Bosna i Hercegovina je pri vrhu liste europskih zemalja koje propadaju ali da zlo bude veće, veliki dio stanovništva živi u iluziji kao da je sve normalno.
Nemojte da vas uznemirava, ne brinite, to je sasvim normalno, dešava se, ništa čudno, samo su neki od uobičajenih komentara svih onih koji žive u sljepilu i iluziji. Normalno, izuzetno il' prihvatljivo, za njih je i ropstvo normalna pojava. Možda se i varam, al' što da brinemo o tom, normalno il' izuzetno, dođe mu ga na isto.
Kad je već tako, normalno je i uobičajeno i da imamo pravo na kritiku i izražavanje svog mišljenja mada ljudi rijetko iskreno i direktno govore ono što im je na umu i zato se i ponašaju normalno u nenormalnim okolnostima. Učimo dok smo živi i u rijetkim trenucima i sam pomislim da je bolje živjeti u virtualnom nego u realnom svijetu, ali opet, sam sebe ne mogu obmanuti.
Čitalo se i pisalo o letargiji, rušiteljima države, patriotima, podjelama ali i propadanju, a kao razlog navedeno je to što sve veći broj institucija ne funkcionira. Bez obzira radi li se o nekoj ozbiljnoj izjavi političara iz suprotnog entiteta ili najbezazlenijem događaju i novinari su zapravo ti veliki dramoseri koji daju doprinos još većim podjelama i propadanju.
Propada sve i svašta, od ustanova i javnih preduzeća do vojnih letjelica i zaplijenjene robe u skladištima Uprave za indirektno oporezivanje. „San je ono što se želi a život je buđenje", izreka koja mi je došla kao u zakazano vrijeme buđenja, baš dok sam prolazio pored Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici, koje propada. Zbog nezainteresiranosti vlasti propada kao i gradska kafana o kojoj sam pisao, tu ispred njih, pred nosom. Pravo pred njihovim nosom, na našim ulicama i u našim kvartovima su problemi koji se ignoriranjem i potiskivanjem sami neće riješiti.
Međutim, šta je jedno Bosansko narodno pozorište naspram Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine koje je propalo prije nešto više od godinu dana. Propala je najstarija i najznačajnija kulturna institucija u BiH i nikom ništa. Pretpostavljam da na isti ili sličan način kao u Zenici propadaju pozorišta i u Prijedoru, Mostaru i drugim gradovima.
Čini mi se da sve što je bosansko propada ali i da nisu jedini krivci stranke koje se ne mogu dogovoriti. Koliko god se pisalo ili govorilo o propadanju ustanova kulture krivci su naravno i oni koji upravljaju institucijama kulture ali i Bosanci i Hercegovci koji godinama nijemo promatraju sve što se radi.
I dok sve što je bosansko propada, narodski rečeno „nije sve tako sivo", one koje smo birali i koji upravljaju postaju kreativniji okrećući se sofisticiranijim projektima koristeći sve veća budžetska izdvajanja. Naime, država izdvaja milionske iznose za vjerske zajednice koji se uobičajeno koriste za obnovu i izgradnju vjerskih objekata, škola i institucija, obnavljajući sve što je bošnjačko, hrvatsko i srpsko.
Dešava se, i to je normalno. Dešava se i da godinama slušamo kako nas vjera uči dobroti, ljudskosti, pravednosti, tradiciji i kulturi a usporedo s tim odričemo se ustanova iz oblasti kulture.
Normalno je, je l' da, ljudski i pravedno i da mlada djevojka iz Banjaluke, inženjer građevinarstva čisti kuće i kancelarije, iako je završila Građevinski fakultet, naučila više jezika te stekla brojne priznate sertifikate i diplome, kao i informatičke vještine.
Normalno je, je l' da i da se putem medija šalje poruka kako policija u FBiH neće s palicama izaći pred građane u bilo kojim oblicima ispoljavanja nezadovoljstava svojim socijalnim statusom kojom se na određen način šalje i jedna druga poruka.
Nekada davno su i polupismeni ljudi čitali između redova i znali vidjeti u kolikoj mjeri se sprema sranje, a danas ovako školovani s diplomama i raznim sertifikatima umislili smo da smo toliko sposobni da čitajući naslove donosimo zaključke a zapravo i ne vidimo u kolikim smo u govnima.
Možda će i ovaj tekst prokomentarisati po naslovu, a to je ono što me ne čudi niti ljuti, ljute me tako neki poznanici koji znaju reći „ne znam kako ti do sada nije jasno"!
Elem, tako ispade da je normalno i da u Zenici neki ljudi radeći u noćnoj smjeni, prilikom obilaska terena, negdje na putu prema obližnjem izletištu sretnu uplašenu mladu djevojku koja je blago rečeno, bila sva raščupana i poderana. Usprkos vidljivim pokazateljima nasilja, čak ni nakon razgovora i prepričavanja događaja, ni žrtvi niti bilo kome ne pade na pamet prijaviti pokušaj silovanja. Nema potrebe za bilo kakvim zahvatima, jebi ga i to je danas izgleda normalno i ne znam kako mi to do sad nije jasno.
Nemojte da vas uznemirava, ne brinite, to je sasvim normalno, dešava se, ništa čudno, samo su neki od uobičajenih komentara svih onih koji žive u sljepilu i iluziji. Normalno, izuzetno il' prihvatljivo, za njih je i ropstvo normalna pojava. Možda se i varam, al' što da brinemo o tom, normalno il' izuzetno, dođe mu ga na isto.
Kad je već tako, normalno je i uobičajeno i da imamo pravo na kritiku i izražavanje svog mišljenja mada ljudi rijetko iskreno i direktno govore ono što im je na umu i zato se i ponašaju normalno u nenormalnim okolnostima. Učimo dok smo živi i u rijetkim trenucima i sam pomislim da je bolje živjeti u virtualnom nego u realnom svijetu, ali opet, sam sebe ne mogu obmanuti.
Čitalo se i pisalo o letargiji, rušiteljima države, patriotima, podjelama ali i propadanju, a kao razlog navedeno je to što sve veći broj institucija ne funkcionira. Bez obzira radi li se o nekoj ozbiljnoj izjavi političara iz suprotnog entiteta ili najbezazlenijem događaju i novinari su zapravo ti veliki dramoseri koji daju doprinos još većim podjelama i propadanju.
Propada sve i svašta, od ustanova i javnih preduzeća do vojnih letjelica i zaplijenjene robe u skladištima Uprave za indirektno oporezivanje. „San je ono što se želi a život je buđenje", izreka koja mi je došla kao u zakazano vrijeme buđenja, baš dok sam prolazio pored Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici, koje propada. Zbog nezainteresiranosti vlasti propada kao i gradska kafana o kojoj sam pisao, tu ispred njih, pred nosom. Pravo pred njihovim nosom, na našim ulicama i u našim kvartovima su problemi koji se ignoriranjem i potiskivanjem sami neće riješiti.
Međutim, šta je jedno Bosansko narodno pozorište naspram Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine koje je propalo prije nešto više od godinu dana. Propala je najstarija i najznačajnija kulturna institucija u BiH i nikom ništa. Pretpostavljam da na isti ili sličan način kao u Zenici propadaju pozorišta i u Prijedoru, Mostaru i drugim gradovima.
Čini mi se da sve što je bosansko propada ali i da nisu jedini krivci stranke koje se ne mogu dogovoriti. Koliko god se pisalo ili govorilo o propadanju ustanova kulture krivci su naravno i oni koji upravljaju institucijama kulture ali i Bosanci i Hercegovci koji godinama nijemo promatraju sve što se radi.
I dok sve što je bosansko propada, narodski rečeno „nije sve tako sivo", one koje smo birali i koji upravljaju postaju kreativniji okrećući se sofisticiranijim projektima koristeći sve veća budžetska izdvajanja. Naime, država izdvaja milionske iznose za vjerske zajednice koji se uobičajeno koriste za obnovu i izgradnju vjerskih objekata, škola i institucija, obnavljajući sve što je bošnjačko, hrvatsko i srpsko.
Dešava se, i to je normalno. Dešava se i da godinama slušamo kako nas vjera uči dobroti, ljudskosti, pravednosti, tradiciji i kulturi a usporedo s tim odričemo se ustanova iz oblasti kulture.
Normalno je, je l' da, ljudski i pravedno i da mlada djevojka iz Banjaluke, inženjer građevinarstva čisti kuće i kancelarije, iako je završila Građevinski fakultet, naučila više jezika te stekla brojne priznate sertifikate i diplome, kao i informatičke vještine.
Normalno je, je l' da i da se putem medija šalje poruka kako policija u FBiH neće s palicama izaći pred građane u bilo kojim oblicima ispoljavanja nezadovoljstava svojim socijalnim statusom kojom se na određen način šalje i jedna druga poruka.
Nekada davno su i polupismeni ljudi čitali između redova i znali vidjeti u kolikoj mjeri se sprema sranje, a danas ovako školovani s diplomama i raznim sertifikatima umislili smo da smo toliko sposobni da čitajući naslove donosimo zaključke a zapravo i ne vidimo u kolikim smo u govnima.
Možda će i ovaj tekst prokomentarisati po naslovu, a to je ono što me ne čudi niti ljuti, ljute me tako neki poznanici koji znaju reći „ne znam kako ti do sada nije jasno"!
Elem, tako ispade da je normalno i da u Zenici neki ljudi radeći u noćnoj smjeni, prilikom obilaska terena, negdje na putu prema obližnjem izletištu sretnu uplašenu mladu djevojku koja je blago rečeno, bila sva raščupana i poderana. Usprkos vidljivim pokazateljima nasilja, čak ni nakon razgovora i prepričavanja događaja, ni žrtvi niti bilo kome ne pade na pamet prijaviti pokušaj silovanja. Nema potrebe za bilo kakvim zahvatima, jebi ga i to je danas izgleda normalno i ne znam kako mi to do sad nije jasno.
