa pogrešno uspostavljenim dijagnozama.

No, nakon saznanja o pogrešno uspostavljenoj dijagnozi njegovom djetetu od strane ljekara dječijeg dispanzera, objašnjava mi kako je to zapravo veoma neugodna i uznemirujuća situacija. Njega je alarmirala na dodatni oprez i zato se i odlučio za posjetu privatnoj klinici. Kako će neko drugi reagovati nikad se ne zna.

Njegov slučaj, barem za sad, možemo pripisati besmislenoj borbi, istoj onoj koju i sam vodim sa ovim našim domaćim vjetrenjačama i svjestan je on toga, ali čovjek bi volio kada bi javno priznali da su napravili ogromnu grešku.

Međutim, smatra da to neće dočekati i zato je htio uputiti par riječi preko bloga 32-vijećnik kako bi drugi ljudi bili upućeni u ono što bi im se moglo desiti nakon posjeta ljekarima.

S tom pogrešno uspostavljenom dijagnozom njega su “prestravili” i natjerali na dodatne troškove iako su uplate doprinosa za zdravstveno osiguranje iz plaća redovne.

U Federaciji BiH 41 posto plaće ide na poreze i doprinose, a 16,5 posto bruto plaće izdvaja se za zdravstvo. Zdravstvo koje uspostavlja pogrešne dijagnoze koje vas tjeraju na dodatna izdvajanja za privatne klinike. Slučajno ili namjerno zavisi od slučaja do slučaja...

Farma za uzgoj poslušnih budala!

Tako ćemo je zvati, tako i nikako drugačije. Godinama već naša mahala je pravi raj, pravo bogatstvo za one koji žele da se bave uzgojem zla. Nije bitno da li ga siju po plodnim oranicama u prosvjeti i visokoškolstvu ili ga prosijavaju i prerađuju u kulturnim i religijskim segmentima,koji sve više liče na nešto drugo, suprotno od naziva, ili pak za one koji uzgajaju i tove poslušnu stoku, budale koje će u sutrašnjici biti predani pijuni, prvobranioci ideala i doživotni zaštitnici onog sjemena zla koje je davno doneseno u našu mahalu od strane samog vraga. 

Moja mahala od Save pa do mora pretrpana je štalama i staklenim baštama u kojima se uzgaja korov i stoka za šišanje, mužu i klanje. Fašizam kao ideja, nacionalizam kao hrana, igre i proslave kao dobar pokrivač onoga sto se događa iza kulise. Godinama se raspravlja o tome kako su se usijane glave i njihove genetski zle vođe pojavile preko noći 90tih, a dok uredno polemišemo i "ibretimo" se tom fenomenu, na očigled svih nas postrojenja se dižu, proizvodi se novi sirov materijal koji će šutit do određenog dana kada će biti stavljen u promet, korišten za sve moguće vrste kriminala, zločina i terorizma.

Yugoslavija se godinama proklamira kao primjer ne izdrživosti starih sistema u Evropi i Americi, debelim gospođama koje su upravo naručioci završnog proizvoda "Farme za uzgoj poslušnih budala". Mirno gledamo začetak toga, rast i razvoj a onda bučno i silnički reagujemo na "cirkus" pred ambasadom u Sarajevu, terorističke napade u Zvorniku i Bugojnu, marširanje Ravnogoraca, javne skupove i rehabilitovanje Pavelića i njegove ideje.

Demokratija je donijela sa sobom pravo na privatnost, lijepo i primamljivo ali javni skup na javnom mjestu kad se odigrava u strogoj privatnosti i pod velom tajne ne možemo očekivati da će sutra izaći na ulicu sa "remakeom" Hamleta ili da će organizovati javni poziv na ples. Trebamo i moramo očekivati mukle zavjere, terorističke napade i ostalo.

Činjenica da je u javnosti terorizam postao sinonim za muslimane nije, nit pravedna nit opravdana, ali jeste ponukana od strane novonastalih pravobranioca Islama. Koliko će vremena proći dok shvatimo da je sve više fabrika za proizvodnju ovog zla, fabrike su drugačije ofarbane i sakrivaju se pod velom različitih religija, odnosno svih živući religija, ali u biti obavlja se isti proces u njima, te finalni proizvod je isti, sa istom namjenom. Vojska koja će utjerivat strah svima koji misle drugačije i bacat ih u vječnu sumnju i bojaznost za sopstvenu sigurnost i sigurnost svoje djece.

autor: Alem Isaković

Tko mi može obećati da se neće pucati, da neće biti izbjeglica i gladi...

Drago mi je da imam prijatelja koji nije podlegao uticaju medija. Drago mi je da postoje i oni čiji um ne mogu kontrolisati, a jedan od njih je Alem Isaković, koji ponovo uzima ulogu 32 vijećnika...

"Novi vavilon zaboravlja priču o starom", citat Marka Šelića-Marchela vješto ukraden mojom, kako kažu, "plagijatorskom" rukom. Rodio sam se u svijetu najodvratnijih hulja i nakaza, rođen u onim zlim vremenima kad se đavo doselio na Balkan. Iz posljednje generacije rođene u Titovoj ostavštini, na rodnom listu mi bila vatra, simbol cvata proleterskog plamena,simbol snage jedinstva i simbol koji je predskazivao buduću vatru i pakao,tad je zadnji put i cvao plamen udruženih snaga proleterskih. 

Za moj prvi rođendan zapucalo se u Vukovaru i Kninu, a već pred moj drugi rođendan vatra sprži i Sarajevo, pucalo se prije toga u Bijeljini i Brčkom a već za nekoliko dana bogami pade prva naprava i na moju mi Zenicu. 

Kao dijete nisam znao da se klikeri mogu igrati i izvan skloništa, nisam znao da postoje avioni koji ne nose granate nego sretne putnike, nisam znao zašto babo nije bio danima kući i zašto su svi plakali kad bi se vratio i kraj svijeće nešto tiho govorio mami, djedu i neni. 

Rat! Glad! Mrlje su koje se nikad neće izbrisati iz sjećanja jer su to prvi kadrovi koje sam vidio i upamtio. Strani ljudi, uplakani, sa kariranim torbama su došli u kolonama, ja sam se plašio, oni su iz Srebrenice, došli su da žive kod nas, majka mi je rekla one godine kad mi se rodila sestra i Daytonski sporazum. 

Mi smo bili jedna od prvih generacija školaraca u posljeratnoj BiH, u etnićki poprilično čistim ali higijenski ne uslovnim učionicama učili smo prva slova, brojeve, po prvi put se susretali sa onim nekim ljudima koji su živjeli tad samo u knjigama, a koji su nam ukrali djetinstvo koji su od nas napravili veliku grupu odraslih sedmogodišnjaka, njihove odvratne face su se cerile iz udžbenika, mi smo ih šarali, crtali brkove i rogove. 

Ja im to oprostiti ne mogu,(nit njihovim nit našim, već i njihovim i našim, onako kako je rečeno na ZAVNOBiH-u) najljepše vrijeme života sam plakao jer majka plače, a ona je plakala jer je bila spremna da u svakom trenutku umjesto babe na vrata pokuca vojnik sa telegramom, hvala Bogu nikad nije pokucao, babo je dolazio svaki put. 

Sve bih ja to uredno zaboravio kao što sam dosta stvari zaboravio, da nije onog Marchelovog stiha, da li zaista polahko Novi Vavilon zaboravlja priču o starom, da li Vavilonci ponovo žele kaznu, vatru, smrt.
Kažu da je vrijeme da osnivam sopstveni dom i porodicu pa postavljam sebi jednostavno pitanje. Da li zaista kao u priči o Vaviloncima ponovo pravimo toranj da probodemo Boga, da li to ponovo prizivamo đavola i pravimo mu prijestolje. 

Sve je jači miris baruta u zraku, sve češće čujem odvratne riječi:"onda je ovako počelo". Tko mi može obećati da se neće pucati, da neće biti izbjeglica i gladi, da će avioni voziti samo putnike, da Novi Vavilon neće proći kao stari. Tko može obećati mojemu djetetu kad se rodi da mu se neće raspast država, da za njegov prvi rođendan se neće zapucati po nekom sirotom gradu i da neće čekati kao tata deceniju da proživi odloženo djetinjstvo. Proći kao dijete rušenje Vavilona i kaznu Božiju, pa dvadeset godina poslije u Novom Vavilonu na svijet donijeti novi život velika je hrabrost i ja se divim onima koji je imaju...

Ovaj tekst nije nužno prisjećanje na ratna razaranja, i povlačenje ratne tematike, već samo autorov apel na povlačenje paralele između sadašnjosti i ne mile nam prošlosti, na upoređivanje sadašnje situacije sa onom iz "devedesete". 

Separatistički pokušaji sa jedne strane oglušivanje sa druge, vjerski ekstremizam. Nacionalistički političari kao vođe svojih naroda, ponovno pojavljivanje vjerskih vođa duboko u političkoj sceni. Od prije tanka nit se ponovo zateže sa svih strana, jos je samo pitanje koliko je jaka, kada i kako će ovaj put da pukne...

autor: Alem Isaković

           

           

Zašto je premijer Federacije BiH PROTIV Zeničana?

Ovaj tekst započet ću dijelom komentara svog prethodnog, u kojem sam izgleda pretjer'o što sam iznio svoje mišljenje putem svog bloga...čini mi se da sam treb'o “njihovo”. Tko sam ja da iznosim svoje mišljenje.... 

U nastavku teksta možda ću iznenaditi pola grada, obzirom da pola grada zna koliki sam pesimista i kritičar gradonačelnika Zenice po raznim pitanjima, ali neka, i ovaj put iznosim svoje mišljenje.... Neka, i mene je iznenadila činjenica da je premijer Federacije BiH PROTIV Zeničana i protiv gradonačelnika Zenice iako su iz iste stranke, i gradonačelnik i Zeničani. Činjenica je i da su se Zeničani u svojim stanovima u zadnjih šest mjeseci skoro dva mjeseca smrzavali pa se nameće i pitanje dokle? Očekuje se pozitivan odgovor, nazire se rasplet. Naime, iduće sedmice u Zenici je planirana prezentacija Termoelektrane i toplane na gas Zenica, za grad Zenicu. Projekat je, kažu, odličan! Međutim, imam informaciju da je premijer Federacije BiH, Fadil Novalić PROTIV!

Zašto je premijer PROTIV Zeničana? Zašto ne želi da zna za prezentaciju projekta TE na gas i grijanje koji bi Zeničanima donio toplije radijatore, jeftinije grijanje i čišći zrak? Zato što je kreten, ili jednostavno misli da je kreten onaj ko insistira na tome? Zato što ga nije briga, (ne)znanje ili zato što ne voli “našeg” gradonačelnika?

Ne volim ga ni ja, nije mi rod ali ga i ne mrzim i nemam ništa protiv ako radi u korist građana. Ovaj put to moram reći glasno i jasno. Nije satira, nije kao dosadašnja priča i nije isto... Ne volim ni Kineze, ali ovi što nam se nude, su jedna od deset najvećih firmi u Kini.

Ukupni troškovi finansiranja iznosili bi 300 mil Eura, a Zeničani bi nakon izgradnje TE napokon mogli imati sigurnije i jeftinije grijanje. Prema procjeni nezavisnog stručnjaka, cijena bi bila negdje oko 0.20 KM po kvadratu  manja u odnosu na sadašnju, a nakon 15 godina investicija bi postala vlasništvo Elektroprivrede.

Zato se i čudim reakciji novog premijera FBiH koja se desila iza “zatvorenih vrata”, odnosno informaciji da nisu zainteresirani i da neće kineski investitor određivati što hoće... Što je trebao lik, u ovom slučaju Kinezi koji investiraju novac? Pustit’ da mu premijer kroji gaće koje će on nositi? Dakle, za “tuđe pare” i čistu Zenicu, premijer nije zainteresiran!? A zašto je zainteresiran? Zainteresiran je i odmah je otrčao na sastanak s predstavnicima Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svjetske banke, kako kažu u cilju nastavka financijske i tehničke pomoći tih međunarodnih financijskih institucija Bosni i Hercegovini. Je li možda ta pomoć besplatna i bespovratna? Je l’ to neko spreman dati lovu onako, na lijepe oči, bez obaveze vraćanja?

Zašto je premijer PROTIV Termoelektrane i toplane na gas? Možda mu je nejasan dio oko kreditnog zaduženja kod Kineske banke, nejasno mu ko se zadužuje u iznosu od 225 mil Eura, a ko od 75 mil Eura ili mu se jednostavno ne sviđa Ugovor o zajedničkom ulaganju po kome bi JP Elektroprivreda BIH preuzela obavezu otkupa proizvedene električne energije iz TETO Zenica.

JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo je trebala da obavi pregovore sa KTG Zenica d.o.o. u cilju iznalažanje obostrano prihvatljivih elemenata Ugovora o zajedničkom ulaganju, što se još uvijek nije dogodilo i navedeni projektni ugovor je jedina karika koja nedostaje da bi se počela gradanja Termoelektrane na gas.

Naravno, nije ni Termoelektrana i toplana na gas na lijepe oči, bez obaveze vraćanja kredita, ali to (ni)je naš problem, to je problem onih koji su formirali firmu prije 6 godina.

65%: KTG AG, Lugano, Switzerland

25%: Općina Zenica, Federacija Bosne i Hercegovine

10%: HTG, Hong Kong, Kina


Uostalom, ne vjerujte Vi ni meni, ni mom izvoru. Zbog svega navedenog otiđite na prezentaciju i sami se uvjerite ima li tu koristi za Zenicu!

           

Groznica subotnje večeri

Groznica subotnje večeri trajala je sve do nedelje uveče.
Sanjam sunce na zalasku...svog rahmetli babu i mamu kako koriste lijepo vrijeme za proljetno kopanje bašte. U rukama im motika, poljoprivredna alatka i uobičajeni način za pripremu tla i uzgoj povrća. 

Ti lijepi dani mog djetinjstva, meni 15-tak godina i ko fol trebam djevojci u Zenicu. Lokalni voz, barem taj, u tom snu polazi u 19,20 i bio mi je najpogodniji jer se karta plaćala samo ako te „uhvati“ kondukter. Švercovalo se tako nekako do Zenice.... Cijelo vrijeme bježiš od konduktera i u tome ti prođe vrijeme, dođe ti Zenica sad -pa sad. Uzvrtio se i gledam kako prolazi teretni voz iščekujući kada će vrijeme mog polaska na željezničku stanicu koja je udaljena 10-tak minuta hoda. Pitam babu koliko je sati, a on kaže: „evo ga tačno 19,20“....
19,20 sati, e je*i ga, zakasnio sam.... No, kad se čovjek, nakon dvadesetočasnovnog preznojavanja i drtanja od groznice napokon probudi i vidi da je tačno 19,00 sati i da nigdje nije zakasnio, od tog' se naprosto oporavi. Nema baš svako tu sreću da sanja tako zdrave snove, svog rahmetli babu i mamu kako kopaju bašću po tako lijepom vremenu. 

Estakvirlah, u 19,00 sati, tridesetpet godina poslije kontam, kad neko preseli na onaj svijet ne kaže se ono džaba zauvjek ćete ostati u našim sjećanjima kao dobre osobe. 

Allahrahmetile, neka vam je laka ova zemlja Bosanska.

Babo, ne idi prema Doboju sve je puno ćirilice po cesti...

Piše: Alem Isaković

I tako neki dan uz jutarnju kaficu i cigaretu odlučim da uljepšam atmosferu slušanjem radio programa, iako je vjerovatno bolji izbor bio da pustim laganu opuštajuću muziku sa "you tube", ipak odlučim poslušati sta se to zbiva u našem gradu i okolini. Lokalni radio i jedna lijepo uređena emisija ,u kojoj se slušaoci javljaju i u 8 sati ujutro bjesomučno govore o svakodnevnim problemima i nedaćama na koje nailaze. 

Nema ljepseg početka dana od slušanja tuđih problema, zar ne? Neki se žale na neefikasnost policije, neki na strogoću iste, nema grijanja, skupa struja, poštar ne donosi izvještaje iz banke na vrijeme, žale se na sporost ljekara, na velike redove u čekaonicama, na glasnu muziku kod komšija na spratu iznad njih a poslije 11 sati, na pse lutalice, na zagađenje zraka, neki su ljuti, zašto se nije pomračenje vidjelo u Zenici, zašto je Bazdarevic ostavio Medunjanina na klupi. Većinom su to osnovane i opravdane pritužbe. Po boji glasa se da ocijeniti da to u mnogome zovu umirovljenici koji ionako nemaju drugog posla u ta doba. Helem, nikako mi neće biti jasno kako svako jutro 15 do 20 osoba se javi na 15 do 20 radio stanica, galame, prijete, kunu, poneki pak i psuju, a na proteste izadje 50tak promrzlih građana koji, paradoksalno, jadni i ne znaju za te radio stanice jer većinom ili nemaju vremena za slušanje radija ili nemaju radija ili nemaju struje. 

Sve bi to bilo uredu i jutro bi prošlo ugodno kao i svako, da se podkraj emisije u program ne javi jedan gospodin. Po glasu se može ocijeniti, neke srednje dobi, od 40 do 55 godina, po načinu govora vidi se da je gospodin "načitan". Jako pravilno izgovara riječi i govori tečno bez stanki, međutim od svega ostalog njegov problem mi ostade najzanimljiviji. Kaže čovjek, ne može se ugodno i sigurno voziti cestama BiH dok su na njima postavljene ćirilične oznake, nije siguran za volanom i ometaju ga u toku vožnje.Uh, zamislih se, majku mu to je veliki problem, sigurnost u saobraćaju nam je od velike važnosti. 

Bacim se ja odmah na individualno traženje rješenja za ovaj problem, i tako tražeći, a u ne dostatku pametnijeg posla odlucim sipat "čorbe" za jedno 10 KM i dat se na put, malo istražiti. Vozim se tako i gledam, stvarno imaju oznake na ćirilici, jebote stvarno smetaju, pored nekoliko njih sam prolazio toliko sporo da nisam znao da li motor uopšte radi. Pošto sam imao u rezervoaru goriva i od prije, stigoh ja skoro do Doboja. Vidim veliki natpis, "Dobro došli u Republiku Srpsku" , pa na ćirilici, pa na latinici, pa i na stranim jezicima. Kontam, vraćaj se nazad "anam u njiha" je sve ćirilica kraj puta, neću da izgubim glavu, to je nesigurno skroz. 

Tako u povratku zaokupljen nesigurnošću na cesti zbog ćirilice i činjenicom da jedva preživi zbog tog, tobože, Ruskog pisma, uopšte ne primjeti rupe na cesti dužine i širine klasićnog mezara a ni u dubini ne zaostaju puno, nisam zapazio da na većem dijelu magistralog puta M-17 nema zaštitne ograde i to na dijelovima uz rijeku, ne vidjeh ni da od Zenice do Doboja ima oko 50 "divljih" uključenja na magistralu, nijedan dio šume nije zaštićen ogradom, jer šta fali ako mi medvjed ili neka druga "pitoma" životinja izađe na put, ako sam preživio ćirilicu preživjet ću sve. 

Nema veze što kamioni voze sa par tona prekomjernog tereta, što voze po 10 sati bez pauze, jebo to, to je ništa naspram strahote koju sam vidio na tabli koja oznaćava grad Doboj, ćirilica jebote, ono najgore što jednog šofera može zadesiti. Sav isprepadan dođem kući, popijem malo vode i šećera i kažem ocu: Babo, ne idi prema Doboju sve je puno ćirilice po cesti, ne daj Bože kakve havarije...

Bosna i Hercegovina je "rahmetli"!?

32 vijećnik je "vaskrsno" ...nakon jednog dolazi drugi. Ovaj put ulogu 32 vijećnika uzima Аlem Isaković. Njegov tekst prenosim u cjelosti:

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:

A kto je ta šta je ta da prostiš

Gdje li je ta

Odakle je

Kuda je ta

Bosna

Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:

Bosna da prostiš jedna zemlja imade

I posna i bosa da prostiš

I hladna i gladna

I k tomu još

Da prostiš

Prkosna

Od

Sna

Ovu priču sa razlogom započinjem ovim stihovima , oni su ubaštinjeno sjećanje na nešto čega više nema , nestade da prostiš Mehmedalija tvoja Bosna poput Atlantide , svi znaju gdje je bila ,nitko ne zna gdje je sada...

Htjeli mi to priznat ili ne ,mi živimo u državi koja više ne postoji , u državi koja je živjela vjekovima i opstajala , sve do onog trenutka kad su svijet i Evropa priznali da ona postoji , od tad je više nema , tad smo je ubili ,malo mi , malo oni ,zajedničkim snagama . Uzeše nam himnu pa zastavu ,identitet, pa rahatluk onaj naš,izdjeliše nas na grupe i podgrupe. Tako da ,ja kao građanin sa pravom na lično mišljenje ,argumentovano tvrdim da je moja domovina preživjela sve ,od feudalizma do komunizma .

Sve ratove, gladi i neimaštine, ipak demokratija je preljuta za nju. Ubi našu nam Bosnu stara drugarica demokratija. Oni najveći patrioti još uvijek jednom godišnje odlaze u Američki grad Dayton na gradsko groblje ,priča se da je tamo da prostiš sahranjena Bosna, tamo je ukopaše u prisustvu oca i najbliže rodbine. Zemlja u kojoj je zemaljski muzej zatvoren , jednostavno nije zemlja to je samo omeđen komad tla na kojem živi određena "količina" ljudi .

Riječ onog čovjeka iz stećka je uništena ,zanijemio je on zauvijek a mnogo nam je govorio, on je bio Bosna.Šantićev očajnički vapaj da se ne prolije bratska krv sad truhne negdje u podrumu a mogli smo ga poslušati, on je bio Bosna . Mak Dizdar, Musa Čazim Čatić, Ivo Andrić pa Avdo Sidran i Miljenko Jergović i mnogi ,mnogi drugi ostadoše zaključani u toj ćeliji gdje na robiju osudiše Bosnu. A svi oni su bili Bosna.Ljiljani se zabraniše k'o heroin , više nemamo Bosansko Hercegovačke kulturne baštine već samo Velikosrpsku , velikobošnjačku, velikohrvatsku, velikoalbansku i velikokojekakvu.Bosna ,Miljacka,Neretva,Una i Sana ostadoše jadnice zatočene u tom toru ,na toj parceli gdje Bosna bijaše nekad.

Od Rimljana preko Turaka , Austrougara pa do Njemaca sve smo mi otjerali junački sa svojih ledina a sad smo evo otjerali i Bosnu , da nam ne smeta. Sad živimo u zemlji koja samo koristi to sveto ime , to vise Bosna nije, u zemlji sa nekim čudnim plavo - zutim barjakom ,imamo neku finu melodiju bez teksta uz koju kao plesni korak neki narod stavlja ruku na srce , zar koreografija sta li .

Na vlasti gledamo predsjednike i sinove ,svaki pametan Bosanac ima pasoš strane države i tako Bosna u miru nestade a Bosanski čestiti narod ostade k'o Latinski jezik , postojan ali nigdje prispio nije.Tako smo uspjeli i velike pisce demantovati , pustili da nam se polupismeni, nacionalno preorijentisani bivši komunisti , sada vjerski ljudi popnu na čelo države i odvedu je u kolaps , zabrane sve sto je bilo Bosna i od nje naprave proevropsku-demokratsku- tranzicijsku- zauvjekzavisnu zajebanciju. I tako negdje tamo u tamnici svi zajedno robijaju politički nepodobni Andrić , Šantići, Čatići, Dizdari i mnogi drugi što su od " vajkada" čuvali Bosnu i sve što je njeno od takvih napasti koje je ukopaše.

I tako dok ne dođe neki Paladin da iz pepela podigne Bosnu ,da je oživi ,da joj vrati historijsku slavu i sjaj.Mi ćemo se svakog 1. Marta skupljat uz minutu šutnje, Fatihu i kako ko zeli prisjećati se rahmetli Bosne ...