 |
| Jedna slika govori više od hiljadu riječi |
Jedna slika govori više od hiljadu riječi!
Oslobođeni i amnestirani, izašavši iz zatvora s odsluženja kazne za protuustavno djelovanje i rušenje postojećeg poretka prvo su se udružili, ubjeđivali da nam nije dobro, da živimo u mraku, da nam je dosta jednoumlja kao i da ne vjerujemo svojim očima.
Trebalo je vjerovati njima. Rekoše da se jugoslovensko društvo deklarativno baziralo na socijalnoj jednakosti i istančanom osjećaju za pravdu, da se radilo o licemjerju, da je „obični svijet" gladovao dok se vrhuška snabdijevala iz tajnih magacina, da je narod jeo krompir i rižu, a povlaštena i ideološki podobna kasta živjela u izobilju.
Ubjeđujući nas otišli su toliko daleko da su jedni pucali po nenaoružanom narodu a drugi po svatovima, čak su i zastave vezali, a kad su nas ubijedili, zaratili smo. Međutim, zaratili smo, ne zato što nam je bilo loše već zato što su nas ubijedili u to. Nakon što smo im povjerovali , tokom krvavog rata u ime naroda, počinjen je takav zločin da još uvijek nije moguće spoznati i utvrditi pune razmjere stradanja. Prošlost je postala priča zbog koje se i budućnost odgađa. Svi smo postali istoričari, pišemo je i pričamo svako na svoj način. Nažalost, mnoge se zloupotrebljavaju za održavanje "statusa quo", odnosno opstanka najgorih protuha i probisvjeta na stečenim pozicijama koje obično i ne zaslužuju.
Bosanskohercegovačko društvo poslije rata zasnovano na „visokim moralnim vrijednostima i visokim načelima vladavine prava" je zapravo društvo koje bi mogli nazvati „društvo tolerancije". Dostigli smo toliki nivo tolerancije da možemo mirno gledati kako političari i kad ne rade primaju plaću ili kako radnici rade a ne primaju plaću, kako nedostaje zakonskih rješenja, kako je policija korumpirana ili kako tužilaštvo ne procesuira slučajeve isl...
Dvije decenije poslije, u malom mjestu Pribava kod Gračanice na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine poginuo je Sejdo Šiko skupljajući željezo, kako bi s ocem i stricom "zaradili koji dinar". "Dijete od deset godina dalo je svoj život kako bi sa svojim ocem pronašlo željezo i imalo od čega živjeti", kazali su njegovi bližnji u izjavi za medije. Posljednje riječi malog Sejde bile su: "Ago, ja odo, ne daj me". Klanjana je dženaza desetogodišnjem dječaku, a mjesni imam je poručio da će mali Sejdo nama halaliti, da je on veliki insan, a da je nama ostalo puno pitanja na koja će se morati dati odgovor.
Naravno, puno je pitanja koja se i sama nameću. Možda će Sejdo nama i halaliti a hoćemo li mi halaliti onima koji su proizveli ovakvo stanje? Kako danas živi vrhuška? Ko danas jede krompir i rižu a ko živi u izobilju? Ko se danas zalaže i da li se uopće zalaže za socijalnu jednakost?
Danas, dvije decenije poslije, nakon što smo se oslobodili jednoumlja, narod ne jede krompir i rižu, narod rovi po smeću, traži hranu u kontejnerima, narod skuplja željezo čak i po minskim poljima, narod kopa ugalj u napuštenim i nesigurnim rudničkim oknima. I današnja vrhuška se (za)laže! Zalaže se za narod i državu i ne spominjući socijalnu jednakost, tajnih magacina više nema, a sve što rade, javno je.
Ogromne plate zvaničnika i direktora više nisu tajna, najplaćeniji su u regionu a postoji i sumnja da spisak najplaćenijih nije sve otkrio. Hoćemo l' im halalit' usprkos saznanju i činjenici da socijalna neosjetljivost premašuje granice razuma. Saznanju i činjenici da radnici završavaju na biroima za zapošljavanje sa mizernim ili u nekim slučajevima i bez primanja, a političari plaće primaju i po godinu dana nakon završetka mandata, naravno isti iznos kao i oni koji će tek zasjesti u udobne fotelje.
Bilo čija pomisao da izjavi kako bi bilo najbolje da dijele sudbinu s ostalim građanima BiH u najmanju ruku bi bila okarakterisana kao samopromocija ili predizborna kampanja koju bi narod po običaju sažvakao i nastavio dalje, od kontejnera do kontejnera, dok alarmantnog poziva na odgovornost i uklanjanje idiota sa političke scene na vidiku nema. Narod se uživio u toleranciju tako da toleriše sve i svašta.
Posljednje riječi malog Sejde, ako već nisu zaboravljene tokom čitanja teksta, zaboravit će se sutra ili prekosutra jer je mali Sejdo nama halalio, on je veliki insan, a pitanja na koja će se morati dati odgovor možda se preokrenu i pretvore u međunacionalna prepucavanja. Jednostavno, po već oprobanom receptu, dovoljno je izjaviti kako je nemoguće da na tom mjestu bude zaostala mina i kako je to djelo nepoznate osobe s (ne)poznatim namjerama.
Hoćemo l' im halalit' usprkos saznanju i činjenici da je dijete od deset godina dalo svoj život kako bi sa svojim ocem pronašlo željezo i imalo od čega živjeti? Hoćemo l' im halalit' bezobrazne plaće i iživljavanje s novcem penzionera, studenata, radnika, seljaka i njihove djece? Hoćemo l' im halalit' svu moguću udobnost plaćenu krvlju nevinih?
Kako stvari stoje, ne bi bilo iznenađujuće...
Trebalo je vjerovati njima. Rekoše da se jugoslovensko društvo deklarativno baziralo na socijalnoj jednakosti i istančanom osjećaju za pravdu, da se radilo o licemjerju, da je „obični svijet" gladovao dok se vrhuška snabdijevala iz tajnih magacina, da je narod jeo krompir i rižu, a povlaštena i ideološki podobna kasta živjela u izobilju.
Ubjeđujući nas otišli su toliko daleko da su jedni pucali po nenaoružanom narodu a drugi po svatovima, čak su i zastave vezali, a kad su nas ubijedili, zaratili smo. Međutim, zaratili smo, ne zato što nam je bilo loše već zato što su nas ubijedili u to. Nakon što smo im povjerovali , tokom krvavog rata u ime naroda, počinjen je takav zločin da još uvijek nije moguće spoznati i utvrditi pune razmjere stradanja. Prošlost je postala priča zbog koje se i budućnost odgađa. Svi smo postali istoričari, pišemo je i pričamo svako na svoj način. Nažalost, mnoge se zloupotrebljavaju za održavanje "statusa quo", odnosno opstanka najgorih protuha i probisvjeta na stečenim pozicijama koje obično i ne zaslužuju.
Bosanskohercegovačko društvo poslije rata zasnovano na „visokim moralnim vrijednostima i visokim načelima vladavine prava" je zapravo društvo koje bi mogli nazvati „društvo tolerancije". Dostigli smo toliki nivo tolerancije da možemo mirno gledati kako političari i kad ne rade primaju plaću ili kako radnici rade a ne primaju plaću, kako nedostaje zakonskih rješenja, kako je policija korumpirana ili kako tužilaštvo ne procesuira slučajeve isl...
Dvije decenije poslije, u malom mjestu Pribava kod Gračanice na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine poginuo je Sejdo Šiko skupljajući željezo, kako bi s ocem i stricom "zaradili koji dinar". "Dijete od deset godina dalo je svoj život kako bi sa svojim ocem pronašlo željezo i imalo od čega živjeti", kazali su njegovi bližnji u izjavi za medije. Posljednje riječi malog Sejde bile su: "Ago, ja odo, ne daj me". Klanjana je dženaza desetogodišnjem dječaku, a mjesni imam je poručio da će mali Sejdo nama halaliti, da je on veliki insan, a da je nama ostalo puno pitanja na koja će se morati dati odgovor.
Naravno, puno je pitanja koja se i sama nameću. Možda će Sejdo nama i halaliti a hoćemo li mi halaliti onima koji su proizveli ovakvo stanje? Kako danas živi vrhuška? Ko danas jede krompir i rižu a ko živi u izobilju? Ko se danas zalaže i da li se uopće zalaže za socijalnu jednakost?
Danas, dvije decenije poslije, nakon što smo se oslobodili jednoumlja, narod ne jede krompir i rižu, narod rovi po smeću, traži hranu u kontejnerima, narod skuplja željezo čak i po minskim poljima, narod kopa ugalj u napuštenim i nesigurnim rudničkim oknima. I današnja vrhuška se (za)laže! Zalaže se za narod i državu i ne spominjući socijalnu jednakost, tajnih magacina više nema, a sve što rade, javno je.
Ogromne plate zvaničnika i direktora više nisu tajna, najplaćeniji su u regionu a postoji i sumnja da spisak najplaćenijih nije sve otkrio. Hoćemo l' im halalit' usprkos saznanju i činjenici da socijalna neosjetljivost premašuje granice razuma. Saznanju i činjenici da radnici završavaju na biroima za zapošljavanje sa mizernim ili u nekim slučajevima i bez primanja, a političari plaće primaju i po godinu dana nakon završetka mandata, naravno isti iznos kao i oni koji će tek zasjesti u udobne fotelje.
Bilo čija pomisao da izjavi kako bi bilo najbolje da dijele sudbinu s ostalim građanima BiH u najmanju ruku bi bila okarakterisana kao samopromocija ili predizborna kampanja koju bi narod po običaju sažvakao i nastavio dalje, od kontejnera do kontejnera, dok alarmantnog poziva na odgovornost i uklanjanje idiota sa političke scene na vidiku nema. Narod se uživio u toleranciju tako da toleriše sve i svašta.
Posljednje riječi malog Sejde, ako već nisu zaboravljene tokom čitanja teksta, zaboravit će se sutra ili prekosutra jer je mali Sejdo nama halalio, on je veliki insan, a pitanja na koja će se morati dati odgovor možda se preokrenu i pretvore u međunacionalna prepucavanja. Jednostavno, po već oprobanom receptu, dovoljno je izjaviti kako je nemoguće da na tom mjestu bude zaostala mina i kako je to djelo nepoznate osobe s (ne)poznatim namjerama.
Hoćemo l' im halalit' usprkos saznanju i činjenici da je dijete od deset godina dalo svoj život kako bi sa svojim ocem pronašlo željezo i imalo od čega živjeti? Hoćemo l' im halalit' bezobrazne plaće i iživljavanje s novcem penzionera, studenata, radnika, seljaka i njihove djece? Hoćemo l' im halalit' svu moguću udobnost plaćenu krvlju nevinih?
Kako stvari stoje, ne bi bilo iznenađujuće...
Nema komentara:
Objavi komentar