Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

ponedjeljak, 8. lipnja 2015.

Oči su mu bile pune suza, prošaputao je...

Prema istinitom događaju: Ankica Kušljaković, za blog 32 vijećnik

Tetka je umrla dan prije novogodišnje noći. Još je bio rat. Sjećam se kada je stigla vijest o tetkinoj smrti. Rodica je crvenih obraza ušla u našu kuhinjicu. Majci je nešto šapnula. Majka se tada uhvatila za glavu i istrčala vani. Sestra i ja smo kroz prozor vidjele da je napolju majčin brat. Tužno je pogledao. Nešto su razgovarali. Bile smo premale da bi čitale sa usana, a kamoli smjele tog hladnog decembardnog dana otvoriti prozor.

Ujak je zalupio vrata i otišao. Majka nije odmah ušla u kuću, u crnim gumenim čizmama produžila je korak niz avliju do pumpe. Kroz selo još nije bila prošla struja, ni voda, o telefonu da ne pričam. S pumpe je donijela kantu vode. Vodu je ulila u limeni lonac koji je bio na starom štednjaku. Suznih očiju promrmljala je „E moja Milice. Kako li če oni siročići bez tebe“?

Iz drvenog ormana izvadila je crnu rolku, debeli dzemper i crne pantole. Zatim je dobro naložila vatru i provjerila da li se voda grije. Sestra i ja smo gledale kroz prozor, nadajući se da će otac što prije doći sa linije. Niz sokak je išao otac. Gust snijeg je padao. Glavu je podvio dok se snijeg slivao niz vrat. Ruke su mu bile u džepovima, išao je žurno. Ugledavši oca sestra i ja smo se odmah stvorile u hodniku kod vrata. Otac je tresao snijeg sa vojne jakne i skidao teške vojne crne cipele. Lijevom rukom me pomilovao po kosi, dok mu je sestra već pružala ruke da je uzme. U naručju sa njom ušao je u kuhinjicu. Kuhinjica je bila naše ratno sklonište. Tiho je ušao u sobu. Na starom kauču je bila crna garderoba.

Spustio je seku i nijemo upitao majku.
-Kada?
-Jutros, u zoru. Gotovo u snu, bez bolnog uzdaha i nijedne riječi.
Oči su mu bile pune suza, prošaputao je “E, moja sele, moja mučenice, moja domaćice, tužan li je tvoj život...“
-Ugrijala sam ti vodu, okupaj se, pa će moj brat doći po tebe. Ti noćas budi tamo, ja ću doći ujutru.

Otac je uzeo crnu gardarobu i krenuo prema kupatilu. Na hodniku je zastao. Glavu je spustio na crnu gardarobu i zajecao. Ne znam zašto imam jako sjećanje na djetinjstvo. Sjećam se svakog očevog pokreta. Imala samo samo četiri godine.
Kada je izašao iz kupatila. Sjeo je na zeleni kauč i zapalio cigaretu. Majka mu je nešto govorila. Nisam čula šta. Tiho su govorili. Oca nikada nisam vidjela tako blijedog, izgubljenog, tužnog.

Na hodniku smo seka i ja brisale tatine čizme. Ja sam ga pogledala i upitala:
-Tata, tata gdje ideš? Ako ideš kod moje tetke reci joj da sam naučila još dvije pjesmice. Kada malo ozdravi i kada joj kosa odraste ponovo ću joj stavljati viklere. Imaće lokne. Puno pozdravi tetku, tata.
Niz očevo lice je krenula teška, muška, gorka suza. Slila se niz lice i pala na čizmu.

Pogledala sam u oca, oči su mu bile crvene a lice je dobijalo boju bijele krpe. Drhtao je.
Ujak sa starom ladom nije mogao doći do kuće. Za tih sat snijeg je toliko zapadao da je bilo nemoguće prići dvorištu. Majka je do kapije ispratila oca. Dugo je gledala za njim. Kada je majka ušla u kuću, sa našeg "gold star" crnog televizora skinula je šareni stoljnjak. Promrmljavši „Eh, moja Milice, moja vrijednice. Ti si ovo svojim vrijednim rukama isheklala. Donijela si mi na useljenje". Umjesto njega stavila je crnu maramu. Sestru i mene je tiho opomenula da budemo dobre. Sjela je pokraj peći i uzela stari molitveni. Dugo se molila.

U zoru nas je probudila. Sanovne smo se obukle i kroz prtinu snijega niz sokak krenule s majkom. Tu nas je čekao ujak. Ušle smo u zagrijano auto. Majka i ujak su ćutali. Ćutale smo seka i ja. Nas dvije smo ostale kod bake. Baka nikada nije bila pričljiva, više je ćutala. Molila se tiho Bogu.

Uveče su došli otac i majka po nas. Ja sam ih pitala kako je tetka. Otac je spustio pogled a majka je nijemo gledala u daljinu. Kada smo te večeri došli kući, otac je pokraj televizora prekrivenog crnom maramom stavio tetkinu sliku. Ja sam uzela tetkinu sliku i srećno pjevušila gledajući u nju. Majka je zagalamila „Ne pjevaj, tetka...“. Otac je prekinuo, rekavši „Neka pjeva, sestra bi baš voljela da je vidi raspjevanu“.
Kada je dolazio sa linije, otac bi se brzo spremio i odlazio negdje. Jedne večeri sam ga pitala
-Gdje ide?
Nijemo je spustio pogled ne rekavši ništa.
Nadovezala sam se „Tata, hoću da idem kod tetke, hoću da joj ispričam nove priče i pjesmice, hoću da joj uvijam kosu“.
-Sine, tetke više nema...-otac je ponovo spustio glavu.
-Kako nema? Kako? Gdje?
-Tetka je sada na nebu.

Ujutru nas je majka spremila, po sestrinoj i mojoj želji obukle smo crvene dzeperčiće. Peglica je truckala putem dok smo se mi smrzavali u njoj. Ja sam uz put ponavljala pjesmicu „Sjedi žaba na lokvanju“, dok me seka ometala u mojoj interpretaciji. Kao neko najvrijednije blago u rukama sam držala majčice spužvane viklere, nadajući se da ću tetki kosu uvijati. Seka je držala dvije crvene ruže, moju i njenu. Tetka voli cvijeće, rekle smo kao izgovor da se kupe ruže. Već sam je zamišljala kako nas dočekuje nasmijana, u kućnoj haljini vesele boje, sa karninom na usnama i uvijenom kosom. Bila sam dijete.

Ništa nisam shvatala. Otac se parkirao pokraj seoskog groblja. Krstovi i spomenici su virili iznad kapije. Majka nam je stavila rukavice i kape. Žurile smo. Kada smo došle do groba, otac je suznih očiju rekao:
-Tu je vaša tetka. Ona nas sada s neba gleda.
- Tata, tata, ništa ti nevjerujem. Ne bi tetka dozvolila da nas gleda a da nam ne dođe.

Otac je pogledao u tetkinu humku i zagrlio sestru i mene.
Sestra i ja smo upalile svijeću tetki. Niz moje lice spustila se suza. Nisam ništa znala ali sve sam shvatala. Crvenu ružu sam spustila na tetkin grob. Humka, preko koje se nadvio bijeli pokrivač bila je tetkina vječna kuća. Majka je tiho rekla.

-Poljubite, tetkinu sliku i krst. Dječice, nikada nije rečeno zbogom, nego samo doviđenja.

Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi