Nikada nisu neprihvatljivi bili loši ljudi i njihova djela već mogućnost da je neko dobar i pošten, da su mu namjere i djelovanja iskreni i usmjereni ka boljitku zajednice, a ne pojedinca.
Nama je ovdje prirodno stanje postojanja, ambijent, što nam stvara osjećaj poznatog i time sigurnog, onaj, koji bi svaki drugi, normalni, narod izbjegavao u širokom luku. Ne samo da su nam umirujući pakao i kataklizma, već nam je svako drugačije stanje sumnjivo, djeluje na nas obeshrabrujuće, budi u nama osjećaj zebnje, crpi nam energiju, oduzima snagu, demotivira nas i tjera na sunovrat i destrukciju, gurajući nas ka žudnom propadanju u susretu sa bilo kojim i kakvim oblikom sreće.
Zato je u nas normalno pjevanje o tome kako «volio bih da te ne volim» ili «nije mene ubilo oranje, već po noći, moj jarane, slatko milovanje». Zato Aski treba škrgutanje vučijih zuba, da bi zaplesala igru svog života, a «fantom slobode nas vodi ravno do dna». Ljubav, da bi bila ljubav, mora biti nesretna i neuzvraćena, bolna i izgubljena, ispunjena patnjom, ponižavajuća, u kojoj «ugasila si me kao zadnju cigaretu». Junak u nas mora biti mrtav, osramoćen i ponižen, a poštenje, iskrenost, čojstvo i karakter, lažni, labilni i selektivni do licemjerja, ili barem, da su tog junaka svi izdali i okrenuli mu leđa, uništavajući njegov lik i djelo do neprepoznavanja, ali je eto ostao u stihovima nekog slijepog guslara, kako ne bi zaboravili njegovu nesretnu sudbinu, jer naša himna vjekovima pjeva: «izdali me prijatelji, izdao me brat, izgubio sve sam bitke, al još vodim rat».
Kod nas je normalna konstatacija, kojom te upozoravaju, od «malih nogu», da se ne bi trebao odveć smijati, pa stoga izbjegavaj da se raduješ pretjerano, «da ne bi oplakao». Kod nas je svaki optimizam znak ludosti, maloumnosti i gluposti, a pesimizam prestižna životna filozofija, koja svjedoči o iskustvu, znanju i mudrosti. Sretan i budala su tako za nas štenad iz istog okota, a smijeh i radost zasigurno i neminovno prizivaju šejtana.
Svaku životnu radost se uzima sa rezervom, sumnjičavo se i distancirano odnosi spram nje, pokrećući niz negativizama uzrokovanih vizijama «samoispunjavajućih proročanstava» neminovne propasti.
Kao svinje u kaljuži, tako se balkanska sirotinja valja u inflaciji, obespravljenosti i nepravdi, sretna što «se na puca». Pad bilo koje tiranije posmatra se s podozrenjem i strahom, jer poznato zlo bolje je od nepoznatog dobra, a provjeren neprijatelj bolji od neprovjerenog prijatelja.
U tom svijetu paranoje, poznati košmar balkanske klaonice u kojoj smo se beskrajno puta sudarili sa zidovima ograničenja i konačnosti mogućnosti, sa monstrumima što plaze ispod svakog kamena provincijalizma, kamena graničnika što omeđuje «naš» svijet, ma kako ga zvali, neuporedivo je prihvatljiviji nego zebnja širine nepoznatog i njenih nezamislivih i nepredvidivih ishodišta.
Zebu balkanska srca u susretanju sa idejom otvaranja vrata ili prozora, a kamoli rušenja zida tog prkna imaginarne, mitske zemlje prenapućene izmaštanim čarobnim mjestima i događajima, razvučenim u pameti «šatro» najčarobnijih ljudi. Lažne slike svog i vaskolikog drugog svijeta, lako se uruše u iskustvu susretanja sa drugim, pa se od tog drugog treba bojati, bježati u osamu, izolaciju, igrajući ulogu bitnika suočenog sa udarom cijeloga svijeta, što stoički, prkosno podnosi sve izazove i kušnje, ostajući svoj, čuvajući i braneći svoje i svojih pradjedova.
Kako bi naš balkanski junak zadržao svoj imaginarni svijet, bez prijetnje, bez neprijatelja, bez ugroze? Nikako! Kako bi zadržao bajkovitost i posebnost vlastitog postojanja, ako bi se susreo sa stvarnim svijetom iza zida vlastitog dobrovoljnog kazamata, na pustom balkanskom otoku usred mitološke nedođije? Nikako! Eto zato je njemu problem, bilo kakva pozitivna promjena, ili slutnja da bi se šta moglo izdobriti, ili da bi se mogao zadesiti kakav dobar i pošten svat, među bezbožnim kurjacima. Lakše je živjeti pod teretom muke i propasti nego se suočiti sa mogućnostima nepredvidivim i nepoznatim, pa makar slutile i na dobro, jer «hajde znaj šta je dobro a šta loše po tebe». Bolje je ne barkat. Pusti se čorava posla i mani se čašrkanja po pepelu. Ne traži iskru utrnutom plamenu. Ko zna kakvo zlo vreba u odlasku našeg zla. S ovim smo se zlom mi odavno već srodili.
Tako Balkanac ne vjeruje u šansu i priliku. Ne želi ni pokušati ni provjeriti, jer je bolje ne «tražiti kruha preko pogače», pa makar je pogača sa sedam kora i makar su gorki njeni zalogaji, al bolje se držati provjerene kandžije, nego nepoznatih milovanja i cjelivanja. Duboko smo zaorali u mazohizam, neizlječivo žudeći za vlastitim nestankom, odveć duboko, da bi ikada mogli izroniti iz tog bezdana. Nezaustavljiva je to tragedija balkanske sreće, ili nemogućnosti potpunog predavanja bilo ćemu drugome sem patetike samoodređujućeg propadanja.
