nedjelja, 28. lipnja 2015.

Žepče i „sukurac“ u njemu!

Ovaj tekst nabolje je započeti riječima književnika Abdulaha Sidrana, riječima kojim je prokomentarisao život na ovim prostorima. "Tko me pita što mislim o suživotu, ja ga pošaljem u sukurac. Ljudi žive, a ne su-žive“, rekao je Sidran naglašavajući da smo zahvaljujući nacionalnim strankama korak do apartheida, korak do rasizma...

Žepče, jedni kažu kako je to čaršija koja leži na čistom nacionalizmu i stranačkoj podjeljenosti, a drugi kako im je ekonomija prioritet dok nacionalizma nema...


Načelnik Općine Žepče koja leži na čistom nacionalizmu je Mato Zovko, rođen 09. januara 1959.godine u Papratnici, općina Žepče proglašen “najnačelnikom 2010.”, a prestižno priznanje mu je dodijelila Nezavisna agencija za izbor i promociju menadžera iz Zenice, Europsko udruženje menadžera i časopisa Euro Menadžer.

Što se tiče samih građana, naravno da leži na čistom nacionalizmu i to mogu potvrdit screenshotovima komentara objava fcb.stranice Žepačke “Herceg Bosne”, ali nek se oni jebu bez mene, ne mislim cijeli tekst posvetit’ pravdanju svog mišljenja. Ionako su to (ne)ljudi koji su nasjeli na nacionalističku propagandu dok njihove “ideološke vođe” itekako dobro sarađuju.

Reći ću samo ukratko da ovi prvi argumentuju primjerom „dvije škole pod jednim krovom“, a drugi obrazlažu da je to zato što Bošnjaci neće da prihvate da školuju djecu po hrvatskom programu.

Diskriminacija i podjela učenika „dvije škole pod jednim krovom“ u BiH postoje više od deset godina i zapravo nije tema koju ću predstaviti u ovom tekstu.

Naprotiv, ovo je priča kako se dvije suprostavljene nacionalističke struje slažu kada su u pitanju stranački neopredjeljeni građani. Građani koji vide šta se dešava a reaguju samo kad im za vrat skoče.


Dodaj naslov


Pisao sam o tome kako su vjera i politika izvele na sud 18 mještana Begovog hana ne bi li platili zato što su „progovorili“. Naime, mještani Begovog hana koji nisu dobili nikakvu pomoć za rješavanje problema nastalih nakon majskih kiša i poplava koje su zadesile to naselje, 10. septembra 2014.god. izašli su na proteste koji su uključivali i blokadu magistralnog puta M17 nakon čega su im policajci prijetili oduzimanjem djece. Na samu godišnjicu poplava, ti mještani, skupa sa mojom malenkosti su kažnjeni “Sudskim ukorom” da im slučajno ne bi palo na pamet da traže svoja prava.



Doduše, većini mještana je nakon demonstracija započeta sanacija oštećenih kuća i objekata, osim meni, naravno.


Pretpostavlja Žepačka politička kasta, rupa bez dna, da meni nije žurba obzirom da stanujem u Zenici i stoga su mi izdali rješenje o procjeni štete misleći da nemaju obavezu meni sanirati bilo šta, dok bi novac od procjene, pretpostavljam, završio u neke druge svrhe.

Obzirom da danas niko ništa ne pita, a pojedinac ne može sam skoro ništa, ostaje mi da ovako preko bloga javno pitam načelnika “općine u sukurcu” šta je s mojom lovom od procjedne štete.

Dragi Mato, moj načelniče “općine u sukurcu” trenutno sam zauzet poslom od čijeg novca prehranjujem porodicu i ne mogu ti doći razapet šator ispred rezidencije koju koristiš. Rezidenciju koju si dobio možda i glasovima moje familije, poznanika ili prijatelja jer sam te javo hvalio kako si “dobar”i kako ću se preseliti na tvoju općinu. Trenutno ne mogu razapet šator, ali znaj da ću u skorije vrijeme moći. Jednostavno, dobit ću godišnji odmor u firmi ili će mi se sin oženiti i dovesti mi je u garsonjeru, a obzirom da vi i vama slični ne dajete mogućnost zaposlenja a kamoli stan, neću imati gdje do tebi pred rezidenciju.

Vidimo se...

subota, 27. lipnja 2015.

Mene je kupio On, sa velikim slovom „O“!

Prvi put kad sam čuo zanemario sam kao da nisam ni čuo, nasmijao se i rekao „ma pusti budalu“. Večeras čujem ponovo, ovaj put od druge osobe. Neko voli pričat o meni kad me nema....

To da sam „kupljen“ nisam mislio komentarisat' jer ne volim tračeve, ali možda su ti koji pričaju u pravu!? Jest, ipak je to tačno. Bio sam kupljen. Jednom me je jedan kupio. Kupio me je time što mi je omogućio besplatno obrazovanje, pravo na besplatnu ljekarsku brigu i na kraju posao sa osmočasovnim radnim vremenom i sigurnom platom, i to bez štele... Dakle, omogućio mi je bezbrižno djetinjstvo, duhovnu slobodu i mir. 

Ove mlađe generacije možda i ne znaju ko je taj koji me je kupio!? Ne, nije se on zvao dedo al' je ipak sjala jako! Mene je kupio On, sa velikim slovom „O“!  Njegovo ime je Josip Broz Tito!

Po samom objavljivanju na društvenoj mreži nadođe mi misao da ovi "moji" ovdje ne kontaju zašto Hakala pjeva "da mi je osjetit Željezarin miris dima". Ne pjeva on radi Željezare i njenog dima, pjeva čo'jek radi Tita haha... grin emoticon

Da ne bude zabune... OBAVEZNO POGLEDATI GOVOR PRIJE SPOTA

četvrtak, 25. lipnja 2015.

Tko vlada Zenicom? Znaju li civilizovani stanovnici Zenice šta je Evropa?

Zaključak mog prijatelja da „u Zenici nema grada, niti u Zenici vladaju građani“ naveo me je da podijelim njegov tekst jer mi se čini da u Zenici zaista vladaju (ne)ljudi kojih nije briga šta građani misle. Rade onako kako su zamislili ne obazirući se na mišljenje sopstvenih građana.

Prije nego pređemo na njegov tekst, ispričat ću vam jednu anegdotu počevši njihovim žargonom. Estakvirlah, haman da Cerić nije džaba govorio "dosta smo se mi njima prilagođavali, nek se oni nama prilagođavaju!"... 


Prolazeći pored gradilišta stambeno - poslovnog objekta u Blatuši, kolega pita "je l' to i ovdje nova džamija"? 
Haha baš smo se "prilagodili“, sad kad vidimo bilo koje ograđeno radilište pomislimo, evo je još jedna!

No, ovaj put nije riječ o džamiji već o velikim građevinama, odnosno projektima za koje je prije početka gradnje trebao biti raspisan referendum ne zbog tog što se nekom ne sviđa, nego zbog tog što se radi o ogromnom novčanom zaduženju, nas i naše djece.

Piše: Goran Jerkić, građanski aktivista

Nije bilo referenduma ni kada se raspravljalo o kreditnom zaduženju za gradnju GGM-a, iako je Zenica još dugo godina mogla živjeti da se napravio kružni tok kao u Sarajevu. Nekoliko je razloga za to. Nikada, ali baš nikada u ovoj kotlini neće živjeti toliko ljudi kao u Sarajevu, a naša Sarajevska ulica mogla je imati dvije trake u jednom pravcu , bulevar isto tako, dvije trake u drugom pravcu i eto ga značajno jeftiniji projekat. Niko građane nije pitao šta misle o tome.

Prolazeći gradom i izbjegavajući s jedne strane automobile s druge građevinske mašine, pokušavajuci da pređem nekih stotinjak metara sjetim se da je ovo zadnji, slobodno se može reći prostor koji je bio upotrebljiv još stotinama godina, a postojao je iz vremena kada je moj grad postajao grad. Kasaba koja je davne 1945. godine imala tek nekih 13 hiljada stanovnika, neke 1971-e izvukla se u grad od 71.000 stanovnika. Kaldrma za kojom žalim je upravo to iz vremena kada današnji političari nisu bili bitan faktor, niti ih je ko primjećivao. Poslednja kaldrma se nalazila na brdu prema Bristu. Iznad nekadašnjeg rudarskog hotela, danas kažu da je to Turski koledž pored Bajrine čevabdžinice.

Druga stvar koja nije bila na referendumu je da se Zenica preustroji u Grad. Ko je ovdje koga pitao? Navodno je stigao papir "odozgo". Pa šta? Valjda se lokalna organizacija formira na osnovu onog što odgovara onima koji žive tu.

Kada su formirali grad po evropskim zakonima zaboravili su na činjenicu da nam je Evropa u komšiluku i da civilizovani stanovnici Zenice znaju šta je Evropa. Primjera radi tamo čuvaju svoju tradiciju i ne skidaju kaldrmu tamo gdje netreba nego je ostavljaju čak i u užim gradskim jezgrima. Drugo, da li je od njih, nazovi demokrata, čuo da negdje u Evropi postoje mjesne zajednice. Balkanski izum je da u općinama postoje mjesne zajednice.

Vlastodršci, ne moram ih imenovati, znaju se. Oni su se za dvadeset godina nastavili ponašati autokratski u tradiciji Franje Topića iz Napretka, Josipa Broza iz Jugoslavije i kada se sjetim da su devedesetih godina zaklinjali se u demokratiju, zaboravili su to. Izgleda da je jedan prastari aforizam već dugo na vlasti.

Demokratski je samo ono što ja kažem kako će biti. Aforizam postao život.

Autokratsko ponašanje sa tendencijom prema oligarhiji, kako na državnom nivou tako i u lokalnoj zajednici u slobodnom žargonu bi značilo da poslije babe dođe sin koji arči i rasprodaje ono što mu babo nije zaradio niti je njegovo, ali kako je navukao kravatu i odijelo misli da je gospodin.

Sve u svemu u Zenici nema ni grada, niti u Zenici vladaju građani.....



ponedjeljak, 22. lipnja 2015.

Erdoan se šepuri po Sarajevu, a Bosanac u Turskoj ne može kupiti nekretninu...

To pravo imaju državljani Srbije i Hrvatske.... Tako nešto može,naprimjer, Srbin iz Srbije. Srbin dođe avionom ili automobiliom u 8.00 ujutro u Istanbul, u 11.00 mu je protokol pripremljen da potpiše tapiju imovine koju je kupio u Istanbulu...



Refik Akova: dugogodišnji član najstarije političke stranke moderne Turske - Republikanske narodne stranke (CHP), koja je sada u opoziciji u intervju za Radio slobodna Evropa govori
o mogućem scenariju vlade nakon posljednjih parlamentarnih izbora u Turskoj...

RSE: Kako gledate na prisne odnose člana Predsjedništva BiH i predsjednika Stranke demokratske akcije (SDA) Bakira Izetbegovića i predsjednika Turske RedžepaTajipaErdoana?

Akova: Ja to komentarišem ovako - gdje su bili prije 13 godina. Što sada pred izbore to rade? Izgleda da su trebali bosanski glasovi da dođu ovamo i podrže AKP. Najinteresantnija stvar je da se Bakir Izetbegović iz Sarajeva direktno javlja i čestita Erdoanovoj stranci na pobjedi i daje podršku. Izetbegović će danas ili sutra doći kod nas socijaldemokrata, ali ne znam sa kakvim obrazom.

RSE: Šta podrazumijevate pod 'doći će kod nas socijaldemokrata'?

Akova: Ako sutra mi budemo pravili vladu on će doći u ovu državu pa će razgovarati sa mojoj strankom, a ja ću ga tada pitati: 'Bakire, kako ćemo ovo opravdati? Mi smo ljuti na tebe i zamjeramo ti kao narod. Ti se iz Sarajeva javljaš uživo, Tajip se javlja iz Erzuruma sa mitinga i čitava Turska to uživo gleda. On sada ne pravi vladu i šta će dalje da bude - padaš sad sa njim'. Jedan šef države - bio to Bakir, Marko ili Janko - ne bi trebalo da bude stranački nastrojen. Državni aparat mora ostati vezan svima i državi svojoj. I što sad Erdogan pred izbore mora da ide da posjeti Bosnu i Hercegovinu, Albaniju, Kosovo da bi dobio 13 miliona glasova u Turskoj od tih naroda. Manipulacija narodom je nedopustiva. Narodi se moraju čuvati od takvih manipulacija, a ne da šefovi država narode ubacuju u te manipulacije.

Da napomenem, meni je Bosna i Hercegovina draga koliko i Turska, kao i sve zemlje bivše Jugoslavije. Još samo ovo uzmimo u obzir - zašto Izetbegović i Erdoan do sada nisu riješili imovinsko pitanje da Bosanac može u Turskoj kupiti nekretninu? Tako nešto može, naprimjer, Srbin iz Srbije. Srbin dođe avionom ili automobiliom u 8.00 ujutro u Istanbul, u 11.00 mu je protokol pripremljen da potpiše tapiju imovine koju je kupio u Istanbulu, od 11.00 do 12.00 potpiše dokument, a u 15.00 se vraća kući za Beograd i nosi sa sobom tapiju nekretnine koju je kupio usred Istanbula, milion eura za dvospratnicu u centru grada. Zašto Erdoan i Izetbegović nisu potpisali da to može uraditi i bh. državljanin? To pravo imaju državljani Srbije i Hrvatske, a BiH to još nije potpisala. Odgovor je zato što Erdoan i Izetbegović ne vode računa o državama, već o njihovim familijarnim vezama.

Cijeli intervju koji 
govori o mogućem scenariju vlade nakon posljednjih parlamentarnih izbora u Turskoj, o prisnim političkim vezama turskog šefa države Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdoğan) i člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića, te komentariše tvrdnje pojedinaca da se Turska želi neoimperijalistički uspostaviti na Zapadnom Balkanu možete pročitati ovdje

nedjelja, 21. lipnja 2015.

Vjeruje da su mu Sarajevo i Tuzla spas do kojeg neće doći!

Prije dvije godine u sklopu aktivnosti udruženja “Akcija građana”, nakon objavljene video priče o Berzadu Bijediću i njegovoj žalbi na osoblje zeničke bolnice rekli smo “Gledamo Vas, Berzad je naš sugrađanin i bit ćemo tu u svakom trenutku da izvjestimo javnost o istom ili sličnom ponašanju!”.

Iako je udruženje prestalo s objavljivanjem tih video priča, danas, nepune dvije godine poslije naš sugrađanin Berzad Bijedić (62) “opet” vidno uplašen za vlastiti život na sve načine pokušava alarmirati javnost o odnosu zeničkih ljekara naspram njega kao pacijenta.

Podsjećam, u video priči od 23. lip 2013. prema riječima Berzadove supruge, dr.Belma Pojskić joj je otvoreno rekla kako "mi nismo Švedska, da je liječenje izuzetno skupo, te kako bi u situaciji da ima 4 pacijenta sa istom bolesti Berzad bio zadnji koga bi poslala u Sarajevo radi pregleda krvnih sudova jer je "nezgodan" pacijent.

Berzad je došao u situaciju da vjeruje da su mu Sarajevo i Tuzla spas do kojeg neće doći jer ga ne žele poslati na daljenje liječenje. Naime, taj “nezgodni” pacijent, nepune dvije godine poslije tvrdi kako Harun Šestić , v.d direktor Kantonalne bolnice Zenica može da ga pošalje u Sarajevo ili Tuzlu u toku 24 sata ,ali neće.



Prema Berzadovim riječima, najmanje 20 puta je išao ljekarima u zeničku bolnicu, navodno lijeka nema, a daljnje liječenje, što se tiče Sarajeva i Tuzle nije potrebno.

“Davorka nije smjela da me primi u bolnicu zbog Hareta i Belme, ubjeđen sam da me ne žele primiti u zeničku bolnicu dok se ne pojavi gangrena”, riječi su Berzada koji na ovaj način želi alarmirati javnost.

Na ovom linku možete pogledati video priču iz 2013-te godine video priča o Berzadu Bijediću.




petak, 19. lipnja 2015.

Šta je cool u bh društvu, koga više mrziti?

Ovaj tekst ne pišem zato što sam se razmimoišao s jednim od saradnika bloga zbog njegovog podržavanja gaženja državne zastave i zviždanja himni ekipe Izraela prilikom nedavnog susreta u Zenici. Ne, naprotiv, pišem ga zbog svih onih mladih koji se još uvijek nisu snašli u ovom fašistoidnom društvu, zbog onih koji još uvijek ne znaju u šta smo i u kakva govna upali.

Od oktobra prošle godine s tugom gledam šta se radi... Analizirajući dnevno-političku situaciju zamišljam jednog Bošnjaka između 16 – 25 godina kako sjedi za računarom čitajući objave fcb. prijatelja pitajući se šta je cool, koga više da mrzi, Srbe, Hrvate il' "Židove"?

Srbe jer su "svi" četnici, Hrvate jer su "svi" ustaše ili "Židove" jer ubijaju djecu tamo negdje u dalekoj Gazi!? Nije mu lako jer poznaje neke od tih Srba, Hrvata i Jevreja. Ima ih čak i u porodicama ljudi oko sebe.

U Bosni je to izmješano tako da stvarno nije lako. Konta dečko, a kad vidi da ne ide onda pokuša suprotno. Koga više da voli, Arape, Turke il' ISIL-ovce!? Nijednog u životu nije sreo i sve što o njima zna je to da su u trendu od kojeg se nastoji napravit' brend. Nije mu jednostavno!? Sinoć, gledajući neki film učini mi se interesantnom jedna rečenica koju izgovori detektivka koja ju je čula dok je radila u porocima, a koja glasi: "Prostitutka kad pođe svršavat ostavlja svoju stalnu mušteriju!". Dragi dečko ostavi se i ti trenda, brenda i komentara jer ni "tvoji roditelji" u tvojim godinama nisu znali. I ne znajući zašto poklali su se k'o najveći divljaci 20 stoljeća. Kad su svi ti Srbi, Hrvati i Bošnjaci napokon shvatili da se ne mogu "međusobno istrijebit" bilo je kasno da “prostitutka ostavi stalnu mušteriju” jer je počela svršavat s njim... Sad se kaju al je kasno. Poslije jebanja nema kajanja.

Vidiš sinko, ja sam Musliman al' mi nikad ne bi palo na pamet da shvatim “zdravo za gotovo” jednu rečenicu koju propagira Islamska omladina iz Cazina veličajući zloglasnog Adolfa Hitlera, opravdavajući time masovno istrebljenje jednog naroda. Rečenicu kojoj je jedan poznati kolumnista posvetio cijelu kolumnu s kojom se apsolutno slažem. Već dva desetljeća baš po uzoru na Jevreje prikazuju nam Bošnjački narod kao žrtvu, očekuju rezoluciju o negiranju genocida, a svojim postupcima i sami ga negiraju. Negirajući zlo koje je zadesilo Jevreje u drugom svjetskom ratu negiraju i zlo koje nas je zadesilo u proteklom. Od oktobra prošle godine s tugom gledam šta se radi.. Ja sam u godinama, jebe se meni, neću ja dugo . Vi ste ti koji ćete se morati nosit’ sa smradom govana u koja su vas uvalili stariji kao i sa sopstvenim koja upravo kakate.

Ostavite se nacionalizma, šovinizma i fašizima i okrenite se oko sebe, pogledajte na ulici sve te prolaznike. Piše li im na čelu koje su nacionalnosti? Na zgodnoj djevojci šta prvo primjetiš? Ime, prezime ili dupe, grudi, struk, oči, osmjeh?

Nemoj mi samo reći da je to ime...

Na cijeloj zemaljskoj kugli padala su carstva zbog žena, glave su se gubile zbog žena, samo kod nas bi se gubile i dalje zbog imena.

Kad već nemate, ne tražite posao ili ne volite radit’, vodite ljubav, a ne rat. Kad dođe vrijeme i kad vas vaši “pogrešno izabrani” gurnu u njeg' ratovat ćete vi htjeli ili ne.

Možda ste čuli kako neki ljudi nisu ponosni na domovinu!? Ratovali su za državu u kojoj se srame reći da su ratovali jer ih je zanemarila. Ne znam tačno koliki je taj broj, ali broj od 1.026 je broj onih koji su počinili samoubistva samo u Federaciji BiH. Posttraumatski stresni poremećaj, razočarenje u fašistoidno okruženje u kojem su se našli i nezaposlenost su među glavnim uzrocima zbog kojih se demobilisani borci odlučuju na samoubistvo.

Kao i svugdje, nisu svi istog mišljenja, ima i onih koji su ponosni na državu u kojoj su sve strane u sukobu izjednačene i plaćene i još uvijek se plaćaju državnim novcem za protekla ubijanja u ime Boga i naroda...

Na kraju, što se tiče Islamske omladine iz Cazina s početka priče, mogu reći isto ono što i neki dan podijelih svojim prijateljima. Nisam novinar, doktor, psiholog nit' nešto posebno obrazovan. Ja sam samo jedan obični "dečko" koji je završio srednje usmjereno obrazovanje na srpsko/hrvatskom, odnosno hrvatsko/srpskom jeziku, al' razumijem ja "njih"... Razumijem ih zašto ne žive već "sužive". Da sam kojim slučajem živio u jednonacionalnoj sredini i da sam odrastao u porodici gdje se vjeri davalo više pažnje nego obrazovanju i vaspitanju možda bih i ja bio isti. Ne razumiju oni mene. I tako ne razumijeći dodaju me za fcb. prijatelja na osnovu imena, a kad shvate da ja živim a ne "suživim" kažu mi kako nevaljam. Tako doživih i da mi jedna psihologinja iz dijaspore kaže kako ona nema anamo "onih" ni u telefonskom imeniku. Obrazovana žena, nema šta. Pored tako obrazovanih, mi neobrazovani nemamo šta tražit' ni ovdje ni u dijaspori. Razumijem ja "njih", ne razumiju "oni" mene. Za vas djeco, ne znam. Ne znam da li ćete me razumjeti.

ponedjeljak, 15. lipnja 2015.

Jednom ćeš shvatiti da treba imat dušu...

I ova priča je životna, a koliko će se uklopiti na blogu pod nazivom 32. vijećnik manje je važno. Važno je kakvu poruku šaljemo njome.

Kako god u tekstu pjesme možemo pročitati da “za ljubav treba imat dušu”, mislim da isto tako i za dobru priču treba imat' dušu... Znam, reći ćete "svi je imamo"! Ne, nemamo je svi, neki su je prodali đavolu a neki je nikada nisu ni imali.

Oni koji su je prodali, prodali su je za novac i samo im je novac na pameti. Zbog njega se ženi i udaje, laže, krade i ubija. I nije to samo u pjesmama i filmovima tako. Prazne duše “ispranih mozgova” lutaju i ovim gradom, kantonom i državom. Neki prođu pored nas, a neki uđu u naše živote. Uđu, a potom odu ostavljajući iza sebe trag. Međutim, činjenica je da ovom sistemu to odgovara...

Iako ovaj sistem pokušava stvoriti generaciju po svom ukusu, generaciju ispranih mozgova uvijek će se naći ljudi koji imaju svoje "ja", oni koji krenu i ostanu na pravom putu.

Ona ima 24 godine. Rekla mi je da od malih nogu voli da čita, piše i razmišlja svojom glavom, a ja mislim da tako razmišljaju samo oni koji su imali od koga učiti. Djeca koja su imala topli dom, roditelje i koji nisu naučeni da im je novac ispred "obraza"! 

Djeca kojoj internet služi za povezivanje, prenošenje informacija i razmjenu iskustava, ona ista djeca koja nisu zatrovana "istinom" koja se putem entitetskih televizija plasira javnosti s određenim ciljem. Djeca kojoj ne trebaju nikakva stranačka udruženja za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu i njihovi sponzorisani tekstovi. Ovoj djeci ne trebaju sponzori, oni imaju svoju istinu i ona je njihov sponzor. Ova priča je za sve ljude kojima je na prvom mjestu čovjek pa onda sve drugo...

Možda sam je trebao nazvati “lijepi dani mog djetinjstva”, no koliko su lijepi znaju samo oni koji su doživjeli slično. Kao i prethodna priča, i ova je prema istinitom događaju.


Piše: Ankica Kušljaković, za blog 32 vijećnik

- Ne zamjeri mi kćeri, ja sam odrasla u drugom sistemu...

Svoje priče iz djetinjstva majka je uvijek započinjala rečenicom "Otac bi...“. U njenom tihom i sjetnom glasu osjetila bi se tuga i bol jer je njen otac prerano zaorao nebeske njive. Ostavio je neorane pašnjake rodnog sela i kao da je sam predosjećao odlazak pozdravio se s najmilijima i u zoru sklopio oči. Ne od umora ili bolova, nego od bolesti kojoj nije bilo lijeka.

Majka je uvijek pominjući djeda, dok nijemo u prazno gleda znala reći:

-Da je otac živ, sve bi bilo drugačije.

Dodala bi.

-Dijete, koliko god da imaš godina a roditelj ti umre, on je za tebe mlad.

Te riječi u mojim mislima sazrijevaju tek sada. Moji roditelji stare, a nemoćna sam da njihove godine zaustavim, da pustim glas i kažem „Moji roditelji su mi potrebni, nisam odrasla, neću nikada odrasti“. Nemam to kome reći. Priroda čini svoje. Sve se okreće u krug.

Majka bi zapalila cigaretu, naizmjenično bi pila crnu gorku kafu i povlačila dim. Duboko bi udahnula a zatim ispustila svoj bolni uzdah.

Ja sam gledajući u njene zelenkaste oči zamišljala zelene pašnjake njenog sela. Zamišljala sam njenog oca i majku kako vrijednim rukama obrađuju crnicu. Zamišljala sam djeda kako tjera volove oreći desetine hektara zemlje koje su mu preci ostavili. Niz njegovo potamnjelo lice spuštale bi se kapljice znoja, dok bi ih krajem bijele košulje brisao.

Zamišljala sam nju, kako kao djevojčica žurno korača za stokom. Dok čuvajući stado pokraj rijeke svojim sićušnim dječijim okicama budno prati svaki korak goveda. Zamišljala sam kako iz svoje tkane šarene torbe vadi komad svježe prove. Vidjela sam kako kida komadiće prove dok joj mrve padaju na bijelu kecelju. Dok jede pogled ne pomjera sa goveda. Potajno u sebi se plaši da goveda ne odu, da se ne razbježe poput lasta. Svaka promjena na nebu može izazvati nemir u govedima. Mogu se razbježati po zelenom prostranstvu da ih ona ne može skupiti. Onda bi majka komadić prove zamotala u bijelu maramicu i vratila u svoju torbicu. Uzela bi svoje pletivo, plela je žućkasti dzemperčić za zimu. Dok su se igle sudarale, a šareni cjetići na džemperčiću širili ona je svoj pogled sve češće podizala. Strah od bježanja goveda po beskrajnoj zelenoj livadi bio je opravdan.

S paše bi se uvijek umorna vraćala kući. Goveda bi smjestila u staju a na bunaru bi oprala svoje vrijedne ručice.

Onda bi majka uzdahnula rekavši:

-Taman kada bih pomislila da smo obavile sve poslove, otac bi strogo i glasno rekao da idem pomoći 
majci 

Suza bi krenula niz njeno dječije lice. Bila je nemoćna da ocu kaže „Htjela bih se igrati“. Dok je ručicom brisala suzu išla je prema hektrima zemlje prekrivenim domaćim plodovima. Na njivi bi ostala sve dok sunce ne zađe za oblake a sjaj fenjera obasja kapije komšija. Niz njeno dječije umorno tijelo spuštao bi se znoj. Bijela rubina je kupila graške znoja a ona vapila za čašom vode. Nakon napornog dana nije sjedila pokraj televizora i do kasno u noć gledala omiljene serije. 


Oprala bi se vodom sa bunara, večerala puru ili taranu a zatim glavu spustila na jastuk napunjen slamom. Nije se imala kada svađati, nije se imala kada brinuti, nije imala kada plakati, a ni čeznuti i žaliti za nečim što nema. Nije imala kada roditeljima prebaciti što mnogo radi. Nije imala kada a nije ni smjela. Njeno umorno tijelo priželjkivalo je odmor i san. Nije je boljela glava. Nije pila tablete da bolje spava. Samo bi zatvorila svoje oči i utonula u san. Sutra je čekao novi dan, novi poslovi i nova nafaka.

..... Opet je majka uzdahnula rekavši:

-Vidiš kćeri moj otac je bio strog, radila sam dosta. Teške poslove koji iziskuju veliku fizički napor. Radila sam i po najvećoj vrućini i po najvećem studenu. 


Otac bi galamio čak i udarao za svaki pogrešan korak, za svaku nepotrebno izgovorenu riječ. Majku i oca sam morala slušati. Oni su se uvijek slagali. Nije bilo ako jedan roditelj galami, drugi će te zaštiti. Majka i otac bi uvijek bili saglasni kada sam u pitanju ja. Ali, tako je bilo i sa drugim stvarima. 
Otac je uvijek bio upravu, a majka bi klimnuvši glavom podržala njegovu odluku. Moja riječ nije značila ništa. Eto, kćeri a ipak sam bezuslovno voljela svoje roditelje. Imala sam lijepo djetinjstvo na koje samo ponosna mogu biti. 

Nije se samo na pašnjacima stoka čuvala, bilo je tu i dečije cike i igre. Pamte ti pašnjaci polupana koljena, dječije svađe ali i prve ljubavi.

Moji roditelji kakvi god da su bili u tom vremenu nisi mogli biti bolji. Naučili su me radu, naučili su me da napravim dinar, naučili su me da cijenim novac, da zemlja uvijek daje, samo treba posaditi. Naučili su me da budem poštena, da budem dobar čovjek i da čovjek koji radi nikada se ne treba bojati gladi.

Zato kćeri ne zamjeri mi što majka ne može prihvatiti moderne stavove koje nosi ovo vrijeme. Ne uzmi mi za zlo što sam te tjerala da radiš i učiš od mene kako zemlja duplo vraća.

Majka samo smatra da ćeš bolje proći kroz život ako si pošten i dobar čovjek i ako znaš raditi seoske poslove oko kuće i njive . Majka misli da se i dalje rad cijeni i da je dobra svaka djevojka koja je poštena i vrijedna a loša ona koja je lijena i nepoštena. Ne zamjeri mi kćeri, ja sam odrasla u drugom sistemu. Ne zamjeri mi dijete što ponekad dosta pričam o prošlosti, time samo želim reći da nisu sada pogrešni ljudi nego samo težak vakat.

Samo onaj čovjek koji pošteno radi i živi može se na duge staze oduprijeti ovom sistemu. Onaj koji preko noći dođe do bogatstva nek se ne čudi kad u sekundi đavo dođe po svoje. 


Jednom ćeš shvatiti da sam samo željela najbolje za tebe. Kad shvatiš, mene više neće biti. Moram te pripremiti na život bez roditelja, baš kao što je i mene otac pripremao.

petak, 12. lipnja 2015.

Jebo vas snajperista, da vas jebo !!!

Koga čuvaju i od koga čuvaju, tipovi naoružani dugim cijevima?

Nekoliko posljednjih dana neobična situacija u mom gradu, mnoštvo, do zuba naoružanih, namrgođenih tipova maršira ulicama. Scene koje me podsjećaju na vrijeme kad su četnici blokirali Sarajevo. U Zenicu je stigla reprezentacija Izraela, skupina momaka za koje dobro informirani svijet nogometa u biti nikad nije ni čuo. Ekipica po popularnosti slična onoj sa kojom sam nastupio na prošlom Bajramskom turniru mahala. Ljudi bitni za nogomet onoliko koliko i Seka Aleksić za razvoj brdsko-planinskog turizma u sjeverozapadnoj Italiji. 

Činjenica da su Džeko i Pjanić skuplji od kompletnog ministarstva sporta te izmišljene države, daje mi za pravo da se bunim za to ponašanje, njihovih tajni službi i naše policije. Trebao je neko reći toj skupini "zvijezdetina" ( kojima inače mama i dva jarana znaju da su oni fudbaleri) da dolaze u BiH. U zemlju kojoj je pun spolni organ rata i oružja, u zemlju koja više cijeni mir nego hljeb svagdašnji. U zemlju u kojoj su reprezentacije Srbije i Hrvatske dolazile netom poslije rata i niko ih nije dirnuo, niko nije bacio bombu na njih i niko nikog nije ubio, a niko ih pritom nije čuvao snajperima i automatskim puškama. 

Trebao im je neko reći da BiH nije vukojebina iz koje su došli, u kojoj se sve završava puškom. Trebao im je neko reći, da je u BiH dan utakmice karneval i praznično raspoloženje, djeca se slikaju sa igračima i uzimaju autograme, niko ni na koga ne puca i niko ne postavlja bombe, pogotovo ne na taj dan. Reprezentacija koja će se plasirati na neko veliko takmičenje iste one godine kad i Šaban Šaulić postane predstavnik Turske na pjesmi Eurovizije, bi trebala znati da su ulicama ovog svetog nogometnog hrama u BiH, mirno hodali Ronaldo, Tores, Iniesta, Nani, i mnogi drugi igrači čije postere skupljaju ove "qvazi" zvijezde koje čuvaju naoružani specijalci, obavještajci ili ko već. 

Uništili su nam praznični dan i istu takvu atmosferu brigom za svoje bezvrijedne karijere. Kao vječiti antifašista konstatujem da se na ovaj način ne dolazi u goste bilo kojoj državi, pogotovo ne onoj koja zazire od puške i koja je izgubila stotine hiljada sinova od baš takvih pušaka. Pitam se da li se oni stvarno nečeg boje, ako strahuju, da li bar znaju razlog svojeg strahovanja. Na kraju potpisujem tekst kao svoje lično mišljenje i sve one koji se ne slažu upućujem direktno na svoje ime, a ne, na one koji će ovo objaviti. 
Gospodo Izraelci ja vam želim sretan put kući, ali ne dolazite više, bar ne ovako, kad naučite pojmove; kultura življenja, poštovanje domaćina, fair-play, možda tada bude i bujruma za vas, trenutno vas više ne želimo blizu naše svetinje reprezentacije.

utorak, 9. lipnja 2015.

Hoćemo li Ditine proizvode u TC “Džananović” u Zenici?

U novembru prošle godine pisao sam kako je u našem gradu upriličeno otvaranje poslovnice poznate njemačke kompanije Deichmann. Čekalo se u redu za plaćanje, a prema pisanju medija novi prodajni objekat obuće napravio je pravi bum u TC “Džananović” u Zenici.

Pisao sam kako su građani “navalili”,kako im se jebe, kao i njihovim političarima što im domaća fabrika obuće „Aida“propada! A puna su im usta " bh solidarnosti" i kampanja "kupujmo domaće".

“U toku naredne sedmice asortiman fabrike deterdženata “Dita” Tuzla, će se naći na policama “Binga”! Trgovački lanac Bingo će u toku naredne sedmice na svojim policama ekskluzivno plasirati asortiman fabrike deterdženata "Dita" Tuzla, dogovoreno je na današnjem sastanku predstavnika "Dite" i menadžmenta Binga.

Da li će se Ditini proizvodi naći na policama TC “Džananović” u Zenici ili će se kao i slučaju propadanja fabrike obuće „Aida“ desiti da poznati “dobrotvor” Džananović otvori neki novi “Deichmann”, ovaj put sa proizvodima deterdženta.

Zašto kažem “dobrotvor”? Dobrotvor jašta je, dok je u zeničkom naselju Brist za Dan džamija položen kamen temeljac za novu džamiju koju će svojim sredstvima sagraditi. Sevap i sadaka rekli bi islamski učenjaci koji su pobrojali i djela od kojih ima koristi i nakon svoje smrti.

Međutim, mišljenja sam da bi zenički poduzetnici više sevapa i sadake “nafatali” ako bi kojim slučajem postigli dogovor sa predstavnicima “Dite” i time spasili nekoliko radnih mjesta od kojih zavisi opstanak radnika i njihovih porodica.

Po meni, nisu trajna sadaka samo objekti poput džamija, škola, bolnica, domova za nezbrinute, ambulante itd. A što to ne bi moglo biti i spašavanje fabrike deterdženta? Kako bi rekli islamski učenjaci “sve dok traju ti objekti, u ovom slučaju fabrika i dok se njome koriste ljudi, umrli bi imali od toga nagradu”.





ponedjeljak, 8. lipnja 2015.

Oči su mu bile pune suza, prošaputao je...

Prema istinitom događaju: Ankica Kušljaković, za blog 32 vijećnik

Tetka je umrla dan prije novogodišnje noći. Još je bio rat. Sjećam se kada je stigla vijest o tetkinoj smrti. Rodica je crvenih obraza ušla u našu kuhinjicu. Majci je nešto šapnula. Majka se tada uhvatila za glavu i istrčala vani. Sestra i ja smo kroz prozor vidjele da je napolju majčin brat. Tužno je pogledao. Nešto su razgovarali. Bile smo premale da bi čitale sa usana, a kamoli smjele tog hladnog decembardnog dana otvoriti prozor.

Ujak je zalupio vrata i otišao. Majka nije odmah ušla u kuću, u crnim gumenim čizmama produžila je korak niz avliju do pumpe. Kroz selo još nije bila prošla struja, ni voda, o telefonu da ne pričam. S pumpe je donijela kantu vode. Vodu je ulila u limeni lonac koji je bio na starom štednjaku. Suznih očiju promrmljala je „E moja Milice. Kako li če oni siročići bez tebe“?

Iz drvenog ormana izvadila je crnu rolku, debeli dzemper i crne pantole. Zatim je dobro naložila vatru i provjerila da li se voda grije. Sestra i ja smo gledale kroz prozor, nadajući se da će otac što prije doći sa linije. Niz sokak je išao otac. Gust snijeg je padao. Glavu je podvio dok se snijeg slivao niz vrat. Ruke su mu bile u džepovima, išao je žurno. Ugledavši oca sestra i ja smo se odmah stvorile u hodniku kod vrata. Otac je tresao snijeg sa vojne jakne i skidao teške vojne crne cipele. Lijevom rukom me pomilovao po kosi, dok mu je sestra već pružala ruke da je uzme. U naručju sa njom ušao je u kuhinjicu. Kuhinjica je bila naše ratno sklonište. Tiho je ušao u sobu. Na starom kauču je bila crna garderoba.

Spustio je seku i nijemo upitao majku.
-Kada?
-Jutros, u zoru. Gotovo u snu, bez bolnog uzdaha i nijedne riječi.
Oči su mu bile pune suza, prošaputao je “E, moja sele, moja mučenice, moja domaćice, tužan li je tvoj život...“
-Ugrijala sam ti vodu, okupaj se, pa će moj brat doći po tebe. Ti noćas budi tamo, ja ću doći ujutru.

Otac je uzeo crnu gardarobu i krenuo prema kupatilu. Na hodniku je zastao. Glavu je spustio na crnu gardarobu i zajecao. Ne znam zašto imam jako sjećanje na djetinjstvo. Sjećam se svakog očevog pokreta. Imala samo samo četiri godine.
Kada je izašao iz kupatila. Sjeo je na zeleni kauč i zapalio cigaretu. Majka mu je nešto govorila. Nisam čula šta. Tiho su govorili. Oca nikada nisam vidjela tako blijedog, izgubljenog, tužnog.

Na hodniku smo seka i ja brisale tatine čizme. Ja sam ga pogledala i upitala:
-Tata, tata gdje ideš? Ako ideš kod moje tetke reci joj da sam naučila još dvije pjesmice. Kada malo ozdravi i kada joj kosa odraste ponovo ću joj stavljati viklere. Imaće lokne. Puno pozdravi tetku, tata.
Niz očevo lice je krenula teška, muška, gorka suza. Slila se niz lice i pala na čizmu.

Pogledala sam u oca, oči su mu bile crvene a lice je dobijalo boju bijele krpe. Drhtao je.
Ujak sa starom ladom nije mogao doći do kuće. Za tih sat snijeg je toliko zapadao da je bilo nemoguće prići dvorištu. Majka je do kapije ispratila oca. Dugo je gledala za njim. Kada je majka ušla u kuću, sa našeg "gold star" crnog televizora skinula je šareni stoljnjak. Promrmljavši „Eh, moja Milice, moja vrijednice. Ti si ovo svojim vrijednim rukama isheklala. Donijela si mi na useljenje". Umjesto njega stavila je crnu maramu. Sestru i mene je tiho opomenula da budemo dobre. Sjela je pokraj peći i uzela stari molitveni. Dugo se molila.

U zoru nas je probudila. Sanovne smo se obukle i kroz prtinu snijega niz sokak krenule s majkom. Tu nas je čekao ujak. Ušle smo u zagrijano auto. Majka i ujak su ćutali. Ćutale smo seka i ja. Nas dvije smo ostale kod bake. Baka nikada nije bila pričljiva, više je ćutala. Molila se tiho Bogu.

Uveče su došli otac i majka po nas. Ja sam ih pitala kako je tetka. Otac je spustio pogled a majka je nijemo gledala u daljinu. Kada smo te večeri došli kući, otac je pokraj televizora prekrivenog crnom maramom stavio tetkinu sliku. Ja sam uzela tetkinu sliku i srećno pjevušila gledajući u nju. Majka je zagalamila „Ne pjevaj, tetka...“. Otac je prekinuo, rekavši „Neka pjeva, sestra bi baš voljela da je vidi raspjevanu“.
Kada je dolazio sa linije, otac bi se brzo spremio i odlazio negdje. Jedne večeri sam ga pitala
-Gdje ide?
Nijemo je spustio pogled ne rekavši ništa.
Nadovezala sam se „Tata, hoću da idem kod tetke, hoću da joj ispričam nove priče i pjesmice, hoću da joj uvijam kosu“.
-Sine, tetke više nema...-otac je ponovo spustio glavu.
-Kako nema? Kako? Gdje?
-Tetka je sada na nebu.

Ujutru nas je majka spremila, po sestrinoj i mojoj želji obukle smo crvene dzeperčiće. Peglica je truckala putem dok smo se mi smrzavali u njoj. Ja sam uz put ponavljala pjesmicu „Sjedi žaba na lokvanju“, dok me seka ometala u mojoj interpretaciji. Kao neko najvrijednije blago u rukama sam držala majčice spužvane viklere, nadajući se da ću tetki kosu uvijati. Seka je držala dvije crvene ruže, moju i njenu. Tetka voli cvijeće, rekle smo kao izgovor da se kupe ruže. Već sam je zamišljala kako nas dočekuje nasmijana, u kućnoj haljini vesele boje, sa karninom na usnama i uvijenom kosom. Bila sam dijete.

Ništa nisam shvatala. Otac se parkirao pokraj seoskog groblja. Krstovi i spomenici su virili iznad kapije. Majka nam je stavila rukavice i kape. Žurile smo. Kada smo došle do groba, otac je suznih očiju rekao:
-Tu je vaša tetka. Ona nas sada s neba gleda.
- Tata, tata, ništa ti nevjerujem. Ne bi tetka dozvolila da nas gleda a da nam ne dođe.

Otac je pogledao u tetkinu humku i zagrlio sestru i mene.
Sestra i ja smo upalile svijeću tetki. Niz moje lice spustila se suza. Nisam ništa znala ali sve sam shvatala. Crvenu ružu sam spustila na tetkin grob. Humka, preko koje se nadvio bijeli pokrivač bila je tetkina vječna kuća. Majka je tiho rekla.

-Poljubite, tetkinu sliku i krst. Dječice, nikada nije rečeno zbogom, nego samo doviđenja.

nedjelja, 7. lipnja 2015.

Stranjani kod Zenice: Oni bi da se odcijepe, a mi im k’o ne damo!

- Mještani Stranjana kod Zenice bi da se odcjepe od Medžlisa Islamske zajednice Zenica po pitanju članarine, a ovi im ko ne daju...

Slučaj mještana Stranjana kod Zenice koji upozoravaju da im je onemogućen odlazak na hadž podsjetio me je na Bahrudina Kaletovića devetnaestogodišnjaka iz Tuzle, koji je ušao u kolektivno sećanje svih pripadnika južnoslovenskih naroda koji su te večeri gledali Yutelov prilog sa slovenačkog ratišta.

Krajem juna 1991. godine, negdje na liniji vatre na Krakovskem Gozdu u Sloveniji, zabiti čije ime nešto znači još samo slovenačkim veteranima rata za nezavisnost, novinar Jutela Ivica Puljić intervjuiše vojnika JNA. Vojnik dječijeg lica leži usred šume. "Kakvo je stanje?", pita reporter. "Jebeno, eto kakvo", odgovara vojnik. Dok priča, nervozno čupka lišće sa okolnih grana i baca ga svuda oko sebe. Na pitanje da li zna protiv koga se bore, kaže: "Otkud znam, samo znam da pucaju na nas i ništa više. Pucaju ovi teritorijalci, jebi ga, ko će drugi." "Znate li zbog čega se vodi ovaj rat, ova bitka?" "Ma otkud znam. Kol’ko ja kužim to, oni kao hoće da se otcepljuju a mi im kao ne damo. U stvari, mi samo hoćemo da se vratimo u kasarnu i ništa više", odgovorio je Bahrudin Kaletović, devetnaestogodišnjak iz Tuzle, i ušao u kolektivno sećanje svih pripadnika južnoslovenskih naroda koji su te večeri gledali Yutelov prilog sa slovenačkog ratišta.

Mještani Stranjana kod Zenice bi da se odcjepe od Medžlisa Islamske zajednice Zenica po pitanju članarine, a ovi im ko ne daju... Ma kako bezazleno izgledala priča vojnika s početka teksta, nakon toga desio se četverogodišnji krvavi rat. Džematski odbor Stranjani i Medžlis Islamske zajednice Zenica devet godina vode spor oko plaćanja članarine i ostalih prava i obaveza oko finansiranja džemata a koliko su “zaratili” pokazuje i ovo onemogućavanje odlaska na hadž dvanaest mještana Stranjana.

Jakub ef. Salkica, glavni imam i njegov daleko poznatiji kolega Muhamed Begagić koji je na čelu Medžlisa IZ Zenica očigledno smatraju da novac iz Stranjana mora ići u zajedničku kasu.

Begagić je “stari ratnik”, predsjednik svega i svačega u Zenici i on vjerovatno zna kako to ide “il' si bos il' si hadžija”. Sad ću i ja k'o Bahrudin, kol’ko ja kužim to, oni kao hoće da se otcepljuju, a ove hadžije im kao ne daju. Pitam se šta je slijedeće? Da neće izdati fetvu protiv mještana Stranjana?

Salkica, glavni imam MIZ Zenica je za Dnevni avaz izjavio da dozvole za hadž nisu izdate jer mještani Stranjana nisu članovi Islamske zajednice u BiH.

“U organizaciji IZ i Rijaseta na hadž idu članovi IZ. Oni u Stranjanima to nisu. Ja ne mogu napisati ni preporuku za upis u medresu nekome ko nije član IZ. Ovdje se ne radi o kapricu, već o propisima”.

32 vijecnik/ freshpress.info/avaz.ba/agencije



Lako se pas nauči na bolji život!

Pretpostavljam da sam pišući kolumne za jedan portal (dok nije bio nacionalistički nastrojen) doprinijeo cifri od 22.000 čitalaca. Nemam namjeru imenovati ga da ne bi ispalo reklama, ali da sam znao da će prerasti u nacionalistički ne bih nikada ni pisao. Danas, par godina poslije, primjetio sam da im kolumnisti više i ne trebaju ... Uklonuli su tekstove, pretpostavaljam zbog tog što se ne uklapaju u njihovu “programsku šemu”. Uklonili su oni, ali nisam ja. To će biti razlog zašto ću neke od tekstova ponoviti na blogu 32 vijećnik.

Upalimo svjetlo:
- dojučerašnja fukara nikad nije bila naprednija i nikad zadovoljnija

Svakim danom sve je više mladi i perspektivnih kreativaca koji pokušavaju da uljepšaju svakodnevnicu s ciljem usmjeravanja populacije ka zdravijem razmišljanju kao i proširivanju svijesti građana naše zemlje. Ništa loše i ništa čudno, rekli bi mnogi, vidim i sam napredak u kvaliteti življenja u svojoj okolini, vidim da mnogi žive iznad prosjeka.

U toku svakodnevnih poslovnih aktivnosti prolazeći kroz grad, često se pitam radi li ovdje iko? Vidim na hiljade novijih automobila, ne možeš normalno proći gradom, svoje ljubimce parkirali na trotoare, mnogi sjede, ispijaju kafu, pretpostavljam i da govore “ne može se više ‘vako”.

I dok jedni ne mogu više tako, nedaleko od njih, drugi, kojih inače i nije tako mali broj, crnače za minimalnu nadnicu i ne govore ništa.

Osim što većina ispija kafu, a manjina radi, oni dijele i jednu zajedničku stvar, naime i jedni i drugi ne znaju kada će kući, prvi zato što im se može i hoće, a drugi zato što je neko treći tako odredio i tako hoće.

I dok nas posao i svakodnevnica odvajaju fizički i duhovno, stvari nisu uvijek takve kakvima se čine.

Svi očekujemo “bolji život“, ali svako na svoj način, usmjeravanjem populacije na ovaj ili onaj način, nebitno, radimo za istu stvar.

Sigurno ste čuli za komentar i analizu magazina Deutsche Wellea, autorke Aleksandre Slavnić da “ovim tempom, bolji život Romi mogu očekivati tek za 200 godina”.

Međutim, niski prihodi koji su i rezultat diskriminacije ne pogađaju samo Rome. Pod prijetnjom siromaštva ili socijalne isključenosti našli su se i svi oni koji nisu politički podobni, koji nisu članovi neke od vladajućih političkih stranaka. Za koliko godina oni mogu očekivat' bolji život? Za 100 godina možda? O tome se ne govori, odnosno o tome ne govore ovi mladi i perspektivni kreativci.

Socijalna isključenost nije izbor, dragi moji kreativci, ona je rezultat nejednake šanse za zapošljavanje, ograničenog pristupa, ograničene mogućnosti. Nema svako „tatu/babu/tetku/“ na položaju, prinuđeni su da crnače i ako već crnače, mislim da bi voljeli da barem znaju kada će kući, koliko će biti plaćeni i ima li na vidiku boljeg života.

Očigledno je da „podobni“ nisu doživjeli gubitak posla ili nemogućnost zapošljavanja, da nisu imali priliku saznati šta znači siromaštvo i društvene predrasude.

Dobar dio onih koji su postigli napredak u kvaliteti življenja, koji su postali bogati, nisu ostvarili na način koji javnost smatra pravednim. Dobar dio postao je zahvaljujući diskriminaciji i prevari. Neki kažu da su živjeli u mraku i da im je konačno svanulo, vjerujem da jeste, lako se pas nauči na bolji život.

Dobar dio urbanog postalo je nazadno, a ruralnog napredno!? Dojučerašnja fukara nikad nije bila naprednija i nikad zadovoljnija, a sve zahvaljujući ćutanju pametnih.

Sve više je onih koji gledaju kako će vas prevarit' i druže se samo sa onima od kojih će imati koristi. Internet forumi su prepuni ispovijedi prevarenih bh. građana, prevareni su radnici i sindikati, penzioneri, vojnici, nezaposleni, studenti, žiranti... i svi oni takođe imaju jednu zajedničku stvar, prevareni su od strane onih kojima su „vjerovali“.

Koliko god se trudili da uljepšamo svakodnevnicu, ona je takva kakva je, ne možemo reći da mlijeko nije bijelo ako znamo da jeste, ne možemo reći da nema korupcije ako vidimo da se visoki zvaničnici hapse zbog iste i ne možemo reći da smo zadovoljni ako neradimo ili pak radimo za mizeriju.

I koliko god se trudili, možemo sve ljude varati neko vrijeme, možemo neke ljude varati svo vrijeme ali ne možemo sve ljude varati svo vrijeme. 

Ljudi hoće bolji život, no nisu spremni i neće čekati 100 godina.

petak, 5. lipnja 2015.

U "divljem" rudniku rizukuju živote za 40-tak maraka

U jednoj od svojih kolumni pisao sam o (ne)ljudima koji su proizveli ovakvo stanje, stanje nezaposlenosti i neimaštine istovremeno pitajući i “hoćemo li im hallalit”. 

Sigurno se sjećate te priče, odnosno slučaja kada je poginulo dijete od 10 godina skupljajući željezo, kako bi s ocem i stricom zaradili koji dinar. "Dijete od deset godina dalo je svoj život kako bi sa svojim ocem pronašlo željezo i imalo od čega živjeti". Htjeli mi priznati ili ne, od proglašenja nezavisnosti Republike BiH, svi smo mi svjesni da je našim političarima sva moguća udobnost plaćena krvlju nevinih.

No, da “ne tušim” i ne razvlačim. Došlo je vrijeme da se podsjetimo kako živi bosanska sirotinja nakon obećanih stotinu hiljada radnih mjesta. Nadomak Zenice , siromaštvo i nezaposlenost natjeralo je obližnje stanovništvo da rizukuju živote kopajući ugalj u improviziranim rudarskim jamama dubokih na stotine metara, jer za bosansku sirotinju drugog posla nema. Jedna, odnosno dvije takve improvizirane jame nalaze se na brdu, kilometar - dva udaljeno od starog zatvorenog rudnika “Barbara”. Brdo je nastalo od godinama odlagane jalovine iz peći dimnjaka i koksare Željezare Zenica.

Tu pored samog ulaza u hladovini zatekao sam starijeg čovjeka i onako nezainteresovano krenuo u razgovor o toj jami. Reče mi da se zove Bajro i da je nekad kopao u toj jami. Bajro je pedesetsedmogodišnji “samouki kopač” koji više ne kopa u toj jami. Od kako su počeli građevinski radovi na zatvaranju gradske deponije, bivše deponije komunalnog otpada „Sidje“ on traži preostale komadiće željeza koji se do sad nisu pronašli na tom ogromnom depou.

“Nije lako, živjet se mora. Sedamnaest godina sam bez posla, hranim ženu i troje djece”, priča Bajro.

- Dva odrasla sina završili su školu, posla nema. Radio sam u Željezari Zenica i doživio da nakon 27 godina radnog staža budem proglašen tehnološkim viškom. Nisam jedini koji je ostao bez posla, ostalo ih je još mnogo. Neki su se i vratili. Oni što su imali štelu, vratili su se nakon godinu i pol dana.

Pitao sam ga koliko je duboka jama, da li je on kopao ugalj i koliko je opasno ulaziti.

Ova jama je duboka 84 metra, a ugalj se izvlači u kadi od kupatila, kaže on. Ne kopam više od kako me je živog zatrpalo! Bilo nas je četvorica unutra. Sreća pa je jedan bio vani, nastavlja Bajro. On nam je pomoću ranije postavljene cijevi za izvlačenje plinova, okrenuvši smjer ventilatora jednog starog automobila dopremao zrak.

Ostali smo nekoliko sati zarobljeni unutra i otad više i ne kopam. Živim kako znam i umijem. Snalazim se, teško je ali šta ću, druge nam nema.

Kao zaštita od mogućeg urušavanja ili trovanja plinovima koriste se ručno izrađene grede i cijevi za izvlačenje plinova pomoću ventilatora od automobila. Jame se, kaže, pošprajcaju gredama, kako se ne bi urušile a to i nije toliko opasno koliko su opasni plinovi.

Bajro je samo jedan od onih koji su se borili za svoju državu od koje sad nemaju koristi. On preživljava bez posla i ikakvih primanja “samo” 17 godina i na svu sreću, još uvijek je živ. Dijete od deset godina s početka ove priče dalo je svoj život kako bi sa svojim ocem pronašlo željezo i imalo od čega živjeti.

Međutim, koga je briga za njih. Oni koje bi trebalo biti briga za svoj nerad i katastrofalne rezultate ovakvog vladanja uzimaju između 4.800 i 7.000 KM. Ljudi poput Bajre, u "divljem" rudniku rizukuju živote za 40-tak maraka po iskopanoj toni uglja.


Pogledajte  fotogaleriju i izgled divljeg rudnika:












Bio je dobar čovjek!?

Ako umrem iznenada, prije vas, molim vas ne pišite "RIP", bio je dobar čovjek i slične žalopojke. Napišite bio je tu, među nama, ali mi ga nismo vidjeli.

ponedjeljak, 1. lipnja 2015.

Moja baka Jugoslavija !?


Kao dječak jedne prilike sam čuo tatu kako pjeva neku čudnu pjesmu, "Majko Jugoslavijo",  mislim da se zvala. Tada sam, po prvi put, u stvari shvatio da tata i ja nemamo istu majku, kao dječak to nisam znao.

Piše: Alem Isaković, za blog 32 –vijećnik

Mene je u stvari rodila Jugoslavija ali me napustila odmah po rođenju, ostavila me na posvajanje. Zbog sistema obrazovanja nisam mogao saznati mnogo toga o majci moga oca to jest mojoj baki, okrenuo sam se listanju mnoge literature i zaostavštine što ostade poslije bake.
Kroz historiju je jako teško odrediti kad se ona rodila ali većina njezinih sinova se sjeća perioda kad se udala za druga Tita, mog djeda. To je bio period pri kraju "onog" rata. Kažu da je djed Tito bio jako strog, da je volio i čuvao baku Jugoslaviju ali je ponekad tukao njihovu djecu zbog neposlušnosti.
Neke roditeljske asocijacije iz EU idu toliko daleko i bezobrazno da ga čak nazivaju i diktatorom. Kazuju mi da je baka bila jako lijepa, među najljepšim ženama na svijetu, svi su se ponosili njome, a oca svih naroda voljeli i poštivali. Djed je umro 1980. godine, deset godina prije mog rođenja, a nedugo poslije se i baka teško razboljela. 

Borila se baka dugo sa malignim oblikom rak-nacionalizma povezanog sa fašističkim izlijevom gnoja na unutarnje organe, bolest nije bilo teško otkriti ali tada su je tješili da su to simptomi benignog patriotizma.
Svjetski liječnici joj nisu prognozirali još puno života i tako je i bilo, poslije mog rođenja baka je pala na postelju.

Već 1991. godine su joj amputirali obje noge i lijevu ruku, da bi najteži udarac doživjela 1992. godine, kada joj u moru krvi amputiraju i desnu ruku. Četiri njezine kćeri od kojih i moja majka potpisale su saglasnost da se eutanazijom uspava baka i da mirno umre, međutim dvije nisu željele, pa je baka godinama umirala u teškim mukama.

U posljednjim godinama kada je baka bila još imalo zdrava ušla je u ljubavnu aferu sa lokalnim ozloglašenim kriminalcem i gangsterom, Slobodanom Miloševićem za kojeg kažu da je pogoršao njezino zdravlje, bio je tu samo zbog bogatstva koje je ostavio djed Tito. 1992. godine kao bebu me posvojila BiH, ona koju danas zovem majkom, u to vrijeme, ona je ušla u rat sa bakom i sestrama oko raspodjele imovine, iako je djed ostavio jasan i legalan testament potpisan u Jajcu, kasnije potvrđen u Mrkonjić Gradu, sestre su ipak zaratile, mnogo krvi je proliveno, mnoga njihova djeca su nastradala, mnoga se nisu ni rodila zbog loših uslova za život.

Nisu imali gdje, ustvari ni živjeti, sve kuće koje nam je djed pravio Miloševićevi jataci su palili, valjda zbog mržnje prema djedu. Kasnije sam saznao da je baka živjela sve do 2003. godine u Beogradskom sanatorijumu na aparatima, već vidno beživotna i uništena. 

Dvije njezine kćeri i dalje nisu pristajale na eutanaziju. Nama nisu dozvoljavali da je vidimo, govorili su nam da to više nije naša baka, da je ona umrla, da je naša majka mnogo propatila zbog bake i sestara, čega smo i mi bili svjedoci.

Tako da sada, ja živim kao posvojeno siroče, dijete Jugoslavije, a moj tata kao ožalošćeni sin nakon njezine smrti. Volim svoju majku i poštujem je, iako se u zadnje vrijeme čudno šminka i još čudnije ponaša, zabrinuti smo da ne boluje od iste bolesti kao i baka, iako nas konstantno liječnici ubjeđuju da nemamo razloga za brigu, da je majka zdrava.

Nadam se da će majka živjet vječno i kao njezino posvojeno dijete obećavam da ću za svoga života brinuti za njezino zdravlje, braniti je i boriti se za nju...

Irfan Čengić kritikovao vrh SDP-a: Opstruisali su me i maltretirali

Irfan Čengić, aktuelni zastupnik SDP-a Bosne i Hercegovine u federalnom parlamentu koji je na ovim Općim izborima bio kandidat...