Sanjam sunce na zalasku...svog rahmetli babu i mamu kako koriste lijepo vrijeme za proljetno kopanje bašte. U rukama im motika, poljoprivredna alatka i uobičajeni način za pripremu tla i uzgoj povrća.
Ti lijepi dani mog djetinjstva, meni 15-tak godina i ko fol trebam djevojci u Zenicu. Lokalni voz, barem taj, u tom snu polazi u 19,20 i bio mi je najpogodniji jer se karta plaćala samo ako te „uhvati“ kondukter. Švercovalo se tako nekako do Zenice.... Cijelo vrijeme bježiš od konduktera i u tome ti prođe vrijeme, dođe ti Zenica sad -pa sad. Uzvrtio se i gledam kako prolazi teretni voz iščekujući kada će vrijeme mog polaska na željezničku stanicu koja je udaljena 10-tak minuta hoda. Pitam babu koliko je sati, a on kaže: „evo ga tačno 19,20“....
19,20 sati, e je*i ga, zakasnio sam.... No, kad se čovjek, nakon dvadesetočasnovnog preznojavanja i drtanja od groznice napokon probudi i vidi da je tačno 19,00 sati i da nigdje nije zakasnio, od tog' se naprosto oporavi. Nema baš svako tu sreću da sanja tako zdrave snove, svog rahmetli babu i mamu kako kopaju bašću po tako lijepom vremenu.
19,20 sati, e je*i ga, zakasnio sam.... No, kad se čovjek, nakon dvadesetočasnovnog preznojavanja i drtanja od groznice napokon probudi i vidi da je tačno 19,00 sati i da nigdje nije zakasnio, od tog' se naprosto oporavi. Nema baš svako tu sreću da sanja tako zdrave snove, svog rahmetli babu i mamu kako kopaju bašću po tako lijepom vremenu.
Estakvirlah, u 19,00 sati, tridesetpet godina poslije kontam, kad neko preseli na onaj svijet ne kaže se ono džaba zauvjek ćete ostati u našim sjećanjima kao dobre osobe.
Allahrahmetile, neka vam je laka ova zemlja Bosanska.
