Iako nije moj "fah" i nikad nisam donosio priče sa sportskih terena, nikad se nisam držao za novinara pa ni amaterskog. Ovaj put vam moram ispričati jednu prelijepu priču sa jednog BH sportskog borilišta. Put me naveo u Kakanj, i to Doboj, malo industrijsko mjesto od nekoliko hiljada stanovnika.
Vjerovatno ne bih čuo za to mjesto ili ga posjetio da tamo ne postoji nogometni klub Mladost DK. U pomenutom klubu igra nekoliko mojih prijatelja pa sam te subote odlučio odgledati njihovu prvenstvenu utakmicu. Mislio sam da će to biti klasična utakmica prvoligaških klubova. Međutim, tamo me čekalo veliko iznenađenje, od samog dolaska na stadion osjetila se čudna atmosfera, za mene do tada neviđena.
U mom gradu se igraju utakmice Premijer lige i utakmice reprezentacije odkad znam za sebe, tako da sam navikao na praznično ludilo i gužve kada je nogomet u pitanju. Ali, ulaskom na stadion Mladosti DK dobio sam novo shvatanje opčinjenosti nogometnom igrom, milion utakmica sam pregledao, bio na stadionima širom Evrope ali onakvu atmosferu još vidio nisam.
Vjerovatno ne bih čuo za to mjesto ili ga posjetio da tamo ne postoji nogometni klub Mladost DK. U pomenutom klubu igra nekoliko mojih prijatelja pa sam te subote odlučio odgledati njihovu prvenstvenu utakmicu. Mislio sam da će to biti klasična utakmica prvoligaških klubova. Međutim, tamo me čekalo veliko iznenađenje, od samog dolaska na stadion osjetila se čudna atmosfera, za mene do tada neviđena.
U mom gradu se igraju utakmice Premijer lige i utakmice reprezentacije odkad znam za sebe, tako da sam navikao na praznično ludilo i gužve kada je nogomet u pitanju. Ali, ulaskom na stadion Mladosti DK dobio sam novo shvatanje opčinjenosti nogometnom igrom, milion utakmica sam pregledao, bio na stadionima širom Evrope ali onakvu atmosferu još vidio nisam.
Na tribini, malenoj i premaloj cini mi se, za Crvenu Legiju tamošnju navijačku skupinu, vladala je za mene neviđena atmosfera. Starosne dobi od 9 do 99 godina, muskarci, zene, djecaci i djevojke svi u istoj boji i svi pjevaju devedeset minuta. Niti u jednoj jedinoj pjesmi, popularnih Legionara, nema psovke, niti jedne pa ni najmanje. Niti jednog vrijeđanja na nacionalnoj, rasnoj ili bilo kojoj osnovi, niti jednog znaka mržnje prema protivniku. Samo ljubav prema klubu i nogometnoj igri se osjetila u zraku. Nema drogiranih tipova, sumnjivih faca iz kriminalnog miljea, nabildanih vođa, samo raja, klasična čaršijska raja koja voli sport i svoj klub.
U razgovoru sa lokalnim gledaocima, saznao sam da prije i poslije svake utakmice navijači dobrovoljno čiste tribine i prostor oko stadiona, nezamislivo zar ne? Sa druge strane su navijači protivničke ekipe, bez fizičke ograde, onako su podijeljeni samo po boji šalova i dresova, nadpjevavanje traje cijelu utakmicu. Nema prijetnji, mučki sačekuša, kamenovanja. Osjećao sam se kao u jednoj od mnogobrojnih priča starijih kolega o nogometu koji se igrao nekad. Na terenu lavovska borba, na terenu vatra svih devedeset minuta, muška borba prsa u prsa, borba kakve dugo već fali u našem nogometu. Niti jedan igrač nije povrijeđen, a "gorilo" je tokom cijele utakmice. Kompletan utisak koji sam ponio sa sobom sa tog malog stadiona, iz tog malog mjesta ali od velikih ljudi, jeste taj da sport nije umro, ljubav prema sportu živi još uvijek.
Zahvaljujući divnim domaćinima, što Crvenoj Legiji, što ostalim gledaocima osjećao sam se kao u snu. Mnogi veliki klubovi mogu i trebaju da zavide nogometnom klubu Mladost DK na onome što imaju. Poslije utakmice igrači dolaze među navijače i više se ne zna ko je ko, svi su jedno i pjevaju kao jedno. Svim srcem želim da se njihov san nastavi, da uđu u Premijer ligu i dovedu sa sobom istinsku ljubav prema nogometu jer tamo je već odavno fali.
Nikad nisam bio navijač niti jednog drugog domaćeg kluba osim Čelika ali definitivno raja iz Doboja je osvojila moje srce, kako oni sa tribine tako i oni sa terena. Iskreno se nadam da ćemo ih iduće sezone gledati u Premijer ligi i uživati u ovome što oni stvaraju. Našem sportu je odavno potrebna pojava poput Mladosti DK i Crvene Legije...
U razgovoru sa lokalnim gledaocima, saznao sam da prije i poslije svake utakmice navijači dobrovoljno čiste tribine i prostor oko stadiona, nezamislivo zar ne? Sa druge strane su navijači protivničke ekipe, bez fizičke ograde, onako su podijeljeni samo po boji šalova i dresova, nadpjevavanje traje cijelu utakmicu. Nema prijetnji, mučki sačekuša, kamenovanja. Osjećao sam se kao u jednoj od mnogobrojnih priča starijih kolega o nogometu koji se igrao nekad. Na terenu lavovska borba, na terenu vatra svih devedeset minuta, muška borba prsa u prsa, borba kakve dugo već fali u našem nogometu. Niti jedan igrač nije povrijeđen, a "gorilo" je tokom cijele utakmice. Kompletan utisak koji sam ponio sa sobom sa tog malog stadiona, iz tog malog mjesta ali od velikih ljudi, jeste taj da sport nije umro, ljubav prema sportu živi još uvijek.
Zahvaljujući divnim domaćinima, što Crvenoj Legiji, što ostalim gledaocima osjećao sam se kao u snu. Mnogi veliki klubovi mogu i trebaju da zavide nogometnom klubu Mladost DK na onome što imaju. Poslije utakmice igrači dolaze među navijače i više se ne zna ko je ko, svi su jedno i pjevaju kao jedno. Svim srcem želim da se njihov san nastavi, da uđu u Premijer ligu i dovedu sa sobom istinsku ljubav prema nogometu jer tamo je već odavno fali.
Nikad nisam bio navijač niti jednog drugog domaćeg kluba osim Čelika ali definitivno raja iz Doboja je osvojila moje srce, kako oni sa tribine tako i oni sa terena. Iskreno se nadam da ćemo ih iduće sezone gledati u Premijer ligi i uživati u ovome što oni stvaraju. Našem sportu je odavno potrebna pojava poput Mladosti DK i Crvene Legije...
Nema komentara:
Objavi komentar