Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

ponedjeljak, 15. lipnja 2015.

Jednom ćeš shvatiti da treba imat dušu...

I ova priča je životna, a koliko će se uklopiti na blogu pod nazivom 32. vijećnik manje je važno. Važno je kakvu poruku šaljemo njome.

Kako god u tekstu pjesme možemo pročitati da “za ljubav treba imat dušu”, mislim da isto tako i za dobru priču treba imat' dušu... Znam, reći ćete "svi je imamo"! Ne, nemamo je svi, neki su je prodali đavolu a neki je nikada nisu ni imali.

Oni koji su je prodali, prodali su je za novac i samo im je novac na pameti. Zbog njega se ženi i udaje, laže, krade i ubija. I nije to samo u pjesmama i filmovima tako. Prazne duše “ispranih mozgova” lutaju i ovim gradom, kantonom i državom. Neki prođu pored nas, a neki uđu u naše živote. Uđu, a potom odu ostavljajući iza sebe trag. Međutim, činjenica je da ovom sistemu to odgovara...

Iako ovaj sistem pokušava stvoriti generaciju po svom ukusu, generaciju ispranih mozgova uvijek će se naći ljudi koji imaju svoje "ja", oni koji krenu i ostanu na pravom putu.

Ona ima 24 godine. Rekla mi je da od malih nogu voli da čita, piše i razmišlja svojom glavom, a ja mislim da tako razmišljaju samo oni koji su imali od koga učiti. Djeca koja su imala topli dom, roditelje i koji nisu naučeni da im je novac ispred "obraza"! 

Djeca kojoj internet služi za povezivanje, prenošenje informacija i razmjenu iskustava, ona ista djeca koja nisu zatrovana "istinom" koja se putem entitetskih televizija plasira javnosti s određenim ciljem. Djeca kojoj ne trebaju nikakva stranačka udruženja za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu i njihovi sponzorisani tekstovi. Ovoj djeci ne trebaju sponzori, oni imaju svoju istinu i ona je njihov sponzor. Ova priča je za sve ljude kojima je na prvom mjestu čovjek pa onda sve drugo...

Možda sam je trebao nazvati “lijepi dani mog djetinjstva”, no koliko su lijepi znaju samo oni koji su doživjeli slično. Kao i prethodna priča, i ova je prema istinitom događaju.


Piše: Ankica Kušljaković, za blog 32 vijećnik

- Ne zamjeri mi kćeri, ja sam odrasla u drugom sistemu...

Svoje priče iz djetinjstva majka je uvijek započinjala rečenicom "Otac bi...“. U njenom tihom i sjetnom glasu osjetila bi se tuga i bol jer je njen otac prerano zaorao nebeske njive. Ostavio je neorane pašnjake rodnog sela i kao da je sam predosjećao odlazak pozdravio se s najmilijima i u zoru sklopio oči. Ne od umora ili bolova, nego od bolesti kojoj nije bilo lijeka.

Majka je uvijek pominjući djeda, dok nijemo u prazno gleda znala reći:

-Da je otac živ, sve bi bilo drugačije.

Dodala bi.

-Dijete, koliko god da imaš godina a roditelj ti umre, on je za tebe mlad.

Te riječi u mojim mislima sazrijevaju tek sada. Moji roditelji stare, a nemoćna sam da njihove godine zaustavim, da pustim glas i kažem „Moji roditelji su mi potrebni, nisam odrasla, neću nikada odrasti“. Nemam to kome reći. Priroda čini svoje. Sve se okreće u krug.

Majka bi zapalila cigaretu, naizmjenično bi pila crnu gorku kafu i povlačila dim. Duboko bi udahnula a zatim ispustila svoj bolni uzdah.

Ja sam gledajući u njene zelenkaste oči zamišljala zelene pašnjake njenog sela. Zamišljala sam njenog oca i majku kako vrijednim rukama obrađuju crnicu. Zamišljala sam djeda kako tjera volove oreći desetine hektara zemlje koje su mu preci ostavili. Niz njegovo potamnjelo lice spuštale bi se kapljice znoja, dok bi ih krajem bijele košulje brisao.

Zamišljala sam nju, kako kao djevojčica žurno korača za stokom. Dok čuvajući stado pokraj rijeke svojim sićušnim dječijim okicama budno prati svaki korak goveda. Zamišljala sam kako iz svoje tkane šarene torbe vadi komad svježe prove. Vidjela sam kako kida komadiće prove dok joj mrve padaju na bijelu kecelju. Dok jede pogled ne pomjera sa goveda. Potajno u sebi se plaši da goveda ne odu, da se ne razbježe poput lasta. Svaka promjena na nebu može izazvati nemir u govedima. Mogu se razbježati po zelenom prostranstvu da ih ona ne može skupiti. Onda bi majka komadić prove zamotala u bijelu maramicu i vratila u svoju torbicu. Uzela bi svoje pletivo, plela je žućkasti dzemperčić za zimu. Dok su se igle sudarale, a šareni cjetići na džemperčiću širili ona je svoj pogled sve češće podizala. Strah od bježanja goveda po beskrajnoj zelenoj livadi bio je opravdan.

S paše bi se uvijek umorna vraćala kući. Goveda bi smjestila u staju a na bunaru bi oprala svoje vrijedne ručice.

Onda bi majka uzdahnula rekavši:

-Taman kada bih pomislila da smo obavile sve poslove, otac bi strogo i glasno rekao da idem pomoći 
majci 

Suza bi krenula niz njeno dječije lice. Bila je nemoćna da ocu kaže „Htjela bih se igrati“. Dok je ručicom brisala suzu išla je prema hektrima zemlje prekrivenim domaćim plodovima. Na njivi bi ostala sve dok sunce ne zađe za oblake a sjaj fenjera obasja kapije komšija. Niz njeno dječije umorno tijelo spuštao bi se znoj. Bijela rubina je kupila graške znoja a ona vapila za čašom vode. Nakon napornog dana nije sjedila pokraj televizora i do kasno u noć gledala omiljene serije. 


Oprala bi se vodom sa bunara, večerala puru ili taranu a zatim glavu spustila na jastuk napunjen slamom. Nije se imala kada svađati, nije se imala kada brinuti, nije imala kada plakati, a ni čeznuti i žaliti za nečim što nema. Nije imala kada roditeljima prebaciti što mnogo radi. Nije imala kada a nije ni smjela. Njeno umorno tijelo priželjkivalo je odmor i san. Nije je boljela glava. Nije pila tablete da bolje spava. Samo bi zatvorila svoje oči i utonula u san. Sutra je čekao novi dan, novi poslovi i nova nafaka.

..... Opet je majka uzdahnula rekavši:

-Vidiš kćeri moj otac je bio strog, radila sam dosta. Teške poslove koji iziskuju veliku fizički napor. Radila sam i po najvećoj vrućini i po najvećem studenu. 


Otac bi galamio čak i udarao za svaki pogrešan korak, za svaku nepotrebno izgovorenu riječ. Majku i oca sam morala slušati. Oni su se uvijek slagali. Nije bilo ako jedan roditelj galami, drugi će te zaštiti. Majka i otac bi uvijek bili saglasni kada sam u pitanju ja. Ali, tako je bilo i sa drugim stvarima. 
Otac je uvijek bio upravu, a majka bi klimnuvši glavom podržala njegovu odluku. Moja riječ nije značila ništa. Eto, kćeri a ipak sam bezuslovno voljela svoje roditelje. Imala sam lijepo djetinjstvo na koje samo ponosna mogu biti. 

Nije se samo na pašnjacima stoka čuvala, bilo je tu i dečije cike i igre. Pamte ti pašnjaci polupana koljena, dječije svađe ali i prve ljubavi.

Moji roditelji kakvi god da su bili u tom vremenu nisi mogli biti bolji. Naučili su me radu, naučili su me da napravim dinar, naučili su me da cijenim novac, da zemlja uvijek daje, samo treba posaditi. Naučili su me da budem poštena, da budem dobar čovjek i da čovjek koji radi nikada se ne treba bojati gladi.

Zato kćeri ne zamjeri mi što majka ne može prihvatiti moderne stavove koje nosi ovo vrijeme. Ne uzmi mi za zlo što sam te tjerala da radiš i učiš od mene kako zemlja duplo vraća.

Majka samo smatra da ćeš bolje proći kroz život ako si pošten i dobar čovjek i ako znaš raditi seoske poslove oko kuće i njive . Majka misli da se i dalje rad cijeni i da je dobra svaka djevojka koja je poštena i vrijedna a loša ona koja je lijena i nepoštena. Ne zamjeri mi kćeri, ja sam odrasla u drugom sistemu. Ne zamjeri mi dijete što ponekad dosta pričam o prošlosti, time samo želim reći da nisu sada pogrešni ljudi nego samo težak vakat.

Samo onaj čovjek koji pošteno radi i živi može se na duge staze oduprijeti ovom sistemu. Onaj koji preko noći dođe do bogatstva nek se ne čudi kad u sekundi đavo dođe po svoje. 


Jednom ćeš shvatiti da sam samo željela najbolje za tebe. Kad shvatiš, mene više neće biti. Moram te pripremiti na život bez roditelja, baš kao što je i mene otac pripremao.

Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi