Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

nedjelja, 10. svibnja 2015.

Fini neki ljudi, savjetuju kako ne treba bit' nezadovoljan...

I tako, na sam Dan borbe protiv fašizma, sloboda govora i misli - osnovni postulat ovog jebenog demokratskog i slobodnog društva postade upitna. Ne/prijateljske "poruke" u kojima mi se savjetuje da prestanem govoriti o društvenim problemima nikoše na brisačima automobila k'o reklamni materijal. Jedna od prijateljica mi reče kako je to zastrašivanje i kako bi trebao da prijavim na sve adrese do kojih mogu doći. Međutim, nisam prijavio na sve moguće adrese, odnio sam taj „reklamni materijal“ u policijsku stanicu....

Fini neki ljudi, savjetuju kako ne treba bit' nezadovoljan. Međutim, šta je to što njima smeta znaju samo oni. Podsjetit ću na jedan od tekstova koji je objavljen na portalu dnevno.ba krajem 2013-te godine, možda je to baš ovaj ili neki drugi sličan ovom tekstu trn u oku tim „savjetnicima“ koji ostavljaju „poruke“ za brisačima automobila.

Ne mogu da se otmem utisku koliko smo bili naivni, u šta smo vjerovali ili kako smo uopće mogli vjerovati da ćemo dolaskom demokratije i višestranačkog izbornog sistema dobiti gradjansku demokratsku Bosnu i Hercegovinu. Raspodjela ili otimačina društvenog bogatstva, nastala padom socijalizma nadjačala je ljudskost, odnosno stvorila je blago rečeno „desni ekstremizam“, troglavu aždaju koja u svom totalitarizamu ne prepoznaje granice svojih ovlasti.

Skoro da su nas ubjedili, svako svoje ponaosob, da je za pripadnike jednog naroda odnos prema naciji važniji od toga šta će sutra jesti, piti ili šta će obući. Kao prvo, pristajanje ili prećutno odobravanje građana Bosne i Hercegovine na pretvaranje države u robovlasnicke teritorijalno-administrativne entitete nastaje i prvo odricanje od gradjanske Bosne i Hercegovine .

Lično sam mislio da će se vremenom smanjiti težnje nacionalni oligarhija, (hrvatske, srpske i bošnjačke), da određene dijelove zemlje očiste od predstavnika drugih naroda ili umanje toliko da ne predstavljaju značajan faktor. Međutim, danas, dok čitam novinske naslove, očekujući da ću naći nešto što će me odvratiti od pesimizma, vidim da se navršilo 20 godina od Bošnjačkog sabora na kome je Bošnjacima vraćeno njihovo nacionalno ime.

O imenu, kao i odluci o nastavku rata reći ću tek toliko da su donesene iza zatvorenih vrata, u ratnom vremenu, dok su patrioti bili u rovovima, dok je većina stanovništva bila u mraku zbog nestanka električne energije ili dok su novine bile ograničene samo na Sarajevo.

Izlaganje tadašnjih izaslanika izgledalo je kao da su se tadašnji patrioti i borci u rovovima borili za jednu, a oni pravili drugu državu. Isto kao i danas, dok se patrioti ili optimisti, kojih je iz dana u dan sve manje, bore za jednu (građansku), oni žele ili nastoje napraviti drugu.

Ne mogu da vjerujem da su ne/ljudi iz političko-intelektualnih struktura, tada, 1993 godine na Bošnjačkom saboru, mogli reći da je „Bosna i Hercegovina sredstvo, a ne cilj“ ili da je po nekima bošnjaštvo garant da će cilj nekada biti i ostvaren.

Tadašnji dogovor o podjeli BiH nije ostvaren, a hoće li bošnjaštvo biti garant da će nekada biti ostvaren još uvijek je neizvjesno.

Neizvjesno je i nejasno šta radi današnja opozicija? Šta je opoziciji sredstvo a šta cilj? Kao da je stvaranje opozicioni stranaka sredstvo za postizanje cilja određene ličnosti (ustoličenja na budžetske jasle),da samo kritikujući , odnosno ne činjenjem i ne sprečavanjem izdajničke politike lidera i oni sami pristaju na odricanje od gradjanske Bosne i Hercegovine.

Nedavni slučaj, kada su dva zastupnika SDP-a obukli majicu s natpisom „Bitno je biti Bošnjak“ prilikom održavanja sjednice Općinskog vijeća Kalesija, pokazuje da je i „slučajni prolaznik“, lider SDP-a i njegova stranka ustvari samo još jedna bošnjačka stranka. Zatim, opće poznata stvar je da stranke iz RS-a teže secesiji kao i stranke sa hrvatskim predznakom u Federaciji BiH dok su im svima puna usta evroatlantskih integracija.

Šta je bilo sa najavljivanim ustavnim reformomama kojim bi se Bosna i Hercegovina usmjerila na putu demokratske gradjanske države?

Šta bi danas mogao biti cilj? Napraviti manjinu od onih s kojima se vezala zastava prije izjašnjavanja o nezavisnosti, dobiti dva ministarstva više ili nešto treće.

Odgovore na navedena pitanja ne znam, ali znam da neću učestvovati u tome, da je moja opcija građanska, da se ne odričem građanske BiH, ali i da nedavna rečenica napisana na mom blogu sve više postaje realnost za „građane“, tj. da dođe dan kada se jednostavno probudiš i znaš da ne pripadaš tu, da nisi poput “većine”.

Nakon rezultata izjašnjavanja stanovništva, koji se očekuju 90 dana poslije, a koji će uzgred budi rečeno koštati 46 miliona KM, manje ili više sve će, ili bi trebalo da bude, jasno, saznat ćemo da li zaista pripadamo tu i koliko se odričemo građanske Bosne i Hercegovine.

Podsjećam, popis je završen polovinom oktobra 2013 godine, a rezultati, umjesto za 90 dana očekuju se 15. juna 2015.godine.


Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi