Saznajte kome je Nacrtom Budžeta za 2017.godinu predviđeno 2 miliona maraka?

Nisam baš siguran da li, i koliko se razumijete u Budžet Grada Zenice jer ga ni ja sam nisam baš dobro razumio. Ono što me kao “laika” zainteresovalo je njegovo povećanje u odnosu na prošlu godinu za nevjerovatnih 2 miliona maraka predviđenih javnim preduzećima. U nadi da ću pronaći kojem je to preduzeću predviđeno 2 miliona, primjetio sam jedino povećanje broja zaposlenika i njihovih bruto plaća. Naši novoizabrani gradski vijiećnici će 2 marta, kada je zakazana sjednica Gradskog vijeća i usvajanje Nacrta Budžeta za 2017.godinu kao jedina tačka dnevnog reda imati pred sobom veliki ispit. Usvojiti ili ne usvojiti ovakav budžet. Za svoje redovne čitatelje izdvojit ću ono što sam ja primjetio i na kraju  dati link na kojem se može pogledati taj Nacrt da se uvjere ili da pronadju ono što ja nisam pronašao.

Kuda ide naš novac? U šta ćemo trošiti 50 miliona maraka? Krenimo redom. U planu je nova zgrada gradske uprave, odnsno njena projektna dokumentacija u iznosu od 40.000 maraka, troškovi za azil za napuštene životinje i dr. povećaju se za 60.000 ...tekući transferi za sport smanjuju za 200.000, podrška vjerskim zajednicama ostaje skoro ista kao i u prošlom budžetu tj. 70.000 maraka, a za finansiranje rada JU "Dom porodica" Zenica predviđeno je smanjenje u iznosu od 50.000 maraka.

Za rad kancelarije referenta za pitanja Roma ovaj budžet nije predvidio ništa. U odnosu na prošli budžet Romi su uskraćeni za 12.000 maraka.

Kao što rekoh na samom početku, javnim preduzećima predviđeno je nevjerovatnih 2. miliona maraka više u odnosu na prošli budžet. Ovo je dakle početak gađanja s milionima. Javna preduzeća, skloništa za armiju “parazita” koja se ostavljaju u amanet gradonačelnicima i direktorima da im zapošljavaju njihovu djecu, glasačku mašineriju koja uživa na račun poreskih obveznika.

Drugi tekući rashodi su povećani za skoro još jedan milion. Šta se podrazumijeva pod drugi tekući rashodi to ni ptice na grani na znaju, a ko će dobiti milion više odlučit će nova gradska uprava.

Za nabavku zemljišta i drugih nekretnina u dvije stavke predviđeno je više od pola miliona konvertibilnih maraka. Kome će se nabavlljati nekretnine i zašto? Pitanje za nove vijećnike prilikom usvajanja ovakvog budžeta.

Otplate dugova povećane su za jedan milion...

Za čišćenje riječnih korita, divljih deponija i zbrinjavanje animalnog otpada gradska administracija je predvidila skoro 300.000 više u odnosu na prethodnu godinu, dok je za naknade porodiljama u radnom odnosu i ostali vidovi soc. zaštite (smj. u dr. por.; porod. koje nisu u rad.odn.; pom. za novorođ.; prehr. djec. i dojilj.) novim Nacrtom budžeta predviđeno pola miliona više.

Bruto plaće i naknade plaća za gradonačelnika (naknade troškova zaposlenih) sa  dosadašnjih tri radnika povećavaju se za još tri i 50.000 , maraka, putni troškovi za 4.000, a ukupni rashodi i izdaci za to troje se povećavaju za cca 300.000 maraka dok će Služba kabineta i njena četiri zaposlenika povećati svoj rashod za 9 zaposlenika i cca 250.000 maraka.

Također, uvodi se i poseban odjel pod nazivom “Služba za odnose s javnošću” sa dodatnih 6 zaposlenika i troškovima u iznosu od 164.000 maraka i meni do sada nepoznat “Sektor za poslove Mjesnih zajednica” i njihovih 7 zaposlenika sa bruto plaćama u iznosu od 160.000 maraka.

Što se tiče zaposlenika, Služba za urbanizam i imovinsko pravne odnose ostaje “kraća” za tri zaposlenika, Stručna služba gradskog vijeća za 18 zaposlenika, a kao novina u budžetu predviđena su dodatna tri zaposlenika “interne revizije” koji će koštati dodatnih 50.000 maraka. Služba za privredu i finansije povećava se za 5 zaposlenika a njihovi rashodi za dodatnih dva i po miliona, dok se Služba za ljudske resurse povećava za 10 zaposlenika i troškovi za cca 200.000 maraka.

Služba za boračko invalidsku zaštitu se povećava za sedam zaposlenika, a izdaci i ukupni rashodi smanjuju za skoro pola miliona maraka. Detalje i mogućnost povećanja broja zaposlenih a istodobno smanjenje rashoda nisam analizirao zbog velike liste tekućih transfera i mog nedostatka pažnje. Isto tako i za Službu za opću upravu koja će brojati 6 zaposlenika manje ali i manje izdatke za oko cca 200.000 maraka.

Da zaključimo... Što se tiče zaposlenika, njihov ukupan broj povećavan je za 25 u odnosu na prošlu godinu.... Prethodnu godinu gradska administracija brojala je 359 zaposlenika, a u 2017.godini planirano je 384 zaposlenika.

Nacrt Budžeta za 2017 godinu možete pogledati ovdje.


PS. U najkraćem, Nacrtom Budžeta Grada Zenica muzej u Sarajevu neće dobiti "svojih" 50.000 maraka! Transfer ustanovama od kulture od općeg značaja i interesa za BiH ove godine neće biti uplaćen, Dakle, ukoliko se usvoji, "kultura i opći značaj interesa za BiH" neće dobiti ništa. Romi neće dobiti ništa. Preduzeća poput Vodovoda i Grijanja dobit će dva miliona maraka, a administracija Grada na plaće i naknade će potošiti nevjerovatnih 9 miliona, a za materijal i druge usluge 10 miliona. Posrat ćemo se i na komunalije potrošit 4 i po miliona, a deponovanje otpada koštat će nas još jedan milion...

U Zenici se pored svakodnevnih s*anja dešavaju i neke stvari...

U Zenici se pored svakodnevnih s*anja dešavaju i neke stvari koje su odavno zaboravljene i izbačene iz svakodnevnog života. Dosta ljudi je zauzeto traženjem načina za “preživljavanje” tako da im muzika rijetko pada na pamet. Obzirom da se radi o mojim prijateljima, ovo nije nikakva plaćena reklama. Ovo je materijal sa snimanja jedne muzičke numere u ZEN studiju.

Pogledajte demo snimak i radnu atmosferu u ZEN studiju. Spot je sniman u jednom danu sa korištenjem materijala sa snimanja i stvaranja numere.

Muzika i aranžman: Boban i Samir

Tekst: Boban Milutinović

Klavijature: Boban Milutinović

Gitare i Bass: Samir Ćušković

Drum: Armin Ćušković

Programiranja i mix: Samir Ćušković

ZEN studio Zenica +387 61 930 802

Stan u centru Nemile za samo 22 000 KM

Prodaje se stan u centru Nemile. Cijena 22.000, 00 

Detaljne informacije na telefon 061 755 238

Buza Osman: Kakanj je odbačen zato što je ranije dogovoreno grijanje iz Arcellor Mittala

Dipl.ing. Buza Osman je preko fejsbuk prijatelja za 32 vijećnika poslao zanimljivu informaciju iz koje se može zaključiti da su ga izbacili iz komisije zbog toga što je zastupao ideju da se za grijanje grada dovede topla voda iz Kaknja. Da li iza toga stoji gradonačelnik i Mittalov lobi zaključite sami. Njegovo saopćenje za javnost prenosim u cjelosti.

Kako je već u samom naslovu naznačeno, ja – Buza Osman dipl. Ing. Sam uvršten u ovaj tim rješenjem Gradonačelnika (na slici desno).

Učestvovao sam aktivno u radu tog tima i zastupao odranije poznatu ideju (i po tvrdnji mnogih jedino dugoročno ispravnu) daljinskog grijanja grada Zenice iz TE Kakanj.

Kad kažem da je ta ideja odranije razmatrana, to zaista stoji, ali je i pored nespornih argumenata u prilog istoj, bila odbacivana u kontinuitetu! Ja sam, međutim, ovu ideju ne samo ponovo rekapitulirao nego, što bih posebno naglasio, obznanio sam i neke nove, ranije nepominjane detalje, koji dodatno idu u prilog ove ideje. To ćete moći pobliže vidjeti u prilozima.

Međutim, sa žaljenjem moram konstatovati i pored velikog iskoraka u ovoj problematici a to je konačno odbacivanje apsolutno nerealne ideje gasne TE-TO Zenica (Projekt KTG), dakle i pored uklanjanja te velike barijere, mislim i tvrdim da se od dva preostala, realno prihvatljiva koncepta (bilo ih je još ali ova dva su ostala u igri): A) Nastavak snabdjevanje toplotom u Arcellor Mittalu uz nabavku novih kotlova i B) izgradnja vrelovoda TE Kakanj – Zenica, ja moram nažalost konstatovati da se niti ovaj put nisu dale jednake i nediskriminirajuće šanse razmatranim opcijama.

Naime, ideja koju sam zastupao (grijanje iz TE Kakanj) je i nakon svih iznešenih NOVIH činjenica, nekako potisnuta jer se očito radilo o nečemu što bih nazvao – formalno (stručno) pokriće ideje koja je već ranije dogovorena (nastavak grijanja iz Arcellor Mittala).

Meni je savršeno jasno da sam sa svojom idejom bio u manjini, ali ono što mi nikako ne može biti jasno jeste – ZAŠTO SAM I ČIJOM VOLJOM IZUZET iz Stručnog tima, prilikom potpisivanja konačnog izvještaja, za kojeg se tendenciozni tvrdi da je usvojen jednoglasno ?!

I to je razlog zašto sada reagujem na ovakav način. Radi se dakle ne samo o spašavanju ličnog stava i digniteta, već o još jednom pokušaju da utičem na one koji su se našli u ulozi sudbonosnog rješavanja problema grijanja grada Zenice. Želio bih da ih ovim putem zamolim da staloženo i mudro PONOVO i RAVNOPRAVNO razmotre ove dvije opcije. Izgovor da je za to kasno ne smije biti prihvaćen, jer nakon decenije izgubljene na krivoj ideji mislim da nekoliko dodatnih dana jeste minimum koji moramo učiniti kako bi smo konačno ispravili skandalozne greške iz prošlosti!

Hvala na pažnji,

Buza Osman, dipl. ing.

Prilog – prezentacija (Grijanje Zenice iz TE Kakanj) možete pogledati ovdje.

Duvnjak (ni)je imao pravo na “bijeli hljeb”!?

Pretpostavljam da vam je poznato da su predsjednici, premijeri, ministri, njihovi zamjenici i savjetnici te poslanici i rukovodioci nekih državnih institucija mogli primati plaću i nakon okončanja mandata što je između ostalog izazvalo veliko negodovanje tokom socijalnog bunta i februarskih nereda u Federaciji BiH. Ovo pravo su im dali zakoni koje su sami napisali i usvojili na državnom, entitetskim i kantonalnim nivoima vlasti....

Jasmin Duvnjak, član rukovodstva Skupštine ZDK-a i član Glavnog odbora SDA je sa svojim intervjuom za “Oslobođenje” izazvao dosta negativnih komentara na mom fejsbuk profilu, a moj najveći “grijeh” je to što sam istakao njegovu izjavu o odricanju “bijelog hljeba”. Poslije izvjesnog vremena uklonio sam objavu, a dva dana poslije na moj e-mail stiže reakcija Hasana Krehe, građanskog aktiviste iz Zenice koji tvrdi da Duvnjak nije imao pravo na “bijeli hljeb” i da je u pitanju smišljena samopromocija preko “podobnog” novinara oslobođenja insistirajući da objavim reagovanje.

Podsjećam, u intervjuu za oslobođenje Duvnjak kaže: Odbio sam prije dvije godine i danas bih opet odbio uzeti taj haramski bijeli hljeb. Na taj način iz moga novčanika sam u državnoj kasi ostavio preko 50 hiljada KM (oko 35.000 KM za 12 mjesečnih poslaničkih plata, plus porezi i doprinosi; op.a.). Naše društvo je u opasnosti ako sam se ja morao pravdati za odluku koja je bazirana na ličnom moralu, političkoj odgovornosti i solidarnosti sa narodom koji vrlo teško živi. Ko god smatra da je ovo politički marketing, ja ga pozivam da iz svoga novčanika izbroji u apoenima od po 100 KM cifru od 50-ak hiljada i uplati je na račun države ili nekih socijalnih kategorija. Lahko je drugima moralisati, pokažimo ljudske vrijednosti i političke principe nauštrb svojih potreba ili interesa. Kada vidim ovih dana pojedince iz državnog Parlamenta koji “ganjaju” nekih 840 KM za tzv. jubilarne nagrade, onda me moj poduhvat još više čini ponosnim! Nije se lahko boriti protiv sopstvene sujete, pohlepe i interesa.

Duvnjak (ni)je imao pravo na “bijeli hljeb”!?

Građanski aktivista Hasan Kreho kaže: “kako je uopšte moguće govoriti o bijelom hljebu i odricanju od istog kada je dotični Jasmin Duvnjak kao kandidat SDA bio na kandidaskoj listi za skupštinu Zeničko-dobojskog kantona i na radost njegovih glasača osvojio mandat na opštim izborima 2014. godine. Napominjem da je navedeni Duvnjak bio u dva mandata parlamentarac u Predstavničkom domu Parlamenat Federacije BiH u periodu od 2006 do 2014. godine a potom nastavio od 2014. politčki mandat u Skupštini Ze -do kantona”. O kakvom se to odricanju od bijelog hljeba može govoriti, pita Kreho.

- Isti nije ostao bez primanja jer je svojom pozicijom kao zamjenik predsjedavajuće Skupštine Ze-do kantona a prema izvještaju CCI o monitoringu rada Skupštine Ze-do kantona za preiod od 01.01.2016. do 30.06. 2016. godine u prosjeku mjesečno imao prosjek primanja 1166 KM .

Ovo nisu jedini prihodi koje je navedeni dobrica ostvarivao jer prema tekstu postoje još dva angažmana koja nisu sigurno " volonterski rad". Mjesečni prosjek primanja od 1166 KM koje je Jasmin Duvnjak primao kao zamjenik predsjedavajuće veći je i od primanja od mnogih diplomiranih inžinjera u realnom sektoru u Ze-do kantonu, zaključuje Kreho.

Obzirom da sam u jeku najjačih sukoba mišljenja sa rahmetli Husejinom Smajlovićem i SDA uvijek imao korektne odnose i zdravu komunikaciju sa Jasminom Duvnjakom kontaktirao sam ga, i tražio i njegovo mišljenje . On kaže da njegovo mjesto u Skupštini ZDK-a nije profesionalno i da je mogao koristiti "bijeli hljeb", a nije. “Kreho je očigledno jedan fin insan, kojeg njegova pamet ponekad izda. Pošten je čovjek, pametan, ali ne poznaje moju situaciju”, navodi Duvnjak.

- Meni je prestao radni odnos u Parlamentu Federacije BiH u decembru 2014.godine, pošto nisam imao nikakvo ranije radno mjesto, po svim propisima sam mogao uzeti tu naknadu za Bijeli hljeb. (jer nisam profesionalac u Skupštini Kantona)...

Kada je u pitanju profesionalizacija, sličan slučaj pronašao sam u izvještajima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) ... Vlatka Komšić iz Kiseljaka, bivša poslanica u Skupštini Srednjobosanskog kantona, je skoro pola vremena provela primajući plaću bez rada.. Za osam i po godina je tri puta iskoristila pravo na naknadu i na taj način uzela 52 hiljade KM.

„Nisam morala primati „bijeli kruh“. (…) Mogla sam se profesionalizirati istog trenutka pa je bilo svejedno – koristila to ili bila profesionalac“, kaže Komšić za CIN.

No, nije bilo svejedno. Da je postala profesionalna poslanica i odustala od „bijelog hljeba“, zarađivala bi mjesečno skoro 500 KM manje, koliko je tada iznosila prosječna plaća radnika u industriji, građevinarstvu, trgovini i ugostiteljstvu u SBK-u, navela je Komšićeva za CIN.

Osim gore navedenih političara u izvještaju CIN-a nalaze se i poznata zenička imena. Na spisku korisnika “bijelog hljeba” od koji su neki uzeli iz budžeta i do vrtoglavih 40.000 maraka nalaze se:

MIRALEM GALIJAŠEVIĆ

ZAHID CRNKIĆ

FUAD KASUMOVIĆ

SAID MUJKANOVIĆ

RAMO ISAK

BOJAN BOŠNJAK

MIRSAD ISAKOVIĆ

EKREM TUKA

BESIM SPAHIĆ

Projektni menadžer u Centrima civilnih inicijativa (CCI) Adis Arapović kaže da je “bijeli hljeb” instrument koji su izmislile političke stranke da bi tako osigurale radna mjesta partijskim ljudima po isteku mandata. On smatra da je ovo jedan od najgorih primjera u kojima političari sami sebi određuju visinu naknade.

O „bijelom hljebu“ se u javnosti nije mnogo govorilo sve do februara 2014. godine kada je njegovo ukidanje bilo jedno od glavnih zahtjeva građana na protestima protiv neefikasne vlasti u BiH. Tada su tri kantona ukinula pravo na „bijeli hljeb“: Tuzlanski, Unsko-sanski i Kanton Sarajevo. Da li je ostalo tako ili su to pravo ponovo uveli niko više i ne prati, niti je u toku. Čak ni Centar za istraživačko novinarstvo. Na njihovoj stranici podaci o “bijelom hlljebu” nisu ažurirani odavno.

O mobbingu u gradskoj administraciji...

Imam još tri cigarete i dvoumim se između motanja, odnosno pripremanja jednog pakla za sutra i pisanja članka o “crnoj mrlji” mreže ACCOUNT. Odlučujem se za pisanje... U ovom mjesecu će punih četiri godine kako sam pisao da ću nakon prvih aktivnosti prve Antikorupcijske mreže u BiH ACCOUNT napustiti istu, odnosno kako ću biti prvi koji je napustio mrežu odmah po osnivanju zbog saznanja da je članici pristupila tadašnja općina Zenica sa svojim predstavnikom Dževdanom. Dakle, još u februaru 2013. pretpostavio sam da Dževdana nije tu zbog prevencije korupcije već da je u "toku desavanja”. Dževdana Brajić, direktorica Stručne službe Vijeća i načelnika. Žena koja bi, između ostalog trebala da:

* priprema i organizira sjednice, te vodi evidenciju o održanim sjednicama Gradskog vijeća, njegovih radnih tijela, te kolegija Gradonačelnika

*pruža stručnu pomoć i informacije potrebne vijećnicima u vršenju njihove funkcije

* razmatra i rješava predstavke (molbe, pritužbe i druge podneske) kojima se gradjani i drugi pravni subjekti obraćaju Gradonačelniku

Obzirom da rješava predstavke i pritužbe građana, umjesto nju lično, javno pitam rukovodstvo Account mreže da li znaju da im njihov član vrši mobbing u zeničkoj gradskoj administraciji? Ako ne znaju, da ispitaju da li je istina i ako jeste zašto vrši mobbing (work abuse ili employee abuse) engleski izraz za zlostavljanje na radnom mjestu? Može li neko iz Accounta provjeriti ove navode kontaktirajući zaposlenike gradske administracije? Dakle, prema informacijama kojima raspolažem ta žena je sklona skrivanju informacija, neuključivanju u rad tokom priprema materijala za vijeće ali i skrivanju podatka da je promjenila mjesto prebivališta, a i dalje radi kao predsjednik Mjesne zajednice “Brist”. Nije to toliko sporno što radi kao predsjednik MZ zato što je to na volonterskoj osnovi, ali jeste sporno ako znamo da njena služba obezbjeđuje uslove za rad organa MZ – predsjednika i savjeta i vrši kontrolu načina korištenja prostorija za njihov rad. Dakle, vrši kontrolu same sebe... Žena koja kontrolira ili prijavljuje korupciju, kontrolira rad mjesnih zajednica, kontrolira protokol, kontrolira Centar za birački spisak, kontrolira informacione tehnoligije... žena zmaj. Nije li bar u jednom od svega nabrojanog u sukobu interesa?

Ako Account ne zna kome da se obrati ili šta da konkretno traži neka između ostalog pita zašto Dževdani Brajić smeta Sanja Renić, predsjedavajuća Gradskog vijeća Zenice? Zašto vrši mobbing na novu gradsku vijećnicu koja još uvijek radi neprofesionalno? Bez plate... Ne znam da li će se g. Sanja Renić naljutiti na mene zbog iznošenja u javnost njenog imena i ja joj se unaprijed izvinjavam. Građani traže imena i prezimena. Nisu zadovoljni s inicijalima, ili onim tipa jedna osoba je uradila to i to. Dakle, dobio sam informacije od svojih izvora, insajdera Trga br.6. i čvrsto sam uvjeren da nisu izmišljotina i zato ih iznosim u javnost. Nisam ja ničija kutija, da se stvari poput mobbinga tek tako zaključaju u nju. U međuvremenu ostao sam i bez one tri cigarete s početka priče. Ne volim kada se vrši mobbing, petlja, skriva informacija, neuključuje u rad tokom priprema materijala za vijeće, a možda ne voli ni gradonačelnik i tako i on malo razmisli ko mu je direktor jedne službe i u čijem interesu radi.

Zenica je prodan grad, poklonjen grad, žrtvovan grad

O Željezari Zenica i socijalnoj sigurnosti socijalističkog sistema od 70-ih do kapitalizma i egzodusa mladih... Za posjetitelje bloga 32.vijećnik (uz saglasnost autora) zanimljiv osvrt našeg sugrađana.

Piše: Kenan Ćurovac

Rođen sam sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća u Zenici. Neki imaju običaj reći da je to “zlatno doba” Zenice, njen vrhunac. Znam da su pričali priče o enormnom zagađenju, da se spominjao crni snijeg koji bi padao zimi, ali istovremeno Zenica je živjela punim plućima ma kako to paradoksalno zvučalo. Iz ove perspektive mislim da to jesu bile zlatne godine, željezara je radila punom parom, upošljavala po nekim procjenama 20-ak hiljada ljudi (što direktno, što indirektno), gradili smo cijelu bivšu Jugoslaviju, standard je bio na visokom nivou (koliko može biti visok standard jednog udarničkog gradića), kafane prepune nasmijanih ljudi, muzika uživo na svakom koraku, počela izgradnja nove zgrade pozorišta, završen novi stadion Bilino polje, Čelik osvojio Mitropa i Intertoto kup ... 

Živjelo se kvalitetno, živjelo se dobro, gradilo se na svakom koraku i Zenica je od jednog malog industrijskog gradića dobijala konture velegrada.
Željezara je radila punom parom, a posljedice smo osjećali svi ... bronhitisi i laringitisi su bili sasvim normalna pojava, rijetko je bilo sresti nekoga da nema smanjen kapacitet pluća usljed posljedica zagađenog zraka (a i šta će mu pluća, neće se baviti vrhunskim sportom), svi smo bili blijedi i malokrvni (iako je u blizini bio ogromni proizvođač željeza).
Moji roditelji nisu bili direktno vezani za Željezaru, radili su oboje u drugom simbolu Zenice, u Kazneno popravnom domu Zenica, tako da i ne mogu reći kako je biti dijete Željezarca. Moja sjećanja na željezaru uglavnom sežu do dječijeg dispanzera gdje sam bio čest gost s obzirom na navedene bolesti i gdje bi dežurni ljekar često imao običaj reći “Izvedite dijete što više na čist zrak”. Sjećam se da je moj otac često gledao s prozora u “zgradu sa displejom” i pratio nivo SO2 u zraku, ne znam koje su se cifre vrtile na displeju, ali smo često ostajal i u kući umjesto da se igramo vani, a zimi smo obavezno preko usta nosili šal (kao da nam je bio od neke pomoći). Interesantno je da me sjećanja na prijeratnu Zenicu uglavnom vraćaju u zimski period, sankanje na padini ispred kina 29.novembar, igranje fudbala po snijegu u parku ispred zgrade ... period godine kad je zagađenje na najvišem nivou mi je ostao najviše u pamćenju.
Moj rahmetli djed je radio u željezari. Bio je varioc u nekom od pogona željezare. Nije mnogo govorio o svom poslu, a ni mi djeca nismo mnogo pitali. Imao mi je ponekad običaj reći da sam “težak kao ingot”, a to sam preuzeo od njega i danas ponekad iskoristim u svakodnevnoj komunikaciji. Sigurno je to izjava koju samo oni koji su odrasli uz željezaru razumiju jer samo neko ko je dijete teške industrije može znati šta je ingot (veliki čelicni odljevak). Djed je umro od karcinoma 90-tih godina prošlog vijeka, a meni još uvijek nije jasno da li je karcinom uzrokovan željezarskim dimom ili dimom cigareta koje je konzumirao ili je to dvoje zajedno djelovalo u konbinaciji. Gledao sam kako se topi i u ogromnim bolovima nestaje polagano pred našim očima, 6 mjeseci agonije i patnje, period u kojem sam shvatio da željezara možda jeste majka ovom gradu, ali da zna biti i maćeha i to ona najgore vrste.

Željezara nam je svima pored zagađenja ugradila i jednu ogradu, onu neku socijalnoegzistencijalnu ogradu koju imaju samo ljudi koji su rođeni u gradovima sa velikim industrijskim kompleksima. Završiš osnovnu, hoćeš da radiš ideš u željezaru, zavrsiš srednju, hoćeš da radiš ideš u željezaru, zavrsiš fakultet, hoćeš da radiš ideš u željezaru ili neki od željezarinih silnih dijelova. Željezara nas je napravila komformistima, bezbrižnim ljudima koji se ne moraju
pretjerano potruditi da bi sebi obezbjedili egzistenciju. Možda nam je zato teško i pao period u kojem željezara nije radila. Možda smo zato svi kukali da se ista ponovo pokrene nakon rata, umjesto da je se riješimo kada smo imali ogromnu priliku. Ali mi nismo znali ništa drugo raditi, nismo bili poduzetni, nismo bili inovativni, sve to su nam otupile decenije odrastanja uz majku željezaru. Propustili smo priliku da nakon rata okrenemo ploču, propustili smo priliku da postanemo nešto poput okolnih mjesta – Viteza, Žepca ili Tešnja kao ekstremnih primjera privatnog poduzetništva, da se riješimo prljave industrije, postanemo administrativno, kulturno, univerzitetsko, sportsko, biznis središte jednog kantona i šire regije. Ne, naši ograničeni mozgovi su samo sanjali o pokretanju teške industrije i vraćanju u pogone željezare, što nam se na kraju i ostvarilo, ali sigurno ne u mjeri kako smo očekivali.

Privatni kapital ne razmišlja kao mi, privatni kapital razmišlja samo kako što manje uložiti i što više zaraditi. Željezara više nije mjesto gdje se svako jutro uputi 15-ak hiljada ljudi, željezara više nije socijalna ustanova, to je jedan profitni centar bogatog ino ulagača. Zenica je prodan grad, poklonjen grad, žrtvovan grad. Neko je, a svi jako dobro znamo i ko, cijeli grad prodao za svoj vlastiti interes, neko je 100.000 ljudi poklonio strancu koji zapošljava 2.500 ljudi i mi smo svi robovi tih 2.500 ljudi. Zenica je grad sa najnižim standardom života u državi koja ima najniži standard života u Europi. A Zenica je mogla biti kantonalni i regionalni administrativni, kulturni, sportski, univerzitetski i biznis centar. Mogla je, a da nije svjedoče oronula zgrada Bosanskog narodnog pozorišta koja je nekada dobijala nagrade kao arhitektonska ljepotica, trg ispred tog istog Bosanskog narodnog pozorišta, uništena gradska kafana u centru grada, uništeni sportski kolektivi, ružne i oronule fasade i krovovi koji još uvijek odišu vremenom od prije 30-ak godina i dahom socijalizma. Zenica je grad u kojem ćete, ukoliko uspijete u nečemu, osjetiti kako izgleda zavist mahale. U Zenici ćete rijetko čuti da se neko želi popeti na nivo više, a vrlo često ćete vidjeti ljude koji žele sve ostale da spuste na svoj nivo.

Zenica nije grad, koliko god se nazivala gradom, Zenica je donekle izgledom i još više mentalno postala kasaba, mjesto iz kojeg sve više mladih odlazi zbog nedostatka perspektive i vizije razvoja. Iskreno ne vidim da će se Zenica moći vratiti na staze stare slave, ne vidim način da se zaustavi jedan proces propadanja grada koji trenutno traje. Zenicu napuštaju mladi, napuštaju je kvalitetni kadrovi svih struka i nivoa obrazovanja, a oni koji ostaju planiraju bar svoju djecu da pomjere odavde. Najveći znak propadanja jednog grada i jeste kada stanovnici tog grada traže način da isti napuste. Budućnost Zenice nije svijetla, budućnost Zenice kako ja vidim je nastavak procesa ekonomskog iseljavanja mladih ljudi, nastavak urušavanja kulture, sporta, infrastrukture, kao jedan proces koji kroz povijest nije nepoznat u velikim industrijskim gradovima (primjeri Shefilda, Liverpoola, Leedsa u Engleskoj tokom 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka ili najsvježiji primjer Detroita u USA). Iskreno se nadam da će taj proces biti prepoznat i na vrijeme zaustavljen dok nismo postali grad staraca, a da bi se to desilo moramo promjeniti primarno mentalni sklop ljudi koji žive u Zenici, što će neminovno voditi i promjenama u mentalnom
sklopu ljudi koji donose odluke u ovom gradu, te politiku grada okrenuti u nekom drugom pravcu, a mišljenja sam da je to pravac razvoja malog biznisa, sektora usluga i obrazovanja.


PS Danas su mi najgori oni koji kažu "šta hoćete, bilo je i prije zagađeno". Odvratni su mi ti ljudi koji će današnje ubijanje Zenice od strane robovlasnika opravdavati nečim što se dešavalo prije 30 i 40 godina. Najćešće takvim odgovorim da se prije rata vozilo Yugom i Stojadinom, da nismo imali računare, da je digitron bio čudo tehnike i da bi možda u svemu trebali da se vratimo u period od prije 30--40 godina. A, kad razmislim malo bolje, možda smo u tom dobu i ostali.

Laku noć grade, gdje god da si.