Hoćemo li Ditine proizvode u TC “Džananović” u Zenici?

U novembru prošle godine pisao sam kako je u našem gradu upriličeno otvaranje poslovnice poznate njemačke kompanije Deichmann. Čekalo se u redu za plaćanje, a prema pisanju medija novi prodajni objekat obuće napravio je pravi bum u TC “Džananović” u Zenici.

Pisao sam kako su građani “navalili”,kako im se jebe, kao i njihovim političarima što im domaća fabrika obuće „Aida“propada! A puna su im usta " bh solidarnosti" i kampanja "kupujmo domaće".

“U toku naredne sedmice asortiman fabrike deterdženata “Dita” Tuzla, će se naći na policama “Binga”! Trgovački lanac Bingo će u toku naredne sedmice na svojim policama ekskluzivno plasirati asortiman fabrike deterdženata "Dita" Tuzla, dogovoreno je na današnjem sastanku predstavnika "Dite" i menadžmenta Binga.

Da li će se Ditini proizvodi naći na policama TC “Džananović” u Zenici ili će se kao i slučaju propadanja fabrike obuće „Aida“ desiti da poznati “dobrotvor” Džananović otvori neki novi “Deichmann”, ovaj put sa proizvodima deterdženta.

Zašto kažem “dobrotvor”? Dobrotvor jašta je, dok je u zeničkom naselju Brist za Dan džamija položen kamen temeljac za novu džamiju koju će svojim sredstvima sagraditi. Sevap i sadaka rekli bi islamski učenjaci koji su pobrojali i djela od kojih ima koristi i nakon svoje smrti.

Međutim, mišljenja sam da bi zenički poduzetnici više sevapa i sadake “nafatali” ako bi kojim slučajem postigli dogovor sa predstavnicima “Dite” i time spasili nekoliko radnih mjesta od kojih zavisi opstanak radnika i njihovih porodica.

Po meni, nisu trajna sadaka samo objekti poput džamija, škola, bolnica, domova za nezbrinute, ambulante itd. A što to ne bi moglo biti i spašavanje fabrike deterdženta? Kako bi rekli islamski učenjaci “sve dok traju ti objekti, u ovom slučaju fabrika i dok se njome koriste ljudi, umrli bi imali od toga nagradu”.

Oči su mu bile pune suza, prošaputao je...

Prema istinitom događaju: Ankica Kušljaković, za blog 32 vijećnik

Tetka je umrla dan prije novogodišnje noći. Još je bio rat. Sjećam se kada je stigla vijest o tetkinoj smrti. Rodica je crvenih obraza ušla u našu kuhinjicu. Majci je nešto šapnula. Majka se tada uhvatila za glavu i istrčala vani. Sestra i ja smo kroz prozor vidjele da je napolju majčin brat. Tužno je pogledao. Nešto su razgovarali. Bile smo premale da bi čitale sa usana, a kamoli smjele tog hladnog decembardnog dana otvoriti prozor.

Ujak je zalupio vrata i otišao. Majka nije odmah ušla u kuću, u crnim gumenim čizmama produžila je korak niz avliju do pumpe. Kroz selo još nije bila prošla struja, ni voda, o telefonu da ne pričam. S pumpe je donijela kantu vode. Vodu je ulila u limeni lonac koji je bio na starom štednjaku. Suznih očiju promrmljala je „E moja Milice. Kako li če oni siročići bez tebe“?

Iz drvenog ormana izvadila je crnu rolku, debeli dzemper i crne pantole. Zatim je dobro naložila vatru i provjerila da li se voda grije. Sestra i ja smo gledale kroz prozor, nadajući se da će otac što prije doći sa linije. Niz sokak je išao otac. Gust snijeg je padao. Glavu je podvio dok se snijeg slivao niz vrat. Ruke su mu bile u džepovima, išao je žurno. Ugledavši oca sestra i ja smo se odmah stvorile u hodniku kod vrata. Otac je tresao snijeg sa vojne jakne i skidao teške vojne crne cipele. Lijevom rukom me pomilovao po kosi, dok mu je sestra već pružala ruke da je uzme. U naručju sa njom ušao je u kuhinjicu. Kuhinjica je bila naše ratno sklonište. Tiho je ušao u sobu. Na starom kauču je bila crna garderoba.

Spustio je seku i nijemo upitao majku.
-Kada?
-Jutros, u zoru. Gotovo u snu, bez bolnog uzdaha i nijedne riječi.
Oči su mu bile pune suza, prošaputao je “E, moja sele, moja mučenice, moja domaćice, tužan li je tvoj život...“
-Ugrijala sam ti vodu, okupaj se, pa će moj brat doći po tebe. Ti noćas budi tamo, ja ću doći ujutru.

Otac je uzeo crnu gardarobu i krenuo prema kupatilu. Na hodniku je zastao. Glavu je spustio na crnu gardarobu i zajecao. Ne znam zašto imam jako sjećanje na djetinjstvo. Sjećam se svakog očevog pokreta. Imala samo samo četiri godine.
Kada je izašao iz kupatila. Sjeo je na zeleni kauč i zapalio cigaretu. Majka mu je nešto govorila. Nisam čula šta. Tiho su govorili. Oca nikada nisam vidjela tako blijedog, izgubljenog, tužnog.

Na hodniku smo seka i ja brisale tatine čizme. Ja sam ga pogledala i upitala:
-Tata, tata gdje ideš? Ako ideš kod moje tetke reci joj da sam naučila još dvije pjesmice. Kada malo ozdravi i kada joj kosa odraste ponovo ću joj stavljati viklere. Imaće lokne. Puno pozdravi tetku, tata.
Niz očevo lice je krenula teška, muška, gorka suza. Slila se niz lice i pala na čizmu.

Pogledala sam u oca, oči su mu bile crvene a lice je dobijalo boju bijele krpe. Drhtao je.
Ujak sa starom ladom nije mogao doći do kuće. Za tih sat snijeg je toliko zapadao da je bilo nemoguće prići dvorištu. Majka je do kapije ispratila oca. Dugo je gledala za njim. Kada je majka ušla u kuću, sa našeg "gold star" crnog televizora skinula je šareni stoljnjak. Promrmljavši „Eh, moja Milice, moja vrijednice. Ti si ovo svojim vrijednim rukama isheklala. Donijela si mi na useljenje". Umjesto njega stavila je crnu maramu. Sestru i mene je tiho opomenula da budemo dobre. Sjela je pokraj peći i uzela stari molitveni. Dugo se molila.

U zoru nas je probudila. Sanovne smo se obukle i kroz prtinu snijega niz sokak krenule s majkom. Tu nas je čekao ujak. Ušle smo u zagrijano auto. Majka i ujak su ćutali. Ćutale smo seka i ja. Nas dvije smo ostale kod bake. Baka nikada nije bila pričljiva, više je ćutala. Molila se tiho Bogu.

Uveče su došli otac i majka po nas. Ja sam ih pitala kako je tetka. Otac je spustio pogled a majka je nijemo gledala u daljinu. Kada smo te večeri došli kući, otac je pokraj televizora prekrivenog crnom maramom stavio tetkinu sliku. Ja sam uzela tetkinu sliku i srećno pjevušila gledajući u nju. Majka je zagalamila „Ne pjevaj, tetka...“. Otac je prekinuo, rekavši „Neka pjeva, sestra bi baš voljela da je vidi raspjevanu“.
Kada je dolazio sa linije, otac bi se brzo spremio i odlazio negdje. Jedne večeri sam ga pitala
-Gdje ide?
Nijemo je spustio pogled ne rekavši ništa.
Nadovezala sam se „Tata, hoću da idem kod tetke, hoću da joj ispričam nove priče i pjesmice, hoću da joj uvijam kosu“.
-Sine, tetke više nema...-otac je ponovo spustio glavu.
-Kako nema? Kako? Gdje?
-Tetka je sada na nebu.

Ujutru nas je majka spremila, po sestrinoj i mojoj želji obukle smo crvene dzeperčiće. Peglica je truckala putem dok smo se mi smrzavali u njoj. Ja sam uz put ponavljala pjesmicu „Sjedi žaba na lokvanju“, dok me seka ometala u mojoj interpretaciji. Kao neko najvrijednije blago u rukama sam držala majčice spužvane viklere, nadajući se da ću tetki kosu uvijati. Seka je držala dvije crvene ruže, moju i njenu. Tetka voli cvijeće, rekle smo kao izgovor da se kupe ruže. Već sam je zamišljala kako nas dočekuje nasmijana, u kućnoj haljini vesele boje, sa karninom na usnama i uvijenom kosom. Bila sam dijete.

Ništa nisam shvatala. Otac se parkirao pokraj seoskog groblja. Krstovi i spomenici su virili iznad kapije. Majka nam je stavila rukavice i kape. Žurile smo. Kada smo došle do groba, otac je suznih očiju rekao:
-Tu je vaša tetka. Ona nas sada s neba gleda.
- Tata, tata, ništa ti nevjerujem. Ne bi tetka dozvolila da nas gleda a da nam ne dođe.

Otac je pogledao u tetkinu humku i zagrlio sestru i mene.
Sestra i ja smo upalile svijeću tetki. Niz moje lice spustila se suza. Nisam ništa znala ali sve sam shvatala. Crvenu ružu sam spustila na tetkin grob. Humka, preko koje se nadvio bijeli pokrivač bila je tetkina vječna kuća. Majka je tiho rekla.

-Poljubite, tetkinu sliku i krst. Dječice, nikada nije rečeno zbogom, nego samo doviđenja.

Stranjani kod Zenice: Oni bi da se odcijepe, a mi im k’o ne damo!

- Mještani Stranjana kod Zenice bi da se odcjepe od Medžlisa Islamske zajednice Zenica po pitanju članarine, a ovi im ko ne daju...

Slučaj mještana Stranjana kod Zenice koji upozoravaju da im je onemogućen odlazak na hadž podsjetio me je na Bahrudina Kaletovića devetnaestogodišnjaka iz Tuzle, koji je ušao u kolektivno sećanje svih pripadnika južnoslovenskih naroda koji su te večeri gledali Yutelov prilog sa slovenačkog ratišta.

Krajem juna 1991. godine, negdje na liniji vatre na Krakovskem Gozdu u Sloveniji, zabiti čije ime nešto znači još samo slovenačkim veteranima rata za nezavisnost, novinar Jutela Ivica Puljić intervjuiše vojnika JNA. Vojnik dječijeg lica leži usred šume. "Kakvo je stanje?", pita reporter. "Jebeno, eto kakvo", odgovara vojnik. Dok priča, nervozno čupka lišće sa okolnih grana i baca ga svuda oko sebe. Na pitanje da li zna protiv koga se bore, kaže: "Otkud znam, samo znam da pucaju na nas i ništa više. Pucaju ovi teritorijalci, jebi ga, ko će drugi." "Znate li zbog čega se vodi ovaj rat, ova bitka?" "Ma otkud znam. Kol’ko ja kužim to, oni kao hoće da se otcepljuju a mi im kao ne damo. U stvari, mi samo hoćemo da se vratimo u kasarnu i ništa više", odgovorio je Bahrudin Kaletović, devetnaestogodišnjak iz Tuzle, i ušao u kolektivno sećanje svih pripadnika južnoslovenskih naroda koji su te večeri gledali Yutelov prilog sa slovenačkog ratišta.

Mještani Stranjana kod Zenice bi da se odcjepe od Medžlisa Islamske zajednice Zenica po pitanju članarine, a ovi im ko ne daju... Ma kako bezazleno izgledala priča vojnika s početka teksta, nakon toga desio se četverogodišnji krvavi rat. Džematski odbor Stranjani i Medžlis Islamske zajednice Zenica devet godina vode spor oko plaćanja članarine i ostalih prava i obaveza oko finansiranja džemata a koliko su “zaratili” pokazuje i ovo onemogućavanje odlaska na hadž dvanaest mještana Stranjana.

Jakub ef. Salkica, glavni imam i njegov daleko poznatiji kolega Muhamed Begagić koji je na čelu Medžlisa IZ Zenica očigledno smatraju da novac iz Stranjana mora ići u zajedničku kasu.
Begagić je “stari ratnik”, predsjednik svega i svačega u Zenici i on vjerovatno zna kako to ide “il' si bos il' si hadžija”. Sad ću i ja k'o Bahrudin, kol’ko ja kužim to, oni kao hoće da se otcepljuju, a ove hadžije im kao ne daju. Pitam se šta je slijedeće? Da neće izdati fetvu protiv mještana Stranjana?

Salkica, glavni imam MIZ Zenica je za Dnevni avaz izjavio da dozvole za hadž nisu izdate jer mještani Stranjana nisu članovi Islamske zajednice u BiH.

“U organizaciji IZ i Rijaseta na hadž idu članovi IZ. Oni u Stranjanima to nisu. Ja ne mogu napisati ni preporuku za upis u medresu nekome ko nije član IZ. Ovdje se ne radi o kapricu, već o propisima”.

32 vijecnik/ freshpress.info/avaz.ba/agencije

Lako se pas nauči na bolji život!

Pretpostavljam da sam pišući kolumne za jedan portal (dok nije bio nacionalistički nastrojen) doprinijeo cifri od 22.000 čitalaca. Nemam namjeru imenovati ga da ne bi ispalo reklama, ali da sam znao da će prerasti u nacionalistički ne bih nikada ni pisao. Danas, par godina poslije, primjetio sam da im kolumnisti više i ne trebaju ... Uklonuli su tekstove, pretpostavaljam zbog tog što se ne uklapaju u njihovu “programsku šemu”. Uklonili su oni, ali nisam ja. To će biti razlog zašto ću neke od tekstova ponoviti na blogu 32 vijećnik.

Upalimo svjetlo:
- dojučerašnja fukara nikad nije bila naprednija i nikad zadovoljnija

Svakim danom sve je više mladi i perspektivnih kreativaca koji pokušavaju da uljepšaju svakodnevnicu s ciljem usmjeravanja populacije ka zdravijem razmišljanju kao i proširivanju svijesti građana naše zemlje. Ništa loše i ništa čudno, rekli bi mnogi, vidim i sam napredak u kvaliteti življenja u svojoj okolini, vidim da mnogi žive iznad prosjeka.

U toku svakodnevnih poslovnih aktivnosti prolazeći kroz grad, često se pitam radi li ovdje iko? Vidim na hiljade novijih automobila, ne možeš normalno proći gradom, svoje ljubimce parkirali na trotoare, mnogi sjede, ispijaju kafu, pretpostavljam i da govore “ne može se više ‘vako”.

I dok jedni ne mogu više tako, nedaleko od njih, drugi, kojih inače i nije tako mali broj, crnače za minimalnu nadnicu i ne govore ništa.

Osim što većina ispija kafu, a manjina radi, oni dijele i jednu zajedničku stvar, naime i jedni i drugi ne znaju kada će kući, prvi zato što im se može i hoće, a drugi zato što je neko treći tako odredio i tako hoće.

I dok nas posao i svakodnevnica odvajaju fizički i duhovno, stvari nisu uvijek takve kakvima se čine.

Svi očekujemo “bolji život“, ali svako na svoj način, usmjeravanjem populacije na ovaj ili onaj način, nebitno, radimo za istu stvar.

Sigurno ste čuli za komentar i analizu magazina Deutsche Wellea, autorke Aleksandre Slavnić da “ovim tempom, bolji život Romi mogu očekivati tek za 200 godina”.

Međutim, niski prihodi koji su i rezultat diskriminacije ne pogađaju samo Rome. Pod prijetnjom siromaštva ili socijalne isključenosti našli su se i svi oni koji nisu politički podobni, koji nisu članovi neke od vladajućih političkih stranaka. Za koliko godina oni mogu očekivat' bolji život? Za 100 godina možda? O tome se ne govori, odnosno o tome ne govore ovi mladi i perspektivni kreativci.

Socijalna isključenost nije izbor, dragi moji kreativci, ona je rezultat nejednake šanse za zapošljavanje, ograničenog pristupa, ograničene mogućnosti. Nema svako „tatu/babu/tetku/“ na položaju, prinuđeni su da crnače i ako već crnače, mislim da bi voljeli da barem znaju kada će kući, koliko će biti plaćeni i ima li na vidiku boljeg života.

Očigledno je da „podobni“ nisu doživjeli gubitak posla ili nemogućnost zapošljavanja, da nisu imali priliku saznati šta znači siromaštvo i društvene predrasude.

Dobar dio onih koji su postigli napredak u kvaliteti življenja, koji su postali bogati, nisu ostvarili na način koji javnost smatra pravednim. Dobar dio postao je zahvaljujući diskriminaciji i prevari. Neki kažu da su živjeli u mraku i da im je konačno svanulo, vjerujem da jeste, lako se pas nauči na bolji život.

Dobar dio urbanog postalo je nazadno, a ruralnog napredno!? Dojučerašnja fukara nikad nije bila naprednija i nikad zadovoljnija, a sve zahvaljujući ćutanju pametnih.

Sve više je onih koji gledaju kako će vas prevarit' i druže se samo sa onima od kojih će imati koristi. Internet forumi su prepuni ispovijedi prevarenih bh. građana, prevareni su radnici i sindikati, penzioneri, vojnici, nezaposleni, studenti, žiranti... i svi oni takođe imaju jednu zajedničku stvar, prevareni su od strane onih kojima su „vjerovali“.

Koliko god se trudili da uljepšamo svakodnevnicu, ona je takva kakva je, ne možemo reći da mlijeko nije bijelo ako znamo da jeste, ne možemo reći da nema korupcije ako vidimo da se visoki zvaničnici hapse zbog iste i ne možemo reći da smo zadovoljni ako neradimo ili pak radimo za mizeriju.

I koliko god se trudili, možemo sve ljude varati neko vrijeme, možemo neke ljude varati svo vrijeme ali ne možemo sve ljude varati svo vrijeme. 

Ljudi hoće bolji život, no nisu spremni i neće čekati 100 godina.

U "divljem" rudniku rizukuju živote za 40-tak maraka

U jednoj od svojih kolumni pisao sam o (ne)ljudima koji su proizveli ovakvo stanje, stanje nezaposlenosti i neimaštine istovremeno pitajući i “hoćemo li im hallalit”. 

Sigurno se sjećate te priče, odnosno slučaja kada je poginulo dijete od 10 godina skupljajući željezo, kako bi s ocem i stricom zaradili koji dinar. "Dijete od deset godina dalo je svoj život kako bi sa svojim ocem pronašlo željezo i imalo od čega živjeti". Htjeli mi priznati ili ne, od proglašenja nezavisnosti Republike BiH, svi smo mi svjesni da je našim političarima sva moguća udobnost plaćena krvlju nevinih.

No, da “ne tušim” i ne razvlačim. Došlo je vrijeme da se podsjetimo kako živi bosanska sirotinja nakon obećanih stotinu hiljada radnih mjesta. Nadomak Zenice , siromaštvo i nezaposlenost natjeralo je obližnje stanovništvo da rizukuju živote kopajući ugalj u improviziranim rudarskim jamama dubokih na stotine metara, jer za bosansku sirotinju drugog posla nema. Jedna, odnosno dvije takve improvizirane jame nalaze se na brdu, kilometar - dva udaljeno od starog zatvorenog rudnika “Barbara”. Brdo je nastalo od godinama odlagane jalovine iz peći dimnjaka i koksare Željezare Zenica.

Tu pored samog ulaza u hladovini zatekao sam starijeg čovjeka i onako nezainteresovano krenuo u razgovor o toj jami. Reče mi da se zove Bajro i da je nekad kopao u toj jami. Bajro je pedesetsedmogodišnji “samouki kopač” koji više ne kopa u toj jami. Od kako su počeli građevinski radovi na zatvaranju gradske deponije, bivše deponije komunalnog otpada „Sidje“ on traži preostale komadiće željeza koji se do sad nisu pronašli na tom ogromnom depou.

“Nije lako, živjet se mora. Sedamnaest godina sam bez posla, hranim ženu i troje djece”, priča Bajro.

- Dva odrasla sina završili su školu, posla nema. Radio sam u Željezari Zenica i doživio da nakon 27 godina radnog staža budem proglašen tehnološkim viškom. Nisam jedini koji je ostao bez posla, ostalo ih je još mnogo. Neki su se i vratili. Oni što su imali štelu, vratili su se nakon godinu i pol dana.

Pitao sam ga koliko je duboka jama, da li je on kopao ugalj i koliko je opasno ulaziti.

Ova jama je duboka 84 metra, a ugalj se izvlači u kadi od kupatila, kaže on. Ne kopam više od kako me je živog zatrpalo! Bilo nas je četvorica unutra. Sreća pa je jedan bio vani, nastavlja Bajro. On nam je pomoću ranije postavljene cijevi za izvlačenje plinova, okrenuvši smjer ventilatora jednog starog automobila dopremao zrak.

Ostali smo nekoliko sati zarobljeni unutra i otad više i ne kopam. Živim kako znam i umijem. Snalazim se, teško je ali šta ću, druge nam nema.

Kao zaštita od mogućeg urušavanja ili trovanja plinovima koriste se ručno izrađene grede i cijevi za izvlačenje plinova pomoću ventilatora od automobila. Jame se, kaže, pošprajcaju gredama, kako se ne bi urušile a to i nije toliko opasno koliko su opasni plinovi.

Bajro je samo jedan od onih koji su se borili za svoju državu od koje sad nemaju koristi. On preživljava bez posla i ikakvih primanja “samo” 17 godina i na svu sreću, još uvijek je živ. Dijete od deset godina s početka ove priče dalo je svoj život kako bi sa svojim ocem pronašlo željezo i imalo od čega živjeti.

Međutim, koga je briga za njih. Oni koje bi trebalo biti briga za svoj nerad i katastrofalne rezultate ovakvog vladanja uzimaju između 4.800 i 7.000 KM. Ljudi poput Bajre, u "divljem" rudniku rizukuju živote za 40-tak maraka po iskopanoj toni uglja.

Pogledajte  fotogaleriju i izgled divljeg rudnika:

Bio je dobar čovjek!?

Ako umrem iznenada, prije vas, molim vas ne pišite "RIP", bio je dobar čovjek i slične žalopojke. Napišite bio je tu, među nama, ali mi ga nismo vidjeli.

Moja baka Jugoslavija !?

Kao dječak jedne prilike sam čuo tatu kako pjeva neku čudnu pjesmu, "Majko Jugoslavijo",  mislim da se zvala. Tada sam, po prvi put, u stvari shvatio da tata i ja nemamo istu majku, kao dječak to nisam znao.

Piše: Alem Isaković, za blog 32 –vijećnik

Mene je u stvari rodila Jugoslavija ali me napustila odmah po rođenju, ostavila me na posvajanje. Zbog sistema obrazovanja nisam mogao saznati mnogo toga o majci moga oca to jest mojoj baki, okrenuo sam se listanju mnoge literature i zaostavštine što ostade poslije bake.
Kroz historiju je jako teško odrediti kad se ona rodila ali većina njezinih sinova se sjeća perioda kad se udala za druga Tita, mog djeda. To je bio period pri kraju "onog" rata. Kažu da je djed Tito bio jako strog, da je volio i čuvao baku Jugoslaviju ali je ponekad tukao njihovu djecu zbog neposlušnosti.
Neke roditeljske asocijacije iz EU idu toliko daleko i bezobrazno da ga čak nazivaju i diktatorom. Kazuju mi da je baka bila jako lijepa, među najljepšim ženama na svijetu, svi su se ponosili njome, a oca svih naroda voljeli i poštivali. Djed je umro 1980. godine, deset godina prije mog rođenja, a nedugo poslije se i baka teško razboljela. 

Borila se baka dugo sa malignim oblikom rak-nacionalizma povezanog sa fašističkim izlijevom gnoja na unutarnje organe, bolest nije bilo teško otkriti ali tada su je tješili da su to simptomi benignog patriotizma.
Svjetski liječnici joj nisu prognozirali još puno života i tako je i bilo, poslije mog rođenja baka je pala na postelju.

Već 1991. godine su joj amputirali obje noge i lijevu ruku, da bi najteži udarac doživjela 1992. godine, kada joj u moru krvi amputiraju i desnu ruku. Četiri njezine kćeri od kojih i moja majka potpisale su saglasnost da se eutanazijom uspava baka i da mirno umre, međutim dvije nisu željele, pa je baka godinama umirala u teškim mukama.

U posljednjim godinama kada je baka bila još imalo zdrava ušla je u ljubavnu aferu sa lokalnim ozloglašenim kriminalcem i gangsterom, Slobodanom Miloševićem za kojeg kažu da je pogoršao njezino zdravlje, bio je tu samo zbog bogatstva koje je ostavio djed Tito. 1992. godine kao bebu me posvojila BiH, ona koju danas zovem majkom, u to vrijeme, ona je ušla u rat sa bakom i sestrama oko raspodjele imovine, iako je djed ostavio jasan i legalan testament potpisan u Jajcu, kasnije potvrđen u Mrkonjić Gradu, sestre su ipak zaratile, mnogo krvi je proliveno, mnoga njihova djeca su nastradala, mnoga se nisu ni rodila zbog loših uslova za život.

Nisu imali gdje, ustvari ni živjeti, sve kuće koje nam je djed pravio Miloševićevi jataci su palili, valjda zbog mržnje prema djedu. Kasnije sam saznao da je baka živjela sve do 2003. godine u Beogradskom sanatorijumu na aparatima, već vidno beživotna i uništena. 

Dvije njezine kćeri i dalje nisu pristajale na eutanaziju. Nama nisu dozvoljavali da je vidimo, govorili su nam da to više nije naša baka, da je ona umrla, da je naša majka mnogo propatila zbog bake i sestara, čega smo i mi bili svjedoci.

Tako da sada, ja živim kao posvojeno siroče, dijete Jugoslavije, a moj tata kao ožalošćeni sin nakon njezine smrti. Volim svoju majku i poštujem je, iako se u zadnje vrijeme čudno šminka i još čudnije ponaša, zabrinuti smo da ne boluje od iste bolesti kao i baka, iako nas konstantno liječnici ubjeđuju da nemamo razloga za brigu, da je majka zdrava.

Nadam se da će majka živjet vječno i kao njezino posvojeno dijete obećavam da ću za svoga života brinuti za njezino zdravlje, braniti je i boriti se za nju...