Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

srijeda, 15. siječnja 2014.

Hoćemo l' im halalit'?

       Jedna slika govori više od hiljadu riječi


Jedna slika govori više od hiljadu riječi!

U kolumni objavljenoj na portalu Dnevno.ba nisam spomenuo, a mogao sam...... i malenu Belminu Ibrišević i Berinu Hamidović kojima je nedostatak matičnog broja pomjerio liječenje, Mevludina Smriku koji nije uspio novac i otići na liječenje u Njemačku, Sabita Kobića preminulog od zatrpavanja zemlje dok je tražio željezo od čije preprodaje je živio, Rašida Velića preminulog bivšeg rudara koji je štrajkovao glađu ispred ZDK-a, Jozu Leutara i Nedžada Ugljena žrtve političkih ubistava i mnoge druge građane koji su izvršili samoubistva, od samospaljivanja do bacanja sa višekatinica.

Oslobođeni i amnestirani, izašavši iz zatvora s odsluženja kazne za protuustavno djelovanje i rušenje postojećeg poretka prvo su se udružili, ubjeđivali da nam nije dobro, da živimo u mraku, da nam je dosta jednoumlja kao i da ne vjerujemo svojim očima.

Trebalo je vjerovati njima. Rekoše da se jugoslovensko društvo deklarativno baziralo na socijalnoj jednakosti i istančanom osjećaju za pravdu, da se radilo o licemjerju, da je „obični svijet" gladovao dok se vrhuška snabdijevala iz tajnih magacina, da je narod jeo krompir i rižu, a povlaštena i ideološki podobna kasta živjela u izobilju.

Ubjeđujući nas otišli su toliko daleko da su jedni pucali po nenaoružanom narodu a drugi po svatovima, čak su i zastave vezali, a kad su nas ubijedili, zaratili smo. Međutim, zaratili smo, ne zato što nam je bilo loše već zato što su nas ubijedili u to. Nakon što smo im povjerovali , tokom krvavog rata u ime naroda, počinjen je takav zločin da još uvijek nije moguće spoznati i utvrditi pune razmjere stradanja. Prošlost je postala priča zbog koje se i budućnost odgađa. Svi smo postali istoričari, pišemo je i pričamo svako na svoj način. Nažalost, mnoge se zloupotrebljavaju za održavanje "statusa quo", odnosno opstanka najgorih protuha i probisvjeta na stečenim pozicijama koje obično i ne zaslužuju.

Bosanskohercegovačko društvo poslije rata zasnovano na „visokim moralnim vrijednostima i visokim načelima vladavine prava" je zapravo društvo koje bi mogli nazvati „društvo tolerancije". Dostigli smo toliki nivo tolerancije da možemo mirno gledati kako političari i kad ne rade primaju plaću ili kako radnici rade a ne primaju plaću, kako nedostaje zakonskih rješenja, kako je policija korumpirana ili kako tužilaštvo ne procesuira slučajeve isl...

Dvije decenije poslije, u malom mjestu Pribava kod Gračanice na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine poginuo je Sejdo Šiko skupljajući željezo, kako bi s ocem i stricom "zaradili koji dinar". "Dijete od deset godina dalo je svoj život kako bi sa svojim ocem pronašlo željezo i imalo od čega živjeti", kazali su njegovi bližnji u izjavi za medije. Posljednje riječi malog Sejde bile su: "Ago, ja odo, ne daj me". Klanjana je dženaza desetogodišnjem dječaku, a mjesni imam je poručio da će mali Sejdo nama halaliti, da je on veliki insan, a da je nama ostalo puno pitanja na koja će se morati dati odgovor.

Naravno, puno je pitanja koja se i sama nameću. Možda će Sejdo nama i halaliti a hoćemo li mi halaliti onima koji su proizveli ovakvo stanje? Kako danas živi vrhuška? Ko danas jede krompir i rižu a ko živi u izobilju? Ko se danas zalaže i da li se uopće zalaže za socijalnu jednakost?

Danas, dvije decenije poslije, nakon što smo se oslobodili jednoumlja, narod ne jede krompir i rižu, narod rovi po smeću, traži hranu u kontejnerima, narod skuplja željezo čak i po minskim poljima, narod kopa ugalj u napuštenim i nesigurnim rudničkim oknima. I današnja vrhuška se (za)laže! Zalaže se za narod i državu i ne spominjući socijalnu jednakost, tajnih magacina više nema, a sve što rade, javno je.

Ogromne plate zvaničnika i direktora više nisu tajna, najplaćeniji su u regionu a postoji i sumnja da spisak najplaćenijih nije sve otkrio. Hoćemo l' im halalit' usprkos saznanju i činjenici da socijalna neosjetljivost premašuje granice razuma. Saznanju i činjenici da radnici završavaju na biroima za zapošljavanje sa mizernim ili u nekim slučajevima i bez primanja, a političari plaće primaju i po godinu dana nakon završetka mandata, naravno isti iznos kao i oni koji će tek zasjesti u udobne fotelje.

Bilo čija pomisao da izjavi kako bi bilo najbolje da dijele sudbinu s ostalim građanima BiH u najmanju ruku bi bila okarakterisana kao samopromocija ili predizborna kampanja koju bi narod po običaju sažvakao i nastavio dalje, od kontejnera do kontejnera, dok alarmantnog poziva na odgovornost i uklanjanje idiota sa političke scene na vidiku nema. Narod se uživio u toleranciju tako da toleriše sve i svašta.

Posljednje riječi malog Sejde, ako već nisu zaboravljene tokom čitanja teksta, zaboravit će se sutra ili prekosutra jer je mali Sejdo nama halalio, on je veliki insan, a pitanja na koja će se morati dati odgovor možda se preokrenu i pretvore u međunacionalna prepucavanja. Jednostavno, po već oprobanom receptu, dovoljno je izjaviti kako je nemoguće da na tom mjestu bude zaostala mina i kako je to djelo nepoznate osobe s (ne)poznatim namjerama.

Hoćemo l' im halalit' usprkos saznanju i činjenici da je dijete od deset godina dalo svoj život kako bi sa svojim ocem pronašlo željezo i imalo od čega živjeti? Hoćemo l' im halalit' bezobrazne plaće i iživljavanje s novcem penzionera, studenata, radnika, seljaka i njihove djece? Hoćemo l' im halalit' svu moguću udobnost plaćenu krvlju nevinih?

Kako stvari stoje, ne bi bilo iznenađujuće...

Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Popularni postovi