Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

petak, 5. lipnja 2015.

U "divljem" rudniku rizukuju živote za 40-tak maraka

U jednoj od svojih kolumni pisao sam o (ne)ljudima koji su proizveli ovakvo stanje, stanje nezaposlenosti i neimaštine istovremeno pitajući i “hoćemo li im hallalit”. 

Sigurno se sjećate te priče, odnosno slučaja kada je poginulo dijete od 10 godina skupljajući željezo, kako bi s ocem i stricom zaradili koji dinar. "Dijete od deset godina dalo je svoj život kako bi sa svojim ocem pronašlo željezo i imalo od čega živjeti". Htjeli mi priznati ili ne, od proglašenja nezavisnosti Republike BiH, svi smo mi svjesni da je našim političarima sva moguća udobnost plaćena krvlju nevinih.

No, da “ne tušim” i ne razvlačim. Došlo je vrijeme da se podsjetimo kako živi bosanska sirotinja nakon obećanih stotinu hiljada radnih mjesta. Nadomak Zenice , siromaštvo i nezaposlenost natjeralo je obližnje stanovništvo da rizukuju živote kopajući ugalj u improviziranim rudarskim jamama dubokih na stotine metara, jer za bosansku sirotinju drugog posla nema. Jedna, odnosno dvije takve improvizirane jame nalaze se na brdu, kilometar - dva udaljeno od starog zatvorenog rudnika “Barbara”. Brdo je nastalo od godinama odlagane jalovine iz peći dimnjaka i koksare Željezare Zenica.

Tu pored samog ulaza u hladovini zatekao sam starijeg čovjeka i onako nezainteresovano krenuo u razgovor o toj jami. Reče mi da se zove Bajro i da je nekad kopao u toj jami. Bajro je pedesetsedmogodišnji “samouki kopač” koji više ne kopa u toj jami. Od kako su počeli građevinski radovi na zatvaranju gradske deponije, bivše deponije komunalnog otpada „Sidje“ on traži preostale komadiće željeza koji se do sad nisu pronašli na tom ogromnom depou.

“Nije lako, živjet se mora. Sedamnaest godina sam bez posla, hranim ženu i troje djece”, priča Bajro.

- Dva odrasla sina završili su školu, posla nema. Radio sam u Željezari Zenica i doživio da nakon 27 godina radnog staža budem proglašen tehnološkim viškom. Nisam jedini koji je ostao bez posla, ostalo ih je još mnogo. Neki su se i vratili. Oni što su imali štelu, vratili su se nakon godinu i pol dana.

Pitao sam ga koliko je duboka jama, da li je on kopao ugalj i koliko je opasno ulaziti.

Ova jama je duboka 84 metra, a ugalj se izvlači u kadi od kupatila, kaže on. Ne kopam više od kako me je živog zatrpalo! Bilo nas je četvorica unutra. Sreća pa je jedan bio vani, nastavlja Bajro. On nam je pomoću ranije postavljene cijevi za izvlačenje plinova, okrenuvši smjer ventilatora jednog starog automobila dopremao zrak.

Ostali smo nekoliko sati zarobljeni unutra i otad više i ne kopam. Živim kako znam i umijem. Snalazim se, teško je ali šta ću, druge nam nema.

Kao zaštita od mogućeg urušavanja ili trovanja plinovima koriste se ručno izrađene grede i cijevi za izvlačenje plinova pomoću ventilatora od automobila. Jame se, kaže, pošprajcaju gredama, kako se ne bi urušile a to i nije toliko opasno koliko su opasni plinovi.

Bajro je samo jedan od onih koji su se borili za svoju državu od koje sad nemaju koristi. On preživljava bez posla i ikakvih primanja “samo” 17 godina i na svu sreću, još uvijek je živ. Dijete od deset godina s početka ove priče dalo je svoj život kako bi sa svojim ocem pronašlo željezo i imalo od čega živjeti.

Međutim, koga je briga za njih. Oni koje bi trebalo biti briga za svoj nerad i katastrofalne rezultate ovakvog vladanja uzimaju između 4.800 i 7.000 KM. Ljudi poput Bajre, u "divljem" rudniku rizukuju živote za 40-tak maraka po iskopanoj toni uglja.


Pogledajte  fotogaleriju i izgled divljeg rudnika:












Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi