Ne petljajmo Bošnjake sa ISIL-om!

 Dok čekam radnog kolegu, sjedim u autu i prebirem po radio stanicama... Listam čisto iz znatiželje, da vidim ima li negdje muzike na Dan žalosti za nastradalim građanima u terorističkim napadima na Pariz. Ma gle čuda, nema.... Svugdje ozbiljna muzika. Listam dalje, kad odjednom otvoreni program na radio “Bobaru”. Islamske teme na radio “BOBARU”!? Javlja se lik direktno u program i veli “selam alejkum”. Alejkumu selam, odgovara voditelj emisije. Čudna mi čuda, na radio Bobaru selam. Al’ haj’ neka. Zadržim se na toj stanici da čujem dalje. U tom momentu ulazi kolega i ja mu objašnjavam kako sam neki dan na ovom istom radiu čuo muziku a danas selam a on me blijedo gleda i veli. Pa dragi Piviću nije ti ovo radio Bobar već radio “Bir”! Hahaha, naočale me je*u,  ‘ajd rekoh nema veze, da čujemo šta to pričaju.

Rekoše da su odgoj i obrazovanje uvijek bitan faktor u društvu, a u današnje vrijeme posebno. Navodno, u današnje vrijeme mladi su izloženi mnogim negativnim utjecajima, koji je usmeravaju u pogrešnom pravcu i otud i tema na radio Bir-u koji u goste dovedoše neke likove iz Akosa.

“AKOS”- Asocijacija za kulturu, obrazovanje i sport kojoj u opsiu stoji cilj odgajanje generacije budućnosti. A toj nekoj “svojoj” generaciji posvetiše radio emisiju o afirmaciji bivšeg fašiste Huseina ef. Đoze.

Husein ef. Đozo u Drugom svjetskom ratu bio je imam 28. Regimente 13. SS Waffen Handžar divizije sa činom Haupsturmfuehrera. Nakon rata odležao pet godina zatvora zbog saradnje s neprijateljem jer je svojim radom podigao moral u neprijateljskim jedinicama.

Da ne dužim. Između ostalog spomenuše oni kako se vrlo malo radi na afirmaciji ovog lika (fašiste) i da je jedina pozitivna stvar što su se prošle godine održali “dani efendije Đoze” u Goraždu. Gradu u kojem je i jedna osnovna škola dobila ime, ako se sjećate. Zatim, da bi i islamska zajednica trebala nešto da učini, da i ona zauzme svoje mjesto u toj afirmaciji.

I tako vidim kako je odgajanje generacije budućnosti zaista u punom jeku. Nemam ja tu puno pametovanja. Samo jedno pitanje i jedan mogući odgovor. Šta očekivati od “generacije budućnosti” ako im jednog osuđenog fašistu prikazuješ kao pozitivca? Generaciju Bošnjaka fašista?

Zato ne petljajmo Bošnjake sa ISIL-om, ISIS-om i drugim organizacijama. Imaju oni svoju istoriju i svoje fašiste koje trebaju afirmisat’ isto kao i Srbi svoje i Hrvati svoje.

U Beogradu je rehabilitiran četnički vođa Draža Mihailović. Posle Draže tražiće se rehabilitacija Francetića i Pavelića. U Zagrebu je ove godine održan proces moralnog suđenja Titu za genocid nad hrvatskim narodom. Nema sumnje, generacije budućnosti stižu sa svih strana. Generacije koje već danas siju mržnju po društvenim mrežama, pale protivničke zastave na utakmicama, ističu fašističke parole, kamenuju autobuse i šta sve još ne.

Dobrodošli u dvadeset prvi vijek. Vijek toljaga, kamenja i vatre, istovremeno i vijek napretka ali i uništenja civilizacije...

Podržavate li donošenje nove okolinske dozvole?

Federalno ministarstvo turizma i okoliša BiH uskoro bi trebalo produžiti okolinsku dozvolu za pogon Čeličane u kompaniji Arcelor Mittal i to na period od pet godina.
Fabrika nema okolišne dozvole, vlast je može zatvoriti!? Iz Mittala najavljuju slanje radnika na tzv. čekanje ukoliko im se ne produže dozvole.

Da li su danas koncentracije prašine iz pogona Čeličane manje u odnosu na prethodni period važenje dozvole? Podržavate li donošenje nove okolinske dozvole?
Na mjernim stanicama prije tri godine koncentracije prašine i sumpornog dioksida bile su danima daleko iznad tolerantnih vrijednosti.

Na današnji dan, šokantni prizori zagađenja Zenice. Prije tog dana, za povećano aerozagađenje pravdali su se požarom u Mittalu, zatim, kućnim ložištima.... 11.11.2012. nije bio kvar ili požar u Mittalu. Imali smo standardno zagađenje grada.
A kako je to, pogledajte u video prilogu kojeg su snimili nevladini aktivisti Muhamed Pivić i Hasan Kreho.

Ovo je zemlja, vukojebina zaostalih četnika, balija i ustaša

Međunarodni dan borbe protiv fašizma je prošao tako kako je prošao. Simbolično obilježen u gradovima etnički najmješovitije zemlje. Koristeći sarkazam onako kako umijem i kako me inspiracija nosi, putem društvene mreže fejsbuk rekoh kako sam ja za "tri škole pod jednim krovom"! Kao da sam naslutio ono što će se danas desiti... Naime, napisao sam da sve što sam stariji sve vas više volim takve kakvi jeste, bez obzira jeste li fašisti il' antifašisti!? Niste vi krivi što je danas svakoj šuši dopušteno da se petlja u obrazovanje. Nije to problem, naći će se već neko rješenje. Mi smo nekad imali "tri škole pod jednim krovom" na Golom otoku. Bilo je tamo ljudi sa dobrim živcima koji su imali i vremena i živaca za edukaciju i prekvalifikaciju. Čo'jek se na sve nauči... Neki su "naučili" čim su saznali da postoji.

Međutim, dan poslije saznajem da je Dom naroda BiH  imenovao Nikolu Poplašena, bivšeg predsjednika RS-a, za jednog od članova Upravnog odbora Agencije za visoko obrazovanje BiH. Definitivno, normalan čovjek nema šta da traži u ovoj zemlji. Narode, bježite odavde. Uhvatite se noge ljudi, kud koji mili moji. Može li mi neko reći kakva je to zemlja u kojoj četnički vojvoda odlučuje o obrazovanju? Kakva je to zemlja, kakvi ljudi predstavljaju narod i kakav je to narod ako se može desiti da njen “Dom naroda” imenuje četničkog vojvodu na tu funkciju?

Možda je jedan od ogovora dala Maja Varešković iz okoline Zenice, koja između ostalog kaže. Moj brat je imao godinu a ja četiri, kad je naš dido zbog bolesnog srca morao u Zenicu u bolnicu. Sa anginom pektoris ne boluje se dugo i baba je otišla da zadnje dane provede s njim u bolnici. Jožu i mene nije imao tko paziti, a kako smo bili nemirni, nitko od rodbine nas i nije htio uzeti na čuvanje. Uzela nas je prva komšinica Zirafeta, žena Zaima mesara. Nije pravila razliku od svojih dvoje djece i moj brat, koji već dugo ima preko sto kila uvijek priča da je u životu ostao željan samo tope što smo umakali jedući na podu i hurmašica koje nikad nitko nije uspio napravit kao ona. Prije neki dan je ispred osnovne škole u Busovači jedna učiteljica, Hrvatica po nacionalnosti, a “čmar” po opredjeljenju, ostavila muslimanske učenike da se mrznu ispred škole a uvela hrvatsku djecu unutra... Volila sam da to nisam čula, volila sam da više ne živim ovdje, da vjerujem da u životu postoje samo žene kao što je moja komšinica i volila sam da se i od pokvarenog srca umire a ne samo od bolesnog, pa da i ta kuja od učiteljice crkne iako ne boluje od angine pectoris.

Da, tako kaže Maja iz etnički najmješovitije zemlje. Moji Zeničani kažu s ponosom da imaju najveće gradilište u BiH, da im nikad nije bilo bolje. Svanulo im.... Nisu smjeli ići u džamiju dok im nije "svanulo"!? Sarajlije kažu kako im je Sarajevo među deset najljepših gradova svijeta. Sarajlije to kažu iako su upoznati kao i ja ovaj da se u Sarajevu potroši 20 kilograma droge mjesečno!? Dakle, ono što sam rekao na početku priče,  da to nije problem, da će se naći već neko rješenje.... Neće, ljudi.... Neće se naći rješenje. To je sarkazam.

Možda je Sarajevo među deset najljepših gradova svijeta. Možda je Zenica , moj grad, najveće gradilište u BiH. Možda nam je zemlja ovakva ili onakva... ali jedno je sigurno. Ovo je zemlja, vukojebina zaostalih četnika, balija i ustaša.

Svoju djecu sam davno naučio i objasnio kada su me pitali ko je ubio baku Mandu...

Nedavno sam pisao jedan fejsbuk status rekavši kako ga pišem kao roditelj i da se nadam da nisam "podbacio". Roditeljski odgoj, obrazovanje i okolina nas naprave ovakvima kakvi jesmo. Kako stvari stoje danas? Stari su bili u pravu kada su prilikom udaje/ženidbe očekivali da roditelji od mlade/mladoženje budu “ugledni i fini ljudi”. Dakle, ključna uloga su roditelji .... ako oni “valjaju” trebala bi i djeca valjat’ bez obzira šta ti obrazovanje nudi, a okolina propagira. Pravilan roditeljski odgoj mora nadjačat ovo dvoje da bi bilo nešto od nas. Da li se rađaš kao čovjek ili to vremenom postaješ? Možda je jedan od ogovora u tekstu koji pročitah večeras. Tekstu koji me je dirnuo i u isto vrijeme podsjetio da je to priča koja mora ostati zabilježena. Naravno, priču prenosim uz dozvolu autora, koji je inače moj kolega iz okoline Zenice.

Piše: Robert Marić

- 01.11.1993 godine pripadnik Armije BiH ili više njih pucalo je na ženu, na civila na moju majku. Prvo je pogođena u grudi a kad su vidjeli da je živa nastavili su da pucaju i pogodili u glavu i desnu stranu lobanje. Sahranio sam je s pola glave umotane u zavoje.

Na sutrašnji dan, ja sam bio u Novoj Biloj u školi pretvorenoj u vojarnu čuvao stražu i vidio sam dva vozila hitne oko 12 sati koji žure prema bolnici "crkvi" ne znajući da se radi o mom ocu i mojoj mami. Dan prije mama mi je napravila kifle i eurokrem od mlijeka u prahu. Vazda je pravila nešto za mene slatko. Kad sam saznao da je nastradala volio sam da taj eurokrem traje vječno jer više nikad neću probati maminih kolača i mnogo toga što su njene ruke umile da naprave. Što oči vide to ruke rade, nema šta nije znala spremiti i slatko i slano.

Oko 17 sati dolazi mi na straži vojnik traži mi pušku i kaže: “došao ti je stric idi tamo javi se”. Dolazim vidim striku Josipa i još jednog vojnika kojeg smo mi zvali Šiptar i stric reče: “mama i tata su ti nastradali, otac će preživjeti, a mama teško da bi mogla, pogođena je u glavu”. Nije preživjela. Dva sata poslije moje posjete, umrla je.

Tada je ubijen njen svijet, njene želje, njena očekivanja. Voljela je da živi da doživi ono što je vazda govorila, da me oženi, da vidi unuke i sve u tome trenutku je prekinuo pucanj. Kaže mi stric, nemoj napraviti kakvu glupost (dok smo se vozili kući). Ne, ni pomislio nisam da uzvratim istom mjerom i da pobijem brdo ljudi ni krivih ni dužnih za nešto što je kriv pojedinac ili više njih, niti sam što loše uradio u tom ratu da bi mi se vratilo.

Godinama se nosim s tim bolom. Ne znam, dugo nisam otišao na grob niti uskoro kontam otići, jer od gledanja u zemlju nema ništa, a isto tako lako je reć običaj ili spomen. Na kraj svijeta da odem ja nosim to sa sobom i u sebi. Odavno sam prestao i da se molim jer ne vidim svrhe u tome, niti ću je ikad više vidjeti.

Svoju djecu sam davno naučio i objasnio kada su me pitali ko je ubio baku Mandu ? Zločeste čike. Niko drugi do zločinci. Isto tako sam im kazao da su i drugi izgubili roditelje, majke, očeve, sinove, kćeri, braću, sestre i da je bol ista, ma koje god on vjere bio.

Moja majka se pazila sa mnogima ne gledajući na vjeru i naciju, za nju je to bila nepoznanica. Ja od njene smrti nisam više otišao Senidi s kojom se mama družila. Sretnemo se nekada, pozdravimo i kaže ona meni, dođi, kažem doći ću ali ne odem. Ne odem, jer ne mogu podnijeti ta mjesta gdje smo doživjeli jedne od najljepših godina druženja bratstva i jedinstva naših naroda. Nisam ni Anđelki otišao kad je bila bolesna. Kažu da treba obići bolesne i umrla je nisam otišao, ali kad sam došao na dan sahrane i sjeo ispod onog grožđa koje i nakon toliko godina tu i ispod njega pila se kava, sok i kolači jeli, ja sam ljudi plak’o k’o nikad u životu. Sjeo normalan, u pola sekunde iz mene je bujica suza izašla. Htio ja ili ne, jedva sam došao sebi. Nema više kada dođe zima da s mamom i tatom odem kod daidže i tete Luce. K’o nekad na "kolinje", nema više. Ni ovako ne idem, jer teško mi vazda kad odem i vidim ih, teško da teže ne može biti.

Broj nezaposlenih nezaustavljivo raste, oni obećaju kupovinu oružja!?

Dok broj nezaposleni nezaustavljivo raste oni obećaju kupovinu oružja!? No ništa ne brinite, ni mnoga druga obećanja nisu ispunjena. Sigurno ste čuli za onih obećanih 100.000 radnih mjesta?

 U međuvremenu...
Bakir Izetbegović, član državnog Predsjedništva, smatra da za naoružavanje nema potrebe 20 godina nakon sukoba. Ipak, nastavi li regija tako, i Bosna i Hercegovina će se, kaže, naoružavati.
Pogledajte video prilog iz dnevnika TV Hayat, objavljen na YouTube canalu 29.10.2015. godine.