Definitivno, raja iz Doboja je osvojila moje srce!

Alem Isaković, za blog 32 -vijećnik

Iako nije moj "fah" i nikad nisam donosio priče sa sportskih terena, nikad se nisam držao za novinara pa ni amaterskog. Ovaj put vam moram ispričati jednu prelijepu priču sa jednog BH sportskog borilišta. Put me naveo u Kakanj, i to Doboj, malo industrijsko mjesto od nekoliko hiljada stanovnika.

Vjerovatno ne bih čuo za to mjesto ili ga posjetio da tamo ne postoji nogometni klub Mladost DK. U pomenutom klubu igra nekoliko mojih prijatelja pa sam te subote odlučio odgledati njihovu prvenstvenu utakmicu. Mislio sam da će to biti klasična utakmica prvoligaških klubova. Međutim, tamo me čekalo veliko iznenađenje, od samog dolaska na stadion osjetila se čudna atmosfera, za mene do tada neviđena.

U mom gradu se igraju utakmice Premijer lige i utakmice reprezentacije odkad znam za sebe, tako da sam navikao na praznično ludilo i gužve kada je nogomet u pitanju. Ali, ulaskom na stadion Mladosti DK dobio sam novo shvatanje opčinjenosti nogometnom igrom, milion utakmica sam pregledao, bio na stadionima širom Evrope ali onakvu atmosferu još vidio nisam. 

Na tribini, malenoj i premaloj cini mi se, za Crvenu Legiju tamošnju navijačku skupinu, vladala je za mene neviđena atmosfera. Starosne dobi od 9 do 99 godina, muskarci, zene, djecaci i djevojke svi u istoj boji i svi pjevaju devedeset minuta. Niti u jednoj jedinoj pjesmi, popularnih Legionara, nema psovke, niti jedne pa ni najmanje. Niti jednog vrijeđanja na nacionalnoj, rasnoj ili bilo kojoj osnovi, niti jednog znaka mržnje prema protivniku. Samo ljubav prema klubu i nogometnoj igri se osjetila u zraku. Nema drogiranih tipova, sumnjivih faca iz kriminalnog miljea, nabildanih vođa, samo raja, klasična čaršijska raja koja voli sport i svoj klub.

U razgovoru sa lokalnim gledaocima, saznao sam da prije i poslije svake utakmice navijači dobrovoljno čiste tribine i prostor oko stadiona, nezamislivo zar ne? Sa druge strane su navijači protivničke ekipe, bez fizičke ograde, onako su podijeljeni samo po boji šalova i dresova, nadpjevavanje traje cijelu utakmicu. Nema prijetnji, mučki sačekuša, kamenovanja. Osjećao sam se kao u jednoj od mnogobrojnih priča starijih kolega o nogometu koji se igrao nekad. Na terenu lavovska borba, na terenu vatra svih devedeset minuta, muška borba prsa u prsa, borba kakve dugo već fali u našem nogometu. Niti jedan igrač nije povrijeđen, a "gorilo" je tokom cijele utakmice. Kompletan utisak koji sam ponio sa sobom sa tog malog stadiona, iz tog malog mjesta ali od velikih ljudi, jeste taj da sport nije umro, ljubav prema sportu živi još uvijek.

Zahvaljujući divnim domaćinima, što Crvenoj Legiji, što ostalim gledaocima osjećao sam se kao u snu. Mnogi veliki klubovi mogu i trebaju da zavide nogometnom klubu Mladost DK na onome što imaju. Poslije utakmice igrači dolaze među navijače i više se ne zna ko je ko, svi su jedno i pjevaju kao jedno. Svim srcem želim da se njihov san nastavi, da uđu u Premijer ligu i dovedu sa sobom istinsku ljubav prema nogometu jer tamo je već odavno fali.

Nikad nisam bio navijač niti jednog drugog domaćeg kluba osim Čelika ali definitivno raja iz Doboja je osvojila moje srce, kako oni sa tribine tako i oni sa terena. Iskreno se nadam da ćemo ih iduće sezone gledati u Premijer ligi i uživati u ovome što oni stvaraju. Našem sportu je odavno potrebna pojava poput Mladosti DK i Crvene Legije...

Sva ona naša djeca od Aljaske do Australije nisu otišla nego su otjerana...

Piše: Alem Isaković, za blog 32 -vijećnik

Pitaju me često; zašto sam prestao pisati o prirodnoj ljepoti naše nam domovine, našeg grada, naše mahale. Jel to Isakoviću više nema ljepote o kojoj se može pisati? Ima! Dakako da ima ljepote na pretek ali na njihovo pitanje odgovorim jednim jednostavnim retoričkim pitanjem.

Kome?! Kome pisati o ljepoti, koga je više briga za ljepotu? Da pišem o ljepoti onima koji su rehabilitovali Čiča Dražu?! Njima da pričam kako je BiH lijepa, ili onima što su ubili oca djevojčice jer nije dozvolio bludan brak sa svojom kćerkom, njima da pričam o ljepoti? Onima koji tvrde da ja, kao musliman izgledam drugačije i imam drugačiji oblik glave. Da takvima pjevam ili pričam o ljepoti?! Onima koji su mene i mog druga jetima (dijete šehida) i još hiljade djece BiH oštećene ratom nazvali; djecom nastalom iz prljave tečnosti, djecom zulumćara, zbog učešća u protestima, da bi se poslije opet dusali u prsa kao pravobranioci Bošnjaka i Bošnjaštva. Zar njima ja da ljepotu opisujem. Onoj stoki što spolno opći po "rijaliti šovovima" i tvrde da predstavljaju BiH. Hvala, ali ne hvala.

Iz dana u dan čitam Šantićev vapaj "Ostajte ovdje" ali mi nažalost sve besmislenije djeluje. Sve me više privlači ideja zauvječnog odlaska, ostaviti tu ljepotu, opjevanu i neopjevanu, viđenu i neviđenu, ostaviti je kukavički, pružiti ruku zlu i čestitat pobjedu. Sve više me obuzima misao da Unu, Sanu i Neretvu zamjenim norveškim fjordovima ili islandskim gejzirima da bezdušno pišem o sirovoj ljepoti Santa Marie, o svijetlima Pariza i Bečkim večerima. "Najveći jad je ostaviti dom, od nemila do nedraga, pred sudbinom zlom", neču biti ni prvi ni posljednji koji je otišao zbog nemogućnosti za borbu.

A bio sam ja već tamo, vidio sam zrno dunjaluka i iza Save, vidio svakakve neke ljepote al' tuđe. Tuđa zemlja, tuđi ljudi, ptice, rijeke sve je tuđe, sve je lijepo samo osjećaj gorak. Zar ugasiti viševjekovno ognjište zbog ovih baraba, zbog Bakira i još stotine takvih kao on. Sto puta mi kazaše da javno ne upirem prstom a ja hoću, i to srednjim, u svakog od njih.

Ovo je moja zemlja, naša zemlja, zemlja moga babe i mojih djedova, zemlja Goranovog tate i njegovih djedova. Ja je sa svom ljepotom njenom, sa svim rahatlukom i merakom nosim sa sobom, nosim je svuda. I kad ponesem u bijeli svijet svoju ljubav biće jača od vaše.

Sva ona naša djeca od Aljaske do Australije nisu otišla nego su otjerana i sva ona nose crno bijeli pečat ljubavi i mržnje, svi oni vole domovinu a vas preziru, vas psuju isto kao i ja. Bilo kako bilo, mi smo za vas samo "kere varošanke" što laju na mjesec, nismo bitni, novac je jedini stanovnik koji je bitan, a i on sve više odlazi iz domovine.

Pjevat ćemo mi još o ljepoti, to nam je obaveza, svaki umjetnik ima zadatak da voli domovinu više od svega, tako i postupamo, po cijenu da odemo u ilegalu. Zatvaraju nam biblioteke, muzeje, teatre, ali dušu bosansku zatvorit ne mogu, ona će zauvjek k'o ljiljan cvjetati, biti i bosa i prkosna a najviše ponosna...

Na nogama su 16 sati: Ovi vas 'robovi' uslužuju svaki dan

U Bosni i Hercegovini krše se osnovna radna, a time i ljudska prava zaposlenih u trgovinama. Većina trgovaca radi od 12 do 16 sati dnevno. Nemaju slobodnog dana, godišnjeg odmora, a plaće su im niže od prosjeka u oba bh. entiteta.

Pogledajte video prilog TV Liberty:

Zbog blokade autoputa M17 Bošnjaci iz Begovog Hana dobili ukor!

detalj sa suđenja

U Općinskom sudu Žepče danas je završen usmeni pretres za 18 stanovnika Begovog Hana zbog prekršaja članka 3.st.1. Zakona o javnom redu i miru Zeničko - dobojskog kantona priznanjem krivice okrivljenih.

Vezani tekst: Nakon poplava: Umjesto da im pomognu prijavili ih sudu za prekršaje!

Mještani Begovog Hana koji nisu dobili nikakvu pomoć za rješavanje problema nastalih nakon majskih kiša i poplava koje su zadesile to naselje, 10. septembra 2014.god. izašli su na proteste koji su uključivali i jednosatnu blokadu magistralnog puta M17. Iako je blokada bila uredno najavljena od strane demonstranata 48 sati ranije, policija nije odobrila niti zabranila navedene demonstracije „pozivajući se“ na administrativnu šutnju.

Uzimajući u obzir materijalnu situaciju te da niko od optuženih do sad nije osuđivan sud je donio presudu kojom se optuženi oglašavaju krivim i osuđuju kaznom sudskog ukora.

Naravno da sam postavio ovakav naslov namjerno, ne djelim ja stanovnike po nacionalnosti niti su svih 18 stanovnika Bošnjaci iako bi to organi gonjenja prilikom pisanja optužnica trebali izbjegavati i to je dio na koji sam izričito reagovao na sudu upozorivši inspektora policije da ubuduće pazi koga će svrstavati u tor po vlastitom nahođenju i stavljati na spisak okrivljenih bez prethodnog legitimisanja i saslušanja. Bilo je, među nama rečeno, a na njegovo iznenađenje i onih koji se osjećaju drugačije, (sad ću ja o tome ali ne tvrdim) po mom mišljenju, uključujući i sutkinju.

Da su kojim slučajem svi stanovnici bili Bošnjaci, oni koji su blokirali magistralni put M17 radili bi to po stranačkim upustvima i u tom slučaju ne bi bilo ni ukora. No, o tom po tom.

Izuzeće i izdvajanje iz slučaja, obzirom da sam obavljao novinarski posao prilikom demonstracija nisam tražio jer mi je sutkinja obrazložila da bi to bilo bespotrebno odugovlačenje procesa i iznošenje dokaza obe strane. Naravno, svjestan da će zbog inspektorovog "ega" država snositi troškove, pristao sam na prijedlog sutkinje da ostanem na spisku sa ostalim stanovnicima Begovog Hana.

Fini neki ljudi, savjetuju kako ne treba bit' nezadovoljan...

I tako, na sam Dan borbe protiv fašizma, sloboda govora i misli - osnovni postulat ovog jebenog demokratskog i slobodnog društva postade upitna. Ne/prijateljske "poruke" u kojima mi se savjetuje da prestanem govoriti o društvenim problemima nikoše na brisačima automobila k'o reklamni materijal. Jedna od prijateljica mi reče kako je to zastrašivanje i kako bi trebao da prijavim na sve adrese do kojih mogu doći. Međutim, nisam prijavio na sve moguće adrese, odnio sam taj „reklamni materijal“ u policijsku stanicu....

Fini neki ljudi, savjetuju kako ne treba bit' nezadovoljan. Međutim, šta je to što njima smeta znaju samo oni. Podsjetit ću na jedan od tekstova koji je objavljen na portalu dnevno.ba krajem 2013-te godine, možda je to baš ovaj ili neki drugi sličan ovom tekstu trn u oku tim „savjetnicima“ koji ostavljaju „poruke“ za brisačima automobila.

Ne mogu da se otmem utisku koliko smo bili naivni, u šta smo vjerovali ili kako smo uopće mogli vjerovati da ćemo dolaskom demokratije i višestranačkog izbornog sistema dobiti gradjansku demokratsku Bosnu i Hercegovinu. Raspodjela ili otimačina društvenog bogatstva, nastala padom socijalizma nadjačala je ljudskost, odnosno stvorila je blago rečeno „desni ekstremizam“, troglavu aždaju koja u svom totalitarizamu ne prepoznaje granice svojih ovlasti.

Skoro da su nas ubjedili, svako svoje ponaosob, da je za pripadnike jednog naroda odnos prema naciji važniji od toga šta će sutra jesti, piti ili šta će obući. Kao prvo, pristajanje ili prećutno odobravanje građana Bosne i Hercegovine na pretvaranje države u robovlasnicke teritorijalno-administrativne entitete nastaje i prvo odricanje od gradjanske Bosne i Hercegovine .

Lično sam mislio da će se vremenom smanjiti težnje nacionalni oligarhija, (hrvatske, srpske i bošnjačke), da određene dijelove zemlje očiste od predstavnika drugih naroda ili umanje toliko da ne predstavljaju značajan faktor. Međutim, danas, dok čitam novinske naslove, očekujući da ću naći nešto što će me odvratiti od pesimizma, vidim da se navršilo 20 godina od Bošnjačkog sabora na kome je Bošnjacima vraćeno njihovo nacionalno ime.

O imenu, kao i odluci o nastavku rata reći ću tek toliko da su donesene iza zatvorenih vrata, u ratnom vremenu, dok su patrioti bili u rovovima, dok je većina stanovništva bila u mraku zbog nestanka električne energije ili dok su novine bile ograničene samo na Sarajevo.

Izlaganje tadašnjih izaslanika izgledalo je kao da su se tadašnji patrioti i borci u rovovima borili za jednu, a oni pravili drugu državu. Isto kao i danas, dok se patrioti ili optimisti, kojih je iz dana u dan sve manje, bore za jednu (građansku), oni žele ili nastoje napraviti drugu.

Ne mogu da vjerujem da su ne/ljudi iz političko-intelektualnih struktura, tada, 1993 godine na Bošnjačkom saboru, mogli reći da je „Bosna i Hercegovina sredstvo, a ne cilj“ ili da je po nekima bošnjaštvo garant da će cilj nekada biti i ostvaren.

Tadašnji dogovor o podjeli BiH nije ostvaren, a hoće li bošnjaštvo biti garant da će nekada biti ostvaren još uvijek je neizvjesno.

Neizvjesno je i nejasno šta radi današnja opozicija? Šta je opoziciji sredstvo a šta cilj? Kao da je stvaranje opozicioni stranaka sredstvo za postizanje cilja određene ličnosti (ustoličenja na budžetske jasle),da samo kritikujući , odnosno ne činjenjem i ne sprečavanjem izdajničke politike lidera i oni sami pristaju na odricanje od gradjanske Bosne i Hercegovine.

Nedavni slučaj, kada su dva zastupnika SDP-a obukli majicu s natpisom „Bitno je biti Bošnjak“ prilikom održavanja sjednice Općinskog vijeća Kalesija, pokazuje da je i „slučajni prolaznik“, lider SDP-a i njegova stranka ustvari samo još jedna bošnjačka stranka. Zatim, opće poznata stvar je da stranke iz RS-a teže secesiji kao i stranke sa hrvatskim predznakom u Federaciji BiH dok su im svima puna usta evroatlantskih integracija.

Šta je bilo sa najavljivanim ustavnim reformomama kojim bi se Bosna i Hercegovina usmjerila na putu demokratske gradjanske države?

Šta bi danas mogao biti cilj? Napraviti manjinu od onih s kojima se vezala zastava prije izjašnjavanja o nezavisnosti, dobiti dva ministarstva više ili nešto treće.

Odgovore na navedena pitanja ne znam, ali znam da neću učestvovati u tome, da je moja opcija građanska, da se ne odričem građanske BiH, ali i da nedavna rečenica napisana na mom blogu sve više postaje realnost za „građane“, tj. da dođe dan kada se jednostavno probudiš i znaš da ne pripadaš tu, da nisi poput “većine”.

Nakon rezultata izjašnjavanja stanovništva, koji se očekuju 90 dana poslije, a koji će uzgred budi rečeno koštati 46 miliona KM, manje ili više sve će, ili bi trebalo da bude, jasno, saznat ćemo da li zaista pripadamo tu i koliko se odričemo građanske Bosne i Hercegovine.

Podsjećam, popis je završen polovinom oktobra 2013 godine, a rezultati, umjesto za 90 dana očekuju se 15. juna 2015.godine.

U Zenici za "Dan džamija" najavljuju još jednu, trideset šestu u nizu, a u Republici Srpskoj pretresaju vrtiće i ono malo što je preostalo...

Ove godine u Bosni i Hercegovini 2 maj, pucanje i granatiranje po “njoj” malo kasni... samo što nije. U ovom slučaju političari ispadaju nevinašcad, a narod je taj koji ispoljava nacionalizam i rasnu mržnju. Vidi se brate i po objavama i po komentarima.

Možda ne bi bilo loše da u riječ, dvije uprostim i pojasnim ovoj omladini što se svađa oko nečeg što su učili na časovima tri različite istorije, nešto po pitanju uređenja države... Vidim kako negoduju Ustav, ustavno uređenje, kamaru entiteta, kantona, stranaka, od Dejtona na ovamo.

Jesu li vam roditelji imali državu sa jednopartijskim sistemom? Jesu. Jesu li osnovali nacionalne stranke i vezali zastave samo da sruše komuniste? Jesu. Jesu l' imali validan i nediskriminirajući ustav (po principu "jedan građanin-jedan glas) po kojem se izglasala nezavisnost BiH? Jesu? Je l' tada bila međunarodno priznata? Jest. Jesu li Srbi prihvatili takve rezultate? Nisu?

Jesu li Srbi negirali nezavisnu BiH i raspisali plebiscit zato što takvu državu sa takvim ustavom smatraju unitarnom? Jesu.Jesu li Srbi negirali Ustav BiH i proglasili Republiku Srpsku? Jesu. Je l' izbio rat s njima? Jest.
Jesu li Muslimani 93 održali Bošnjački sabor na kome su si predili ime? Jesu. Jesu li Hrvati proglasili Herceg Bosnu? Jesu. Je li izbio rat s njima? Jest.

Jesu li u decembru 95-te OČEVI nacija u ime naroda potpisali Dejtonski sporazum koji je zaustavio rat i istovremeno postao polazna osnova za novi ustav? Jesu.
Jesu li očevi nacija, odnosno predstavnici naroda time poništili legalan i legitiman nediskriminirajući ustav koji je garantovao svim građanima ista prava, "jedan građanin-jedan glas"? Jesu.

Jesu li Srbi dobili Republiku Srpsku ? Jesu. Jesu li Hrvati dobili ista prava u Federaciji? Jesu!?

Jesu li Muslimani dobili novo ime? Jesu. E, slikajte se s njim... Ispod njeg stavite imena najveće Bošnjačke "pameti" koja vam je "izvojevala" to da se možete slikat s njim, jer, Ustava i dalje nemate. Imate polaznu osnovu...

Ovu državu, ovakvu kakva je, najviše vole oni koji su je najviše pokrali i iskoristili, zatim oni koji je trenutno kradu i koriste, a tek onda sitna buranija koja i ne zna zašto je voli.

U Zenici za "Dan džamija" s kamenom temeljcem najavljuju još jednu, trideset šestu u nizu, a u Republici Srpskoj pretresaju vrtiće i ono malo što je preostalo! "Radi ago što ti drago" bio bi najpriličniji naslov za (ne)završenu priču u kojoj bi čobani obznanili svojim ovčicama "da svak' radi u svom ono što želi".
No, ovaj blog je ipak samo jedan najobičniji trideset drugi vijećnik tako da njegovo mišljenje nije relevantno, nebitna stvar koja se ne uklapa u trenutnu sliku ovog “svijeta”.

Faraone Visočki, odmaraj ti još jedno million godina...

Piše: Alem Isaković, za blog 32 -vijećnik

Prije par dana pozvao me telefonom poznanik iz Švedske, da pita, onako kako sam, šta radim, ima li protesta, je l’ se zaratilo, kad će ona standardna pitanja koja postaviš standardnom Bosancu preko telefona. Prije nego mu stiže odgovoriti; sve lijepo, postavi on meni krajnje neugodno pitanje; "šta bolan ima sa onim vašim piramidama, nađoste li ih ikad, izgradiste li ih". Uh, piramide, eh drug malo je to zapetljano, mislim odrađeno je sve što je do nas, sve je spremno,bageri, kamioni, ljudstvo, Slovenci dobili tender, ma sve kako treba.

Samo vidiš, čeka se ta urbanistička dozvola majku joj, teta iz katastra je na bolovanju, a gospođa koja je mijenja nije ovlaštena da izdaje takve dokumente, dok je gospodin direktor na zasluženom godišnjem odmoru, još od 95te, osim toga sve je sređeno. Smijemo se obojica, šega prava. Međutim poslije razgovora obuze me misao, jebote imamo u avliji možda najveće historijsko blago ikad nađeno, ma šta možda, sigurno najveće. Veće od rimskog Koloseuma, grčkog Olimpa, britanskog Stonhengea, ma bitnije i starije od afričkih i latinoameričkih piramida.

Blago koje bi odgonetnulo mnoga pitanja i tajne. Historija Evrope pa i svijeta bi se ponovo pisala. U nas ba, u Visokom ba jarane. Ali kod nas to sve uredno stoji hermetički zatvoreno, pristupačno onoliko koliko i godišnji odmor radniku kod privatnika. Turisti jadni; Kinezi, Evropljani, Ameri i ostali vire kroz dvije-tri skoro rućno iskopane rupice, vide par kamenčića i vrate se razočarani, pa pričaju po svojim mahalama, ma kakve piramide nema tamo ništa. Onda kontam: a šta i da ih iskopamo, šta ako ih otkrijemo, šta li mi "moremo" sve dole pronači. Šta ako nađemo kakav fosil neke zvijeri il' ostatke kakva insana od prije milion godina. Kolika pitanja bi se onda otvorila, ona naša mahalska-bosanska.

Ko je, šta je, čiji je. Odred forenzičara bi morao utvrđivati da li je dotični bio Bošnjak ili nije, da li je bio Srbin ili Hrvat, kako Anto Mostarac reče to se može vidjeti po glavi, po lobanji, po svemu. Kome je pripadao, za koga je glasao, kako se izjasnio na popisu iz 8000te p.n.e. Da li je bio, ne dao Bog, iz reda ostalih. Pošto se kod nas odavno povela polemika da li su Adam i Eva bili Srbi ili Hrvati, il' možda Bošnjaci komunisti. Tako bi se i oko tog jadnog fosila digla prašina. Svi bi ga, k'o Teslu svojatali. Našli bi oni njemu i krštenicu i člansku karticu od IVZ-a, sa svom plačenom hodžarinom, dali bi mu i ime, Hadžo, Muris, Ante, Mile.

Zato, možda je i bolje da taj hudi fosil leži tako miran kad mu Bog dao, da mi nj ne diramo, svakako mu se ne bi svidjeli Izetbegovići, Čović, a ponajmanje Dodik. Ni ostali, zamisli da vidi Trhulja, Bevandu, Lagumdžiju i ostalih nekol’ko hiljada ministara na legalnoj platnoj listi u BiH, umro bi još jednom nakon milion godina. Nego faraone Visočki, lezi ti mirno, mi ćemo sazvat hitnu sjednicu vlade, zatrpat i to malo otkopano da ne zebeš, turiste rastjerat policijom i šmrkom da te ne "bihuzure". Odmaraj ti još jedno milion godina, tad će Bosna biti spremna da te otkrije i vidi...

Pogrešna dijagnoza neke ljude je osudila na smrt, a neke i odvela...

Sigurno ste već negdje čuli kako je svaka sedma liječnička dijagnoza – pogrešna i pri tome pomislili kako je to uobičajeno za bh zdravstvo.

Pogrešna dijagnoza neke ljude je osudila na smrt, a neke i odvela, pretpostavljam, da ih ne optužujemo unaprijed bez konkretnih dokaza iako smo i o tome imali priliku čitati. Građani se žale, obično rondaju i prepričavaju neželjene situacije onako, između sebe.

A ljekari, ako ih se upozori na grešku - naljute se. Zato, u ovoj priči ih nećemo upozoravati nego ćemo navesti jedan primjer iz svakodnevnog života.

Neki dan prijatelj mi ispriča kako mu je dijete bolesno, problemi s temperaturom koja nije prestajala.... Naravno, otišli su do Gradskog dječijeg dispanzera u Zenici i nakon toga PANIKA. Dijagnosticiran je nemalo opasni ”koksaki virus”. Naime, ”koksaki virus” se smatra prilično opasnom bolesti po srce, jer može izazvati trajno oštećenje srčanog mišića, a ponekad može dovesti i do infarkta.

Iako je potrebno uraditi testove u dobro opremljenim ustanovama koje su specializovane za otkrivanje koksaki virusa jer standardne biohemijske analize najčešće ne mogu da ga otkriju, “stručnjaci” dječijeg dispanzera u Zenici konstatovali su isti i time unijeli zabrinutost i nervozu roditeljima mališana.

Nisu se mogli pomiriti s činjenicom da im je dijete toliko bolesno, otišli su do privatne klinike “Prima” i saznali da se radi o običnoj dječijoj groznici. Ljekari privatne klinike i nisu bili nešto posebno iznenađeni jer su već navikli da im dolaze pacijenti sa pogrešno uspostavljenim dijagnozama.

No, nakon saznanja o pogrešno uspostavljenoj dijagnozi njegovom djetetu od strane ljekara dječijeg dispanzera, objašnjava mi kako je to zapravo veoma neugodna i uznemirujuća situacija. Njega je alarmirala na dodatni oprez i zato se i odlučio za posjetu privatnoj klinici. Kako će neko drugi reagovati nikad se ne zna.

Njegov slučaj, barem za sad, možemo pripisati besmislenoj borbi, istoj onoj koju i sam vodim sa ovim našim domaćim vjetrenjačama i svjestan je on toga, ali čovjek bi volio kada bi javno priznali da su napravili ogromnu grešku.

Međutim, smatra da to neće dočekati i zato je htio uputiti par riječi preko bloga 32-vijećnik kako bi drugi ljudi bili upućeni u ono što bi im se moglo desiti nakon posjeta ljekarima.

S tom pogrešno uspostavljenom dijagnozom njega su “prestravili” i natjerali na dodatne troškove iako su uplate doprinosa za zdravstveno osiguranje iz plaća redovne.

U Federaciji BiH 41 posto plaće ide na poreze i doprinose, a 16,5 posto bruto plaće izdvaja se za zdravstvo. Zdravstvo koje uspostavlja pogrešne dijagnoze koje vas tjeraju na dodatna izdvajanja za privatne klinike. Slučajno ili namjerno zavisi od slučaja do slučaja...