Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

ponedjeljak, 1. lipnja 2015.

Moja baka Jugoslavija !?


Kao dječak jedne prilike sam čuo tatu kako pjeva neku čudnu pjesmu, "Majko Jugoslavijo",  mislim da se zvala. Tada sam, po prvi put, u stvari shvatio da tata i ja nemamo istu majku, kao dječak to nisam znao.

Piše: Alem Isaković, za blog 32 –vijećnik

Mene je u stvari rodila Jugoslavija ali me napustila odmah po rođenju, ostavila me na posvajanje. Zbog sistema obrazovanja nisam mogao saznati mnogo toga o majci moga oca to jest mojoj baki, okrenuo sam se listanju mnoge literature i zaostavštine što ostade poslije bake.
Kroz historiju je jako teško odrediti kad se ona rodila ali većina njezinih sinova se sjeća perioda kad se udala za druga Tita, mog djeda. To je bio period pri kraju "onog" rata. Kažu da je djed Tito bio jako strog, da je volio i čuvao baku Jugoslaviju ali je ponekad tukao njihovu djecu zbog neposlušnosti.
Neke roditeljske asocijacije iz EU idu toliko daleko i bezobrazno da ga čak nazivaju i diktatorom. Kazuju mi da je baka bila jako lijepa, među najljepšim ženama na svijetu, svi su se ponosili njome, a oca svih naroda voljeli i poštivali. Djed je umro 1980. godine, deset godina prije mog rođenja, a nedugo poslije se i baka teško razboljela. 

Borila se baka dugo sa malignim oblikom rak-nacionalizma povezanog sa fašističkim izlijevom gnoja na unutarnje organe, bolest nije bilo teško otkriti ali tada su je tješili da su to simptomi benignog patriotizma.
Svjetski liječnici joj nisu prognozirali još puno života i tako je i bilo, poslije mog rođenja baka je pala na postelju.

Već 1991. godine su joj amputirali obje noge i lijevu ruku, da bi najteži udarac doživjela 1992. godine, kada joj u moru krvi amputiraju i desnu ruku. Četiri njezine kćeri od kojih i moja majka potpisale su saglasnost da se eutanazijom uspava baka i da mirno umre, međutim dvije nisu željele, pa je baka godinama umirala u teškim mukama.

U posljednjim godinama kada je baka bila još imalo zdrava ušla je u ljubavnu aferu sa lokalnim ozloglašenim kriminalcem i gangsterom, Slobodanom Miloševićem za kojeg kažu da je pogoršao njezino zdravlje, bio je tu samo zbog bogatstva koje je ostavio djed Tito. 1992. godine kao bebu me posvojila BiH, ona koju danas zovem majkom, u to vrijeme, ona je ušla u rat sa bakom i sestrama oko raspodjele imovine, iako je djed ostavio jasan i legalan testament potpisan u Jajcu, kasnije potvrđen u Mrkonjić Gradu, sestre su ipak zaratile, mnogo krvi je proliveno, mnoga njihova djeca su nastradala, mnoga se nisu ni rodila zbog loših uslova za život.

Nisu imali gdje, ustvari ni živjeti, sve kuće koje nam je djed pravio Miloševićevi jataci su palili, valjda zbog mržnje prema djedu. Kasnije sam saznao da je baka živjela sve do 2003. godine u Beogradskom sanatorijumu na aparatima, već vidno beživotna i uništena. 

Dvije njezine kćeri i dalje nisu pristajale na eutanaziju. Nama nisu dozvoljavali da je vidimo, govorili su nam da to više nije naša baka, da je ona umrla, da je naša majka mnogo propatila zbog bake i sestara, čega smo i mi bili svjedoci.

Tako da sada, ja živim kao posvojeno siroče, dijete Jugoslavije, a moj tata kao ožalošćeni sin nakon njezine smrti. Volim svoju majku i poštujem je, iako se u zadnje vrijeme čudno šminka i još čudnije ponaša, zabrinuti smo da ne boluje od iste bolesti kao i baka, iako nas konstantno liječnici ubjeđuju da nemamo razloga za brigu, da je majka zdrava.

Nadam se da će majka živjet vječno i kao njezino posvojeno dijete obećavam da ću za svoga života brinuti za njezino zdravlje, braniti je i boriti se za nju...

Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi