Zbog Vučića izgubiše abdest!?

Mada sam rekao sam sebi da neću danas komentarisati ništa, da ću šutjeti i time odati počast stradalim porodicama, ovo nisam mogao da ne prokomentarišem. Uzimam sebi za olakšavajuću okolnost to što nije na mom fejsbuk profilu. Na blogu je!

Nakon što je poslednjih nekoliko dana vođena „kampanja“ kakva je vođena, u Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari došlo je do priželjkivanog incidenta.

Gotovo svi njemački mediji izvjestili su danas o napadu na premijera Srbije Aleksandra Vučića u Potočarima, uz fotografije i gužvu nastalu tim povodom, navodeći da je on povrijeđen u Srebrenici i da je morao napustiti skup.

Psovke, zvižduci, vriska, kriska, zatim „tekbir – Allahu ekber“, onda opet psovke... ja ne postim, ja mogu reć „jebu četničku mater“, a potom se čuje reisov glas poziva da se okrenu prema tabutima i Kibli.

„Braćo i sestre, molim vas, vrijeme je namazu! Vi koji ste došli ovdje da svojoj braći i sestrama klanjate đenazu okrenite svoja lica prema tabutima, a ne prema onima koji su ovdje došli iz različitih razloga, rekao je Kavazović.

Mi se svi rađamo sa nekom svojom bazičnom energijom i karakterom. Ramazan je. Kakav je karakter tih likova što psuju? Poste li oni? Imaju li abdest ti što psuju „četničku mater“? Misle li klanjati đenazu? Šta vi mislite hoće li za nekoliko sekundi uspjeti uzeti abdest i klanjati đenazu??? Ja mislim da neće. Ne poste oni, nemaju oni ni karakter. Nisu oni ni došli zbog đenaze. Oni su došli zbog Vučića i ne smeta im izjava predsjednika SAD Bil-a Klinton-a koji kaže: "U ime moje zemlje i iz dubine svog srca, ja volim ovo mjesto!". On voli to mjesto!!!???

Voli to mjesto!? Shvatam, samo mi je žao što će Bošnjacima trebat još toliko dugo vremena da shvate da ga je on i napravio. A s kim ga je napravio možda i znaju ali neće nikad priznat'. Klinton, koji je dogovarao s ocem nacije razoružanje enklave dočekan je aplauzom i tu nema zvižduka, kamenica i tekbira.

Srećom, premijer Srbije Aleksandar Vučić još danas se obratio javnosti i rekao da su delegaciju Srbije pristojno i srdačno dočekale porodice, majke ubijenih i gradonačelnik Srebrenice Ćamil Duraković, a da su incident prve započele navijačke grupe iz Srbije. Postade premijer žrtva. Dobio što je tražio.... Rekao je čak i „ne brinite za budale koje su ovo izazvale, takvih ima svuda“. No, to ne opravadava gore pomenutu vrisku, dreku, zvižduke i tekbire. Ne opravdava nasilje u jednoj „multietničkoj“ državi. Nasilje koje postaje sve uobičajenije, nasilje koje se nastoji pravdat' raznoraznim „ali“.

Ovaj put ću multietničku Zenicu i nedavno paljenje tamo neke zastave i urlanje preskočit'. Jer, ne radi se o napadu na fizičko lice...

Idemo redom. Prvo prebiju motoristu u multietničkom Sarajevu, a potom kažu što će on s obilježjem svoje države tu. Na drugom kraju ovog multietničkog prostora kamenuju premijera iste te države koji je došao bez obilježja svoje države i opet kažu što će on tu.

U ovoj multietničkoj zemlji izgleda kamenovanje postalo zakon!? Jbg. mene to asocira na nešto što bi tek trebalo da uvedu, odnosno što priželjkuju isti ti koji pravdaju to kamenovanje. I šta sad? Treba svi da se identifikujemo s njima? Bez mene...

Kavazoviću tebi svaka čast, respect, valja se s tim nositi, a kako će ovaj pošteni dio ovog multietničkog prostora koji nije ni luk jeo ni luk mirisao, pitaj Boga.


PS. I Rijaset IZ u BiH smije najoštrije osudit’ napad na premijera Srbije samo mi sitna buranija ne smijemo, a da nas ne nazovu “izdajnicima”!

Kako se odbraniti i kako prepoznati emocionalnu manipulaciju?

Prema wikipediji informacija je ono što nas informiše. Ona je rezultat obrade, manipulacije i organiziranja podataka na način koji dodaje znanje primatelju, ili informacija je skup znakova koji primatelju nešto znače, odnosno otkrivaju nešto novo.

Primjera radi, slušam danas jednu informaciju, iz izvještaja radio „Slobodna Evropa“, u kojem kaže kako ovi iz udruženja „Gračaničko keranje“ dijele po Sarajevu simbol „Cvijet Srebrenice“ u sjećanje na žrtve zločina( ideja potekla od bivšeg reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića, a ovih dana uoči 20. godišnjice genocida u Srebrenici članice ovog udruženja imaju pune ruke posla) da bi na kraju izvještaja rekli „Sarajlije kupuju po 30 komada...

Podsjećanja radi, cijena simbola „Cvijet Srebrenice“ je 3 KM, a Udruženje „Gračaničko keranje“ od 2011. godine jedino je ovlašteno u BiH za prodaju „Cvijeta Srebrenice“. Može se kupiti u Sarajevu, Mostaru, Zenici, Tuzli, Gračanici i Bihaću.

Ništa, na kraju samo da zaključim da prilikom slušanja nekog izvještaja, odnosno primanja informacije vrlo dobro uočavam njenu najavu - početak, obradu, manipulaciju i organiziranje podataka. Dakle, jbg. koliko sam ja učio u školi „dijele“, „kupuju“ i „prodaju“ nije isto...

Drugi primjer je informacija koja ide u velikom naslovu „ŠOKANTNO - U Han Pijesku napadnuta kolona sa tabutima za Srebrenicu!“, da bi dalje saznali kako je jedna osoba prilikom prolaska kolone s tabutima prema Srebrenici prišla kamionu i psujući više puta udarila rukama po njemu. Potvrđeno u policijskoj upravi Istočno Sarajevo.

Rezultat ovakve obrade, manipulacije i organiziranja „ovog podatka“ ima za cilj primatelju otkriti da tu u stvari i nema ništa novo, da je to ponašanje uobičajeno na tom dijelu države BiH. 

Zaključak na osnovu pretrage iz drugih izvora mogao bi se izvesti iz slijedeće informacije: "To je bio mali incident koji se dogodio. Ne trebamo obraćati pažnju na te, nazovimo ih, budale. Bio je veliki broj ljudi srpske nacionalnosti koje sam primijetio u putu, tačnije kada smo prošli kroz Bratunac, ustali su, stali mirno i poklonili se žrtvama. Veliko im hvala u moje ime", kazao je Memišević u izjavi nakon dolaska konvoja sa posmrtnim ostacima žrtava genocida u Potočare.

Gore navedeno „ŠOKANTNO“ mi jasno govori da se radi o emocionalnoj manipulaciji.

Kako se odbraniti i kako prepoznati emocionalnu manipulaciju? Teško! Pitanje inteligencije nije jednostavno. Onima koji su skloniji povjerenju, spontanosti i prepuštanju najpametnije je da se, koliko god je to moguće, zaštite od proračunatih i manipulativnih ljudi. Ako ništa, da pokušaju ne biti direktni učesnik u širenju neprovjerene informacije, ili da se u trenutku kad prvi put shvatite o čemu se radi barem pokušate oduprijeti tome. Recimo da pokušate ne biti dio (osoba) preko kojeg će pošiljalac informacije uspjeti ispuniti svoje ciljeve.

Selo gori, a baba se češlja!?

Obzirom da je tekst koji sam pisao za portal čije ime nije vredno spomena „nestao“, a čini mi se da je od nekog značaja, ono... ako ništa, barem meni, ponovit ću ga na ovom blogu. Nek' ostane zapisano. Jer, što bi rek'o Meša Selimović „Sve što nije zapisano, kao da nije ni postojalo!“.

Nagrade za poslušnost plaćaju Vašim novcem!? 


-  "Drugi je*u, a ti se Muzafere kupaj!

Odustajanje od traženja svojih prava, pravde, istine, značilo bi da smo spremni da podnosimo postojeće stanje, da su „perači savjesti“ uspjeli , da su svi motivi, želje i ciljevi iščezli. Ponekad se čovjek može osjećati i kao da je sam protiv svih, posebno nakon sabotaže na automobilu u kojoj ti presjeku cijev od goriva. Ništa strašno, ukoliko nije pogon na benzin, prvo što pomisliš je, da je odvrtanje šarafa na točkovima automobila postala isuviše česta i providna.

Ako uzmemo u obzir da ti dežurni policajac nakon prijave sumnje u sabotažu kaže "ma nije to baš tako, da su htjeli presjekli bi vam cijev od kočnice ili ne brinite, ako se ponovi poduzet ćemo istragu“, krenuti dalje i nije tako teško.

Nakon nekoliko dana doneseš zaključak, da je to jedna od nagrada za neposlušnost i nastaviš dalje. Dakle, u gradu u kojem pored opasnosti koje ugrožavaju život, (počevši od posljedica zagađenja pa do ugriza pasa lutalica)postoji još jedna ali eto, o toj opasnosti i ne treba trošiti mnogo riječi. Mnogo se manje energije potroši ako se pričeka da se sakupi dovoljno veša za punu veš mašinu.

Nego, postoje li u vašim sredinama izmišljena radna mjesta koja se dodjeljuju kao „nagrada za poslušnost“?

Ne znam da li je istina, jer sam živio relativno dobro tako da me politika i nije interesovala ali kažu da je u bivšem socijalizmu bilo poslova „da ne radiš ništa a primaš platu“. Znao sam ja da je bilo težih i lakših poslova ali da ne radiš baš ništa, nisam znao. Međutim, prosto je nevjerovatna činjenica ili saznanje da ih danas ima, u vrijeme totalne nezaposlenosti, te samim tim nameću se brojna pitanja, a između ostalih i koji su to poslovi, ko ih plaća, čijim novcem ili kako se dolazi do tih poslova.

Dobar dio stanovništva zna da posla nema. S obzirom da živiš u gradu nemaš jagnje za ražnja, nemaš pare za štelu, nemaš roditelje na visokim državnim funkcijama, kamo sreće da imaš, možda ti nebi ni trebao.

Poznato je i da na odlasku stare vlasti zapošljavaju podobne i poslušne. Zapošljavaju se u institucijama i javnim poduzećima bez javnog natječaja, što je protivno zakonskim odredbama. Temeljem zakonskih propisa tužiteljstvo je institucija zadužena za otkrivanje i krivično gonjenje počinitelja krivičnih djela, odnosno za sprovođenje istraga, a pokreće li ih, sasvim je druga priča.

U zemlji u kojoj je preko 50 posto radno sposobnog stanovništva nezaposleno, dobiti "posao snova" je ustvari, nagrada za poslušnost.

Naime, sve glasnije se priča kako jedan od Zeničana „prima platu a ne radi“, te kako je to jedan od „osumnjičeni“ protiv kojeg je Tužilaštvo ZDK-a pokrenulo istragu za dovođenje jednog zeničkog preduzeća do stečaja.

Naravno, ti ljudi nisu krivi dok se ne dokaže i moraju negdje raditi. Zapravo, nisu krivi ljudi koji traže posao na razne načine, nego oni koji ih izvan procedura zaposle.

Ali, na osnovu čega odgovorni zapošljavaju ljude? Na čiji teret?

Služba za budžet i finansije Općine Zenica iz prošle godine je prenijela neizmirene obaveze od oko 1 milion i 700 hiljada maraka. Ove godine višak ukupnih rashoda u odnosu na ukupne prihode iznosi preko 2. 500.00,00 KM što dakle, predstavlja deficit (manjak) Budžeta. Koliko utiče otplata duga, odnosno nečiji propust za klizište u naselju Pečuj, a koliko posao iz snova (primaš platu a ne radiš) doprinosi tom manjku je ujedno i pitanje za revizore koji će, pretpostavljam, kao i dosad, u svom izvještaju navesti kako im je „mišljenje sa rezervom“.

Nije tajna da se posao u javnim preduzećima dobija isključivo preko veze, građani nemaju podjednako pravo, podjednaku mogućnost da se zaposle u javnom sektoru. Partijsko zapošljavanje i dalje je na djelu, javno dobro se uništava, tužilaštvo ćuti a raja se šprda. Rekli bi, „selo gori a baba se češlja“.

Elem, ne znam, čini mi se kao da se neke stvari ne mogu promijeniti ili da pojedinac ne može sam ali barem sam siguran da se ne osjećam kao magarac, da mi ne rastu magareće uši. Zapravo vidljivo je prema izvještajima o izvršenju budžeta da je povećan broj zaposlenih u službi Civilne zaštite, da je u 2011 broj zaposlenih 69, dok je broj zaposlenih u 2012-toj za jedan više, tj.70, ne računajući jednog umrlog radnika ili možda još nekog ako je u međuvremenu penzionisan.

Prema tome, postavlja se pitanje, radi li se o mjestima za (ne)uspješne direktore koje Osnivač nagrađuje za (ne)uspješno vođenje javnih preduzeća?

Sad, kada su mnogi uspješni projekti iza nas ili neki možda još uvijek u toku, iako nas još uvijek drži lagana nogometna euforija, možemo objektivno konstatovati da je i kriza u toku ili da je i dalje ispred nas i valjda je svima jasno i ko je kriv za ovako lošu situaciju.

Imali smo priliku vidjeti i ko je od naših političara uzeo sebi oduška u pratnji nogometne reprezentacije. Ne znam samo od čijih li je para plaćen avionski let, troškovi noćenja (hotelski i dr. smještaj), sopstvenom ili o našem, zajedničkom trošku. No, za mnoge, manje je bitno. Bitno je da idemo u Brazil, odnosno da će neki ići o svom a neki o trošku države.

To što je administrativni aparat u općinama i dalje veoma glomazan i skup, što više od četvrtine budžeta odlazi na pokriće troškova općinske administracije, to je nebitno. Vaši ili naši lideri će reći, ne brinite, imamo mi još novca za trošenje, kada ga nestane imamo nove namete, paušale, akcize ili neko novo kreditno zaduženje. U konačnici, nećemo ga mi vraćat', za to su zadužena naša rođena ili još uvijek nerođena djeca, snaći će se oni.

Ne pitajmo ni koga voze ni gdje žure crni audiji

Podsjećanja radi,  jedan od mojih čitanijih tekstova objavljen početkom 2013-te godine...

Poslanici i delegati u Parlamentarnoj skupštini BiH su najplaćeniji u Evropi kada se njihova plata poredi sa prosječnom platom u zemlji. Samo po osnovu plate i mjesečnog paušala njihova primanja premašuju 5.000 KM. Već smo upoznati i da se političari u Bosni i Hercegovini voze u najskupocjenijim automobilima čije se cijene kreću obično od 7.000 do nevjerovatnih 370.000 maraka.

Obično se voze crni audiji zatamnjenih stakala sa nekakvim svjetlucavim plavim svjetlima u kojem se obično pojavi glas, poput onog na megafonu, a možda i dublji pa mi se čini da se dere dok viče “hooooop, sklanjaj se u desnu stranu, hooooooooooooop”, vrag bi ga znao šta još sve nabrajaju, valjda žure negdje na važan sastanak ili frišku jagnjetinu.

Divim se svima koji se sklanjaju u stranu, ljudima koji poštuju vlast, koji pretpostavljaju da je toj istoj vlasti, interes građana i države na prvom mjestu?

Ali kad se sjetim natpisa u bosanskim novinama i afera sa službenim automobilima, pomislim kako bi najbolje bilo da u tom trenutku mi obični vozači imamo velike bagere, da ih onako lijepo pometemo s ceste, jer svjesni smo da od njihovog sastančenja nema ništa, odnosno da je samo jagnjetina u pitanju.

Čitam tako neki dan kako u susjednoj državi zakon daje za pravo svakom poslaniku da se pozove na imunitet ako je zatečen u vršenju prekršaja ili djela za koje nije zaprijećena kazna zatvorom.

U praksi, to znači da oni ne moraju da odgovaraju za nepropisno parkiranje, nevezivanje pojasa ili preticanje na punoj liniji.

Preticanje na punoj liniji od strane tih istih bahatih političara sam doživio i preživio, zahvaljujući slučajnom proširenju puta, sklonio sam se u stranu ne zato što ih poštujem, već zbog toga što mi je žao prije svega mene a onda i mog auta vrijednog max. 2000 KM.

Mi kao građani, nažalost, o svemu tome ćemo samo prokomentariti, jer nas je višedecenijska praksa političke neodgovornosti otupila i sve manje tražimo i pozivamo političare na odgovornost.

Često gledamo i slušamo kako je obično politička šestorka krenula na neki od sastanaka a nakon sastanka u izvještajima se može čuti i da je sedmorka prisustvovala, kao da su još jednog u putu “napravili”.

No, bila to šestorka ili sedmorka nebitno je, za pojedine političare/optimiste najbitnije je da smo nakon dvije decenije bliži nego ikad “rješenju političke krize” u Bosni i Hercegovini.

Oni iz crnih audija će reći da je ovo je teško vrijeme, da je bio rat, da su ratna razaranja ostavila traga, da“obnova” države nije nimalo lagan posao, da je to posao u kojem teret štednje moramo ravnomjerno rasporediti, ali kad prođe “kriza” jest’ ćemo zlatnim kašikama.

Zato ne pitajmo ni koga voze ni gdje žure crni audiji, jer, mogli bi slučajno saznat’ za summit parlamentaraca u Ekvadoru, te kako su neusporedivo bogatije države iz susjedstva uglavnom ignorirale ovaj besmisleni summit ili su pak u Ekvador poslale jednog parlamentarca, no siromašna BiH nije pitala za cijenu: u Ekvador je poslala tročlanu delegaciju!

S obzirom da smo navikli i na gore od navedenog, otupili ili šta već, opravdajmo ih i ovaj put i recimo da je to težak posao za jednog parlamentarca, da je bolje poslati tri delegacije iz tri konstitutivna naroda. A ko će mu ga znat’ možda usput naprave i predstavnika ostalih, kao u slučaju sedmorke, jer, teret se mora ravnomjerno rasporediti.

Neka ide Nermina i neka troši više i od Drage i od Mate i obrnuto, možda ćemo jednog dana i mi stići do Ekvadora, kao turisti naravno, jer, kako neki kažu bolje je živjeti u svojoj domovini u nevolji, nego u tuđini u zadovoljstvu.

Kako svi pričaju ono što ovaj narod voli čuti, ova vlast im uprvo to i omogućuje, i nije čudno da se već dvije decenije jedni te isti “deru” u skupocjenim automobilima, mogu i moći će sve dok se drugi sklanjaju.

Autor: Muhamed Pivić za Dnevno BiH objavljeno: april 2013.godine

Žepče i „sukurac“ u njemu!

Ovaj tekst nabolje je započeti riječima književnika Abdulaha Sidrana, riječima kojim je prokomentarisao život na ovim prostorima. "Tko me pita što mislim o suživotu, ja ga pošaljem u sukurac. Ljudi žive, a ne su-žive“, rekao je Sidran naglašavajući da smo zahvaljujući nacionalnim strankama korak do apartheida, korak do rasizma...

Žepče, jedni kažu kako je to čaršija koja leži na čistom nacionalizmu i stranačkoj podjeljenosti, a drugi kako im je ekonomija prioritet dok nacionalizma nema...

Načelnik Općine Žepče koja leži na čistom nacionalizmu je Mato Zovko, rođen 09. januara 1959.godine u Papratnici, općina Žepče proglašen “najnačelnikom 2010.”, a prestižno priznanje mu je dodijelila Nezavisna agencija za izbor i promociju menadžera iz Zenice, Europsko udruženje menadžera i časopisa Euro Menadžer.

Što se tiče samih građana, naravno da leži na čistom nacionalizmu i to mogu potvrdit screenshotovima komentara objava fcb.stranice Žepačke “Herceg Bosne”, ali nek se oni jebu bez mene, ne mislim cijeli tekst posvetit’ pravdanju svog mišljenja. Ionako su to (ne)ljudi koji su nasjeli na nacionalističku propagandu dok njihove “ideološke vođe” itekako dobro sarađuju.

Reći ću samo ukratko da ovi prvi argumentuju primjerom „dvije škole pod jednim krovom“, a drugi obrazlažu da je to zato što Bošnjaci neće da prihvate da školuju djecu po hrvatskom programu.

Diskriminacija i podjela učenika „dvije škole pod jednim krovom“ u BiH postoje više od deset godina i zapravo nije tema koju ću predstaviti u ovom tekstu.

Naprotiv, ovo je priča kako se dvije suprostavljene nacionalističke struje slažu kada su u pitanju stranački neopredjeljeni građani. Građani koji vide šta se dešava a reaguju samo kad im za vrat skoče.

Dodaj naslov

Pisao sam o tome kako su vjera i politika izvele na sud 18 mještana Begovog hana ne bi li platili zato što su „progovorili“. Naime, mještani Begovog hana koji nisu dobili nikakvu pomoć za rješavanje problema nastalih nakon majskih kiša i poplava koje su zadesile to naselje, 10. septembra 2014.god. izašli su na proteste koji su uključivali i blokadu magistralnog puta M17 nakon čega su im policajci prijetili oduzimanjem djece. Na samu godišnjicu poplava, ti mještani, skupa sa mojom malenkosti su kažnjeni “Sudskim ukorom” da im slučajno ne bi palo na pamet da traže svoja prava.



Doduše, većini mještana je nakon demonstracija započeta sanacija oštećenih kuća i objekata, osim meni, naravno.

Pretpostavlja Žepačka politička kasta, rupa bez dna, da meni nije žurba obzirom da stanujem u Zenici i stoga su mi izdali rješenje o procjeni štete misleći da nemaju obavezu meni sanirati bilo šta, dok bi novac od procjene, pretpostavljam, završio u neke druge svrhe.

Obzirom da danas niko ništa ne pita, a pojedinac ne može sam skoro ništa, ostaje mi da ovako preko bloga javno pitam načelnika “općine u sukurcu” šta je s mojom lovom od procjedne štete.

Dragi Mato, moj načelniče “općine u sukurcu” trenutno sam zauzet poslom od čijeg novca prehranjujem porodicu i ne mogu ti doći razapet šator ispred rezidencije koju koristiš. Rezidenciju koju si dobio možda i glasovima moje familije, poznanika ili prijatelja jer sam te javo hvalio kako si “dobar”i kako ću se preseliti na tvoju općinu. Trenutno ne mogu razapet šator, ali znaj da ću u skorije vrijeme moći. Jednostavno, dobit ću godišnji odmor u firmi ili će mi se sin oženiti i dovesti mi je u garsonjeru, a obzirom da vi i vama slični ne dajete mogućnost zaposlenja a kamoli stan, neću imati gdje do tebi pred rezidenciju.

Vidimo se...

Mene je kupio On, sa velikim slovom „O“!

Prvi put kad sam čuo zanemario sam kao da nisam ni čuo, nasmijao se i rekao „ma pusti budalu“. Večeras čujem ponovo, ovaj put od druge osobe. Neko voli pričat o meni kad me nema....

To da sam „kupljen“ nisam mislio komentarisat' jer ne volim tračeve, ali možda su ti koji pričaju u pravu!? Jest, ipak je to tačno. Bio sam kupljen. Jednom me je jedan kupio. Kupio me je time što mi je omogućio besplatno obrazovanje, pravo na besplatnu ljekarsku brigu i na kraju posao sa osmočasovnim radnim vremenom i sigurnom platom, i to bez štele... Dakle, omogućio mi je bezbrižno djetinjstvo, duhovnu slobodu i mir. 

Ove mlađe generacije možda i ne znaju ko je taj koji me je kupio!? Ne, nije se on zvao dedo al' je ipak sjala jako! Mene je kupio On, sa velikim slovom „O“!  Njegovo ime je Josip Broz Tito!

Po samom objavljivanju na društvenoj mreži nadođe mi misao da ovi "moji" ovdje ne kontaju zašto Hakala pjeva "da mi je osjetit Željezarin miris dima". Ne pjeva on radi Željezare i njenog dima, pjeva čo'jek radi Tita haha... grin emoticon

Da ne bude zabune... OBAVEZNO POGLEDATI GOVOR PRIJE SPOTA

Tko vlada Zenicom? Znaju li civilizovani stanovnici Zenice šta je Evropa?

Zaključak mog prijatelja da „u Zenici nema grada, niti u Zenici vladaju građani“ naveo me je da podijelim njegov tekst jer mi se čini da u Zenici zaista vladaju (ne)ljudi kojih nije briga šta građani misle. Rade onako kako su zamislili ne obazirući se na mišljenje sopstvenih građana.

Prije nego pređemo na njegov tekst, ispričat ću vam jednu anegdotu počevši njihovim žargonom. Estakvirlah, haman da Cerić nije džaba govorio "dosta smo se mi njima prilagođavali, nek se oni nama prilagođavaju!"... 

Prolazeći pored gradilišta stambeno - poslovnog objekta u Blatuši, kolega pita "je l' to i ovdje nova džamija"? 

Haha baš smo se "prilagodili“, sad kad vidimo bilo koje ograđeno radilište pomislimo, evo je još jedna!

No, ovaj put nije riječ o džamiji već o velikim građevinama, odnosno projektima za koje je prije početka gradnje trebao biti raspisan referendum ne zbog tog što se nekom ne sviđa, nego zbog tog što se radi o ogromnom novčanom zaduženju, nas i naše djece.

Piše: Goran Jerkić, građanski aktivista

Nije bilo referenduma ni kada se raspravljalo o kreditnom zaduženju za gradnju GGM-a, iako je Zenica još dugo godina mogla živjeti da se napravio kružni tok kao u Sarajevu. Nekoliko je razloga za to. Nikada, ali baš nikada u ovoj kotlini neće živjeti toliko ljudi kao u Sarajevu, a naša Sarajevska ulica mogla je imati dvije trake u jednom pravcu , bulevar isto tako, dvije trake u drugom pravcu i eto ga značajno jeftiniji projekat. Niko građane nije pitao šta misle o tome.

Prolazeći gradom i izbjegavajući s jedne strane automobile s druge građevinske mašine, pokušavajuci da pređem nekih stotinjak metara sjetim se da je ovo zadnji, slobodno se može reći prostor koji je bio upotrebljiv još stotinama godina, a postojao je iz vremena kada je moj grad postajao grad. Kasaba koja je davne 1945. godine imala tek nekih 13 hiljada stanovnika, neke 1971-e izvukla se u grad od 71.000 stanovnika. Kaldrma za kojom žalim je upravo to iz vremena kada današnji političari nisu bili bitan faktor, niti ih je ko primjećivao. Poslednja kaldrma se nalazila na brdu prema Bristu. Iznad nekadašnjeg rudarskog hotela, danas kažu da je to Turski koledž pored Bajrine čevabdžinice.

Druga stvar koja nije bila na referendumu je da se Zenica preustroji u Grad. Ko je ovdje koga pitao? Navodno je stigao papir "odozgo". Pa šta? Valjda se lokalna organizacija formira na osnovu onog što odgovara onima koji žive tu.

Kada su formirali grad po evropskim zakonima zaboravili su na činjenicu da nam je Evropa u komšiluku i da civilizovani stanovnici Zenice znaju šta je Evropa. Primjera radi tamo čuvaju svoju tradiciju i ne skidaju kaldrmu tamo gdje netreba nego je ostavljaju čak i u užim gradskim jezgrima. Drugo, da li je od njih, nazovi demokrata, čuo da negdje u Evropi postoje mjesne zajednice. Balkanski izum je da u općinama postoje mjesne zajednice.

Vlastodršci, ne moram ih imenovati, znaju se. Oni su se za dvadeset godina nastavili ponašati autokratski u tradiciji Franje Topića iz Napretka, Josipa Broza iz Jugoslavije i kada se sjetim da su devedesetih godina zaklinjali se u demokratiju, zaboravili su to. Izgleda da je jedan prastari aforizam već dugo na vlasti.

Demokratski je samo ono što ja kažem kako će biti. Aforizam postao život.

Autokratsko ponašanje sa tendencijom prema oligarhiji, kako na državnom nivou tako i u lokalnoj zajednici u slobodnom žargonu bi značilo da poslije babe dođe sin koji arči i rasprodaje ono što mu babo nije zaradio niti je njegovo, ali kako je navukao kravatu i odijelo misli da je gospodin.

Sve u svemu u Zenici nema ni grada, niti u Zenici vladaju građani.....