Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

subota, 31. listopada 2015.

Svoju djecu sam davno naučio i objasnio kada su me pitali ko je ubio baku Mandu...

Nedavno sam pisao jedan fejsbuk status rekavši kako ga pišem kao roditelj i da se nadam da nisam "podbacio". Roditeljski odgoj, obrazovanje i okolina nas naprave ovakvima kakvi jesmo. Kako stvari stoje danas? Stari su bili u pravu kada su prilikom udaje/ženidbe očekivali da roditelji od mlade/mladoženje budu “ugledni i fini ljudi”. Dakle, ključna uloga su roditelji .... ako oni “valjaju” trebala bi i djeca valjat’ bez obzira šta ti obrazovanje nudi, a okolina propagira. Pravilan roditeljski odgoj mora nadjačat ovo dvoje da bi bilo nešto od nas. Da li se rađaš kao čovjek ili to vremenom postaješ? Možda je jedan od ogovora u tekstu koji pročitah večeras. Tekstu koji me je dirnuo i u isto vrijeme podsjetio da je to priča koja mora ostati zabilježena. Naravno, priču prenosim uz dozvolu autora, koji je inače moj kolega iz okoline Zenice.


Piše: Robert Marić

- 01.11.1993 godine pripadnik Armije BiH ili više njih pucalo je na ženu, na civila na moju majku. Prvo je pogođena u grudi a kad su vidjeli da je živa nastavili su da pucaju i pogodili u glavu i desnu stranu lobanje. Sahranio sam je s pola glave umotane u zavoje.

Na sutrašnji dan, ja sam bio u Novoj Biloj u školi pretvorenoj u vojarnu čuvao stražu i vidio sam dva vozila hitne oko 12 sati koji žure prema bolnici "crkvi" ne znajući da se radi o mom ocu i mojoj mami. Dan prije mama mi je napravila kifle i eurokrem od mlijeka u prahu. Vazda je pravila nešto za mene slatko. Kad sam saznao da je nastradala volio sam da taj eurokrem traje vječno jer više nikad neću probati maminih kolača i mnogo toga što su njene ruke umile da naprave. Što oči vide to ruke rade, nema šta nije znala spremiti i slatko i slano.

Oko 17 sati dolazi mi na straži vojnik traži mi pušku i kaže: “došao ti je stric idi tamo javi se”. Dolazim vidim striku Josipa i još jednog vojnika kojeg smo mi zvali Šiptar i stric reče: “mama i tata su ti nastradali, otac će preživjeti, a mama teško da bi mogla, pogođena je u glavu”. Nije preživjela. Dva sata poslije moje posjete, umrla je.

Tada je ubijen njen svijet, njene želje, njena očekivanja. Voljela je da živi da doživi ono što je vazda govorila, da me oženi, da vidi unuke i sve u tome trenutku je prekinuo pucanj. Kaže mi stric, nemoj napraviti kakvu glupost (dok smo se vozili kući). Ne, ni pomislio nisam da uzvratim istom mjerom i da pobijem brdo ljudi ni krivih ni dužnih za nešto što je kriv pojedinac ili više njih, niti sam što loše uradio u tom ratu da bi mi se vratilo.

Godinama se nosim s tim bolom. Ne znam, dugo nisam otišao na grob niti uskoro kontam otići, jer od gledanja u zemlju nema ništa, a isto tako lako je reć običaj ili spomen. Na kraj svijeta da odem ja nosim to sa sobom i u sebi. Odavno sam prestao i da se molim jer ne vidim svrhe u tome, niti ću je ikad više vidjeti.

Svoju djecu sam davno naučio i objasnio kada su me pitali ko je ubio baku Mandu ? Zločeste čike. Niko drugi do zločinci. Isto tako sam im kazao da su i drugi izgubili roditelje, majke, očeve, sinove, kćeri, braću, sestre i da je bol ista, ma koje god on vjere bio.

Moja majka se pazila sa mnogima ne gledajući na vjeru i naciju, za nju je to bila nepoznanica. Ja od njene smrti nisam više otišao Senidi s kojom se mama družila. Sretnemo se nekada, pozdravimo i kaže ona meni, dođi, kažem doći ću ali ne odem. Ne odem, jer ne mogu podnijeti ta mjesta gdje smo doživjeli jedne od najljepših godina druženja bratstva i jedinstva naših naroda. Nisam ni Anđelki otišao kad je bila bolesna. Kažu da treba obići bolesne i umrla je nisam otišao, ali kad sam došao na dan sahrane i sjeo ispod onog grožđa koje i nakon toliko godina tu i ispod njega pila se kava, sok i kolači jeli, ja sam ljudi plak’o k’o nikad u životu. Sjeo normalan, u pola sekunde iz mene je bujica suza izašla. Htio ja ili ne, jedva sam došao sebi. Nema više kada dođe zima da s mamom i tatom odem kod daidže i tete Luce. K’o nekad na "kolinje", nema više. Ni ovako ne idem, jer teško mi vazda kad odem i vidim ih, teško da teže ne može biti.




Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Popularni postovi