Piše: Kenan Ćurovac
Rođen sam sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća u Zenici. Neki imaju običaj reći da je to “zlatno doba” Zenice, njen vrhunac. Znam da su pričali priče o enormnom zagađenju, da se spominjao crni snijeg koji bi padao zimi, ali istovremeno Zenica je živjela punim plućima ma kako to paradoksalno zvučalo. Iz ove perspektive mislim da to jesu bile zlatne godine, željezara je radila punom parom, upošljavala po nekim procjenama 20-ak hiljada ljudi (što direktno, što indirektno), gradili smo cijelu bivšu Jugoslaviju, standard je bio na visokom nivou (koliko može biti visok standard jednog udarničkog gradića), kafane prepune nasmijanih ljudi, muzika uživo na svakom koraku, počela izgradnja nove zgrade pozorišta, završen novi stadion Bilino polje, Čelik osvojio Mitropa i Intertoto kup ...
Rođen sam sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća u Zenici. Neki imaju običaj reći da je to “zlatno doba” Zenice, njen vrhunac. Znam da su pričali priče o enormnom zagađenju, da se spominjao crni snijeg koji bi padao zimi, ali istovremeno Zenica je živjela punim plućima ma kako to paradoksalno zvučalo. Iz ove perspektive mislim da to jesu bile zlatne godine, željezara je radila punom parom, upošljavala po nekim procjenama 20-ak hiljada ljudi (što direktno, što indirektno), gradili smo cijelu bivšu Jugoslaviju, standard je bio na visokom nivou (koliko može biti visok standard jednog udarničkog gradića), kafane prepune nasmijanih ljudi, muzika uživo na svakom koraku, počela izgradnja nove zgrade pozorišta, završen novi stadion Bilino polje, Čelik osvojio Mitropa i Intertoto kup ...
Živjelo se kvalitetno, živjelo se dobro, gradilo se na svakom koraku i Zenica je od jednog malog industrijskog gradića dobijala konture velegrada.
Željezara je radila punom parom, a posljedice smo osjećali svi ... bronhitisi i laringitisi su bili sasvim normalna pojava, rijetko je bilo sresti nekoga da nema smanjen kapacitet pluća usljed posljedica zagađenog zraka (a i šta će mu pluća, neće se baviti vrhunskim sportom), svi smo bili blijedi i malokrvni (iako je u blizini bio ogromni proizvođač željeza).
Moji roditelji nisu bili direktno vezani za Željezaru, radili su oboje u drugom simbolu Zenice, u Kazneno popravnom domu Zenica, tako da i ne mogu reći kako je biti dijete Željezarca. Moja sjećanja na željezaru uglavnom sežu do dječijeg dispanzera gdje sam bio čest gost s obzirom na navedene bolesti i gdje bi dežurni ljekar često imao običaj reći “Izvedite dijete što više na čist zrak”. Sjećam se da je moj otac često gledao s prozora u “zgradu sa displejom” i pratio nivo SO2 u zraku, ne znam koje su se cifre vrtile na displeju, ali smo često ostajal i u kući umjesto da se igramo vani, a zimi smo obavezno preko usta nosili šal (kao da nam je bio od neke pomoći). Interesantno je da me sjećanja na prijeratnu Zenicu uglavnom vraćaju u zimski period, sankanje na padini ispred kina 29.novembar, igranje fudbala po snijegu u parku ispred zgrade ... period godine kad je zagađenje na najvišem nivou mi je ostao najviše u pamćenju.
Moj rahmetli djed je radio u željezari. Bio je varioc u nekom od pogona željezare. Nije mnogo govorio o svom poslu, a ni mi djeca nismo mnogo pitali. Imao mi je ponekad običaj reći da sam “težak kao ingot”, a to sam preuzeo od njega i danas ponekad iskoristim u svakodnevnoj komunikaciji. Sigurno je to izjava koju samo oni koji su odrasli uz željezaru razumiju jer samo neko ko je dijete teške industrije može znati šta je ingot (veliki čelicni odljevak). Djed je umro od karcinoma 90-tih godina prošlog vijeka, a meni još uvijek nije jasno da li je karcinom uzrokovan željezarskim dimom ili dimom cigareta koje je konzumirao ili je to dvoje zajedno djelovalo u konbinaciji. Gledao sam kako se topi i u ogromnim bolovima nestaje polagano pred našim očima, 6 mjeseci agonije i patnje, period u kojem sam shvatio da željezara možda jeste majka ovom gradu, ali da zna biti i maćeha i to ona najgore vrste.
Željezara je radila punom parom, a posljedice smo osjećali svi ... bronhitisi i laringitisi su bili sasvim normalna pojava, rijetko je bilo sresti nekoga da nema smanjen kapacitet pluća usljed posljedica zagađenog zraka (a i šta će mu pluća, neće se baviti vrhunskim sportom), svi smo bili blijedi i malokrvni (iako je u blizini bio ogromni proizvođač željeza).
Moji roditelji nisu bili direktno vezani za Željezaru, radili su oboje u drugom simbolu Zenice, u Kazneno popravnom domu Zenica, tako da i ne mogu reći kako je biti dijete Željezarca. Moja sjećanja na željezaru uglavnom sežu do dječijeg dispanzera gdje sam bio čest gost s obzirom na navedene bolesti i gdje bi dežurni ljekar često imao običaj reći “Izvedite dijete što više na čist zrak”. Sjećam se da je moj otac često gledao s prozora u “zgradu sa displejom” i pratio nivo SO2 u zraku, ne znam koje su se cifre vrtile na displeju, ali smo često ostajal i u kući umjesto da se igramo vani, a zimi smo obavezno preko usta nosili šal (kao da nam je bio od neke pomoći). Interesantno je da me sjećanja na prijeratnu Zenicu uglavnom vraćaju u zimski period, sankanje na padini ispred kina 29.novembar, igranje fudbala po snijegu u parku ispred zgrade ... period godine kad je zagađenje na najvišem nivou mi je ostao najviše u pamćenju.
Moj rahmetli djed je radio u željezari. Bio je varioc u nekom od pogona željezare. Nije mnogo govorio o svom poslu, a ni mi djeca nismo mnogo pitali. Imao mi je ponekad običaj reći da sam “težak kao ingot”, a to sam preuzeo od njega i danas ponekad iskoristim u svakodnevnoj komunikaciji. Sigurno je to izjava koju samo oni koji su odrasli uz željezaru razumiju jer samo neko ko je dijete teške industrije može znati šta je ingot (veliki čelicni odljevak). Djed je umro od karcinoma 90-tih godina prošlog vijeka, a meni još uvijek nije jasno da li je karcinom uzrokovan željezarskim dimom ili dimom cigareta koje je konzumirao ili je to dvoje zajedno djelovalo u konbinaciji. Gledao sam kako se topi i u ogromnim bolovima nestaje polagano pred našim očima, 6 mjeseci agonije i patnje, period u kojem sam shvatio da željezara možda jeste majka ovom gradu, ali da zna biti i maćeha i to ona najgore vrste.
Željezara nam je svima pored zagađenja ugradila i jednu ogradu, onu neku socijalnoegzistencijalnu ogradu koju imaju samo ljudi koji su rođeni u gradovima sa velikim industrijskim kompleksima. Završiš osnovnu, hoćeš da radiš ideš u željezaru, zavrsiš srednju, hoćeš da radiš ideš u željezaru, zavrsiš fakultet, hoćeš da radiš ideš u željezaru ili neki od željezarinih silnih dijelova. Željezara nas je napravila komformistima, bezbrižnim ljudima koji se ne moraju
pretjerano potruditi da bi sebi obezbjedili egzistenciju. Možda nam je zato teško i pao period u kojem željezara nije radila. Možda smo zato svi kukali da se ista ponovo pokrene nakon rata, umjesto da je se riješimo kada smo imali ogromnu priliku. Ali mi nismo znali ništa drugo raditi, nismo bili poduzetni, nismo bili inovativni, sve to su nam otupile decenije odrastanja uz majku željezaru. Propustili smo priliku da nakon rata okrenemo ploču, propustili smo priliku da postanemo nešto poput okolnih mjesta – Viteza, Žepca ili Tešnja kao ekstremnih primjera privatnog poduzetništva, da se riješimo prljave industrije, postanemo administrativno, kulturno, univerzitetsko, sportsko, biznis središte jednog kantona i šire regije. Ne, naši ograničeni mozgovi su samo sanjali o pokretanju teške industrije i vraćanju u pogone željezare, što nam se na kraju i ostvarilo, ali sigurno ne u mjeri kako smo očekivali.
Privatni kapital ne razmišlja kao mi, privatni kapital razmišlja samo kako što manje uložiti i što više zaraditi. Željezara više nije mjesto gdje se svako jutro uputi 15-ak hiljada ljudi, željezara više nije socijalna ustanova, to je jedan profitni centar bogatog ino ulagača. Zenica je prodan grad, poklonjen grad, žrtvovan grad. Neko je, a svi jako dobro znamo i ko, cijeli grad prodao za svoj vlastiti interes, neko je 100.000 ljudi poklonio strancu koji zapošljava 2.500 ljudi i mi smo svi robovi tih 2.500 ljudi. Zenica je grad sa najnižim standardom života u državi koja ima najniži standard života u Europi. A Zenica je mogla biti kantonalni i regionalni administrativni, kulturni, sportski, univerzitetski i biznis centar. Mogla je, a da nije svjedoče oronula zgrada Bosanskog narodnog pozorišta koja je nekada dobijala nagrade kao arhitektonska ljepotica, trg ispred tog istog Bosanskog narodnog pozorišta, uništena gradska kafana u centru grada, uništeni sportski kolektivi, ružne i oronule fasade i krovovi koji još uvijek odišu vremenom od prije 30-ak godina i dahom socijalizma. Zenica je grad u kojem ćete, ukoliko uspijete u nečemu, osjetiti kako izgleda zavist mahale. U Zenici ćete rijetko čuti da se neko želi popeti na nivo više, a vrlo često ćete vidjeti ljude koji žele sve ostale da spuste na svoj nivo.
Zenica nije grad, koliko god se nazivala gradom, Zenica je donekle izgledom i još više mentalno postala kasaba, mjesto iz kojeg sve više mladih odlazi zbog nedostatka perspektive i vizije razvoja. Iskreno ne vidim da će se Zenica moći vratiti na staze stare slave, ne vidim način da se zaustavi jedan proces propadanja grada koji trenutno traje. Zenicu napuštaju mladi, napuštaju je kvalitetni kadrovi svih struka i nivoa obrazovanja, a oni koji ostaju planiraju bar svoju djecu da pomjere odavde. Najveći znak propadanja jednog grada i jeste kada stanovnici tog grada traže način da isti napuste. Budućnost Zenice nije svijetla, budućnost Zenice kako ja vidim je nastavak procesa ekonomskog iseljavanja mladih ljudi, nastavak urušavanja kulture, sporta, infrastrukture, kao jedan proces koji kroz povijest nije nepoznat u velikim industrijskim gradovima (primjeri Shefilda, Liverpoola, Leedsa u Engleskoj tokom 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka ili najsvježiji primjer Detroita u USA). Iskreno se nadam da će taj proces biti prepoznat i na vrijeme zaustavljen dok nismo postali grad staraca, a da bi se to desilo moramo promjeniti primarno mentalni sklop ljudi koji žive u Zenici, što će neminovno voditi i promjenama u mentalnom
sklopu ljudi koji donose odluke u ovom gradu, te politiku grada okrenuti u nekom drugom pravcu, a mišljenja sam da je to pravac razvoja malog biznisa, sektora usluga i obrazovanja.
PS Danas su mi najgori oni koji kažu "šta hoćete, bilo je i prije zagađeno". Odvratni su mi ti ljudi koji će današnje ubijanje Zenice od strane robovlasnika opravdavati nečim što se dešavalo prije 30 i 40 godina. Najćešće takvim odgovorim da se prije rata vozilo Yugom i Stojadinom, da nismo imali računare, da je digitron bio čudo tehnike i da bi možda u svemu trebali da se vratimo u period od prije 30--40 godina. A, kad razmislim malo bolje, možda smo u tom dobu i ostali.
Laku noć grade, gdje god da si.
Nema komentara:
Objavi komentar