U "divljem" rudniku rizukuju živote za 40-tak maraka

U jednoj od svojih kolumni pisao sam o (ne)ljudima koji su proizveli ovakvo stanje, stanje nezaposlenosti i neimaštine istovremeno pitajući i “hoćemo li im hallalit”. 

Sigurno se sjećate te priče, odnosno slučaja kada je poginulo dijete od 10 godina skupljajući željezo, kako bi s ocem i stricom zaradili koji dinar. "Dijete od deset godina dalo je svoj život kako bi sa svojim ocem pronašlo željezo i imalo od čega živjeti". Htjeli mi priznati ili ne, od proglašenja nezavisnosti Republike BiH, svi smo mi svjesni da je našim političarima sva moguća udobnost plaćena krvlju nevinih.

No, da “ne tušim” i ne razvlačim. Došlo je vrijeme da se podsjetimo kako živi bosanska sirotinja nakon obećanih stotinu hiljada radnih mjesta. Nadomak Zenice , siromaštvo i nezaposlenost natjeralo je obližnje stanovništvo da rizukuju živote kopajući ugalj u improviziranim rudarskim jamama dubokih na stotine metara, jer za bosansku sirotinju drugog posla nema. Jedna, odnosno dvije takve improvizirane jame nalaze se na brdu, kilometar - dva udaljeno od starog zatvorenog rudnika “Barbara”. Brdo je nastalo od godinama odlagane jalovine iz peći dimnjaka i koksare Željezare Zenica.

Tu pored samog ulaza u hladovini zatekao sam starijeg čovjeka i onako nezainteresovano krenuo u razgovor o toj jami. Reče mi da se zove Bajro i da je nekad kopao u toj jami. Bajro je pedesetsedmogodišnji “samouki kopač” koji više ne kopa u toj jami. Od kako su počeli građevinski radovi na zatvaranju gradske deponije, bivše deponije komunalnog otpada „Sidje“ on traži preostale komadiće željeza koji se do sad nisu pronašli na tom ogromnom depou.

“Nije lako, živjet se mora. Sedamnaest godina sam bez posla, hranim ženu i troje djece”, priča Bajro.

- Dva odrasla sina završili su školu, posla nema. Radio sam u Željezari Zenica i doživio da nakon 27 godina radnog staža budem proglašen tehnološkim viškom. Nisam jedini koji je ostao bez posla, ostalo ih je još mnogo. Neki su se i vratili. Oni što su imali štelu, vratili su se nakon godinu i pol dana.

Pitao sam ga koliko je duboka jama, da li je on kopao ugalj i koliko je opasno ulaziti.

Ova jama je duboka 84 metra, a ugalj se izvlači u kadi od kupatila, kaže on. Ne kopam više od kako me je živog zatrpalo! Bilo nas je četvorica unutra. Sreća pa je jedan bio vani, nastavlja Bajro. On nam je pomoću ranije postavljene cijevi za izvlačenje plinova, okrenuvši smjer ventilatora jednog starog automobila dopremao zrak.

Ostali smo nekoliko sati zarobljeni unutra i otad više i ne kopam. Živim kako znam i umijem. Snalazim se, teško je ali šta ću, druge nam nema.

Kao zaštita od mogućeg urušavanja ili trovanja plinovima koriste se ručno izrađene grede i cijevi za izvlačenje plinova pomoću ventilatora od automobila. Jame se, kaže, pošprajcaju gredama, kako se ne bi urušile a to i nije toliko opasno koliko su opasni plinovi.

Bajro je samo jedan od onih koji su se borili za svoju državu od koje sad nemaju koristi. On preživljava bez posla i ikakvih primanja “samo” 17 godina i na svu sreću, još uvijek je živ. Dijete od deset godina s početka ove priče dalo je svoj život kako bi sa svojim ocem pronašlo željezo i imalo od čega živjeti.

Međutim, koga je briga za njih. Oni koje bi trebalo biti briga za svoj nerad i katastrofalne rezultate ovakvog vladanja uzimaju između 4.800 i 7.000 KM. Ljudi poput Bajre, u "divljem" rudniku rizukuju živote za 40-tak maraka po iskopanoj toni uglja.

Pogledajte  fotogaleriju i izgled divljeg rudnika:

Bio je dobar čovjek!?

Ako umrem iznenada, prije vas, molim vas ne pišite "RIP", bio je dobar čovjek i slične žalopojke. Napišite bio je tu, među nama, ali mi ga nismo vidjeli.

Moja baka Jugoslavija !?

Kao dječak jedne prilike sam čuo tatu kako pjeva neku čudnu pjesmu, "Majko Jugoslavijo",  mislim da se zvala. Tada sam, po prvi put, u stvari shvatio da tata i ja nemamo istu majku, kao dječak to nisam znao.

Piše: Alem Isaković, za blog 32 –vijećnik

Mene je u stvari rodila Jugoslavija ali me napustila odmah po rođenju, ostavila me na posvajanje. Zbog sistema obrazovanja nisam mogao saznati mnogo toga o majci moga oca to jest mojoj baki, okrenuo sam se listanju mnoge literature i zaostavštine što ostade poslije bake.
Kroz historiju je jako teško odrediti kad se ona rodila ali većina njezinih sinova se sjeća perioda kad se udala za druga Tita, mog djeda. To je bio period pri kraju "onog" rata. Kažu da je djed Tito bio jako strog, da je volio i čuvao baku Jugoslaviju ali je ponekad tukao njihovu djecu zbog neposlušnosti.
Neke roditeljske asocijacije iz EU idu toliko daleko i bezobrazno da ga čak nazivaju i diktatorom. Kazuju mi da je baka bila jako lijepa, među najljepšim ženama na svijetu, svi su se ponosili njome, a oca svih naroda voljeli i poštivali. Djed je umro 1980. godine, deset godina prije mog rođenja, a nedugo poslije se i baka teško razboljela. 

Borila se baka dugo sa malignim oblikom rak-nacionalizma povezanog sa fašističkim izlijevom gnoja na unutarnje organe, bolest nije bilo teško otkriti ali tada su je tješili da su to simptomi benignog patriotizma.
Svjetski liječnici joj nisu prognozirali još puno života i tako je i bilo, poslije mog rođenja baka je pala na postelju.

Već 1991. godine su joj amputirali obje noge i lijevu ruku, da bi najteži udarac doživjela 1992. godine, kada joj u moru krvi amputiraju i desnu ruku. Četiri njezine kćeri od kojih i moja majka potpisale su saglasnost da se eutanazijom uspava baka i da mirno umre, međutim dvije nisu željele, pa je baka godinama umirala u teškim mukama.

U posljednjim godinama kada je baka bila još imalo zdrava ušla je u ljubavnu aferu sa lokalnim ozloglašenim kriminalcem i gangsterom, Slobodanom Miloševićem za kojeg kažu da je pogoršao njezino zdravlje, bio je tu samo zbog bogatstva koje je ostavio djed Tito. 1992. godine kao bebu me posvojila BiH, ona koju danas zovem majkom, u to vrijeme, ona je ušla u rat sa bakom i sestrama oko raspodjele imovine, iako je djed ostavio jasan i legalan testament potpisan u Jajcu, kasnije potvrđen u Mrkonjić Gradu, sestre su ipak zaratile, mnogo krvi je proliveno, mnoga njihova djeca su nastradala, mnoga se nisu ni rodila zbog loših uslova za život.

Nisu imali gdje, ustvari ni živjeti, sve kuće koje nam je djed pravio Miloševićevi jataci su palili, valjda zbog mržnje prema djedu. Kasnije sam saznao da je baka živjela sve do 2003. godine u Beogradskom sanatorijumu na aparatima, već vidno beživotna i uništena. 

Dvije njezine kćeri i dalje nisu pristajale na eutanaziju. Nama nisu dozvoljavali da je vidimo, govorili su nam da to više nije naša baka, da je ona umrla, da je naša majka mnogo propatila zbog bake i sestara, čega smo i mi bili svjedoci.

Tako da sada, ja živim kao posvojeno siroče, dijete Jugoslavije, a moj tata kao ožalošćeni sin nakon njezine smrti. Volim svoju majku i poštujem je, iako se u zadnje vrijeme čudno šminka i još čudnije ponaša, zabrinuti smo da ne boluje od iste bolesti kao i baka, iako nas konstantno liječnici ubjeđuju da nemamo razloga za brigu, da je majka zdrava.

Nadam se da će majka živjet vječno i kao njezino posvojeno dijete obećavam da ću za svoga života brinuti za njezino zdravlje, braniti je i boriti se za nju...

Oprosti Prijedore, Zenica te ne podržava!?

Naslov k’o naslov, nekad govori mnogo, nekad ne. Danas su aktivisti i aktivistkinje nevladinog sektora, pojedinci i neformalne grupe širom BiH prolaznicima dijelili bijele trake u znak sjećanja na 31/5/92 kada su vlasti Republike Sprske nametnule obilježje bijele trake Bošnjacima i Hrvatima Prijedora kao znak raspoznavanja od srpskog stanovništva u tom gradu.

I ove godine je Dan bijelih traka u Zenici obilježilo tek nekoliko građana, uglavnom pripadnika nevladinog sektora. 
Zašto je poziv za obilježavanje dana segregacije, etničkog čišćenja i ubistva nevinih građana već treću godinu ignorisan od strane naših sugrađana ostat će (ne)poznato većem dijelu javnosti.
Obzirom da se nije pojavio niko ni od strane političara aktuelnog saziva gradske vlasti neizvjesno je da li je u pitanju samo prezasićenost prošlošću ili se taj događaj jednostavno ne uklapa u njihovu politiku. Ko zna, da su se dijelile trake sa likom Erdogana možda bi i došli...
Izuzmemo li nekolicinu naših sugrađana koji su okretali glavu na ponuđene trake, cilj je postignut, građani su pozitivno reagovali na ponuđene bijele trake. Bilo je tu i pitanja, poput uobičajenog “koliko košta traka”, raznih komentara, dubokih uzdaha i poneka suza od strane onih upućenijih u stradanja nevinih civila.
Međunarodni dan bijelih traka, pokrenut iz Prijedora, za cilj ima borbu za prava civilnih žrtava na sjećanje, komemoracije i memorijale tamo gdje im se to zabranjuje, na osnovu etničke pripadnosti.
Roditelji ubijene djece u Prijedoru se trenutno bore sa lokalnim vlastima oko podizanja memorijala za ubijenu djecu, bez etničkog obilježja, bez političkih parola.

Pogledajte video prilog o tome kako su Zeničanke i Zeničani reagovali na ponuđene bijele trake. Danas su Zeničani mogli da biraju, Prijedorčani 1992-ge nisu.

Osvoji jedno srce samo jednom pjesmom i pamtit ćeš je cijeli život...

Mostarski maturanti koji su uzvikivali ustaške parole
nosili majice sa likom Ante Pavelića: http://novi.ba/

Alem Isaković, za blog 32 –vijećnik

Iskreno te žalim dijete, nije mi žao mene i nas bolan, žao mi tebe i tvojih drugova, što "pišate" po najboljim danima svojih života. Uništavate možda jedine dane života koji bi bili sretni i bezbrižni. Uopšte nije bitno sirotani, čiju vi to majicu nosite, koga veličate, bitno je da ste svoj dan i svoju noć prodali za nečiju ideju, za nečiji hir.

Vidiš sine, možda je pogrešno što te tako nazivam, stariji sam od tebe tek nekih sedam do deset godina, nedavno sam bolan i ja na maturi bio, nisam ja matora drtina koja ne razumije mlade, ja sam bolan jučer bio vi. Al vidiš dijete drago, mi svoju maturu, ekskurziju i sve te zadnje dane škole nismo prodali niti za jednu ideju, niti hir. Imali smo mi sine zaluđenika poput tebe, što su "furali" Gavrila. Da li znaš kako smo ih zvali? Seljaci! Da dečko, seljaci. Šikanirali smo ih, tjerali ih od sebe, djevojčice su bježale od takvih, jednostavno ih nismo željeli. Imali smo mi problema sa policijom tada ali zato što smo u tri ujutro pjevali gradom.

Vidiš dijete vjerovao ti ili ne, mi smo pjevali "Krivo je more", "Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac", "Lipe cvatu". Vidiš sine mi nismo mislili na Pavelića, Mihailovića pa nismo čak pominjali ni Aliju, Zajku, nikoga sinko moj. Vidiš meni je tad bitnija od svih naroda, svih pokreta i svih ratova bila jedna malena iz IV-2, i njezina bijela haljinica. I vidiš sinko, ja sam u tom periodu pobijedio u svom ratu, okačio bijelu zastavu na jarbol.

A šta ti radiš nesretniće, kamenicama tučeš prolaznike, urličeš parole kojima ne znaš ni porijeklo ni značaj, i sve to u danima kad treba da slaviš svoje odrastanje, kad postaješ čovjek. Da li ćeš na taj način postati čovjek? Nećeš dijete, vjeruj mi da nećeš, cijeli život ćeš ostati niko, ili ćeš biti smrad ili se kajati što si bio smrad. Poslušaj moj savjet dečko, ne daj da ti kače zastave, ne na vaš dan. Odi popij koje pivo, nađi neku haljinicu koju ćeš do jutra prebaciti preko ramena. Drago dijete zajebi politiku, zajebi Pavelića i ostale sve, imat ćeš ti vremena za njih, sad kad su ti svi putevi otvoreni, osvoji jedno srce samo jednom pjesmom i pamtit ćeš je cijeli život, ispiši na majici njezino ime, to neka ti bude dres.

Jedno jutro ćeš se probuditi poslije deset godina i biti nesretan što si sebe dao, sebe i svoj dan, za glupost, a mogao si biti na puno boljem mjestu, vjeruj mi.

Vidiš, moji drugovi su se razišli; neki su postali komunisti, neki nacionalisti, akademici, umjetnici a neki su pak ostali samo ljudi, ali svi se podjednako i sa istim žarom sječamo tih najljepših dana života koje nismo dali nikome i ni za što. Ja te žalim sinko moj, a ti kako hoćeš...

O najavljenoj sjednici Ustavnog suda BiH: Hoće li sin završiti očev posao?

Prije nego pređem na priču iz naslova teksta iskoristit ću priliku i da zabilježim nešto što sam čuo od kolege. Komentarišući stanje u kojem se društvo nalazi i sve prisutniju ozbiljnost i zabrinutost ljudi kaže kako je jedan hodža rekao da više ne 'mereš' vidjet' ni „pijanice“ da pjevaju...

Kad bolje razmisliš i jest tako, ispade da je čovjek 100% u pravu. I studije o mladim pokazuju da više nikog nije briga ni za šta, većina mladih živi s roditeljima, visi na internetu, dangubi... A na internetu priča se uglavnom svodi na rat i ratna stradanja. Ne bih da budem grub niti da me pogrešno shvatite, nažalost, bio je rat i pamtite ga, ali u vašim glavama i vašim mislima. Šta će nekom drugom biti u mislima to ostavite tom drugom. Ne naturajte nikom svoje misli da ne bude “od kako sam te prihvatio za fcb. prijatelja, osim rata i ratnih stradanja ništa drugo i ne vidjeh”...

Ovaj blog je otvoren s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja, ali boli nekog briga za nezaposlenim. A kad smo već kod prošlosti, pročitavši današnju vijest o najavljenoj sjednici Ustavnog suda BiH prokomentarisat ću ono što sam pročitao iako se ne razumijem u politiku.

Kažu kako je sutra "istorijska odluka Ustavnog suda" te kako bi se moglo desit da sud proglasi neustavnim članove Zakona o praznicima RS, kojima se kao zvanični praznik 9. januar utvrđuje kao Dan Republike.

Međutim kako je saopćeno iz ovog suda, zbog bolesti potpredsjednika Ustavnog suda BiH Tudora Pantirua ona neće biti razmatrana. Apelaciju sudu podnio je član predsjedništva Bakir Izetbegović.

Navodno, bude li Izetbegovićeva apelacija prihvaćena neće onda biti lažnih konstrukcija da je RS nastala u oktobru 1991. godine voljom srpskog naroda i srpskih poslanika u Skupštini tadašnje SR BiH, a zvanično proglašena 9. januara 1992. godine, nego će Republika Srpska biti svedena u Dejtonski okvir, čime će biti potvrđeno da je nastala krajem 1995. godine.

S druge strane gledajući, istom odlukom, proizvedenom Izetbegovićevom apelacijom bi se ispostavilo i kako je sin završio očev posao. Dejtonski sporazum, tzv. nepravedni mir i Republika Srpska ( u Dejtonskom okviru) koju je potpisao njegov otac time bi bila podvrđena od strane najviše sudske instance u Bosni i Hercegovini.

Obzirom da su poslanici iz RS-a već ranije na skupštini NSRS najavili da neće poštovat' odluku ovog suda, bez obzira što je to krivično djelo, ostaje ova druga opcija tj. potvrđivanje ili udaranje temelja Republike Srpske od strane najviše sudske instance BiH bez obzira kakva ona bila.

U slučaju da neko od građana iz Federacije kaže da ne priznaje RS bit će krivično gonjen, jer kao i do sad, zakon se primjenjuje samo kad ga obična buranija krši... Prema tome, priličniji naslov bi bio kako sutra Federacija BiH priznaje Republiku Srpsku.

Kako već rekoh, ne razumijem se u politiku, ali ja to tako vidim, jebi ga. Uglavnom, hodža je u pravu, danas više ne 'mereš' vidjet' ni „pijanice“ da pjevaju. Neko bi rek’o i gdje će pjavat kad nemaju dovoljno novca, nisu u stanju ni da se “dovoljno” otkače. No, iako pijanice više ne pjevaju sva priča o 9 januaru ili nekom drugom datumu mogla bi stat u moj današnji fcb. status “ne moš ti izjebat ovaj narod kol'ko on more bit' zadovoljan”.

Dan mladosti

Nisam mislio objavljivati post na temu Dan mladosti upravo zbog toga što se na današnji dan desila strašna tragedija u Tuzli kada je od jedne granate 25. maja 1995. poginula 71 osoba, uglavnom mladi. 

Ja znam za tragediju u Tuzli ali na moje iznenadjenje, upravo danas saznajem i da ima toliko mladih ljudi rodjenih 1978 i 1980, a da ne znaju šta je to Dan mladosti. 

- Dan mladosti je bila priredba u čast Josipa Broz Tita u SFR Jugoslaviji.
"Štafeta mladosti" je palica koja je išla kroz cijelu SFRJ, te svakog 25. maja dodjeljivana predsjedniku Josipu Brozu Titu.

 Pogledajte video prilog po to čemu ovi malo "stariji" pamte 25 maj?

- IZVOR: TV KANAL 9, Novi Sad

Zlo je pobijedilo!?

“Ljudi nikada ne čine zlo sa toliko entuzijazma i dosljednosti osim kada ga čine iz religijskih ubijeđenja”, reče neko i bi u pravu. Zašto? Kako? 

Nećemo pametovanja, svjedoci smo da se desilo i da se dešava...

- Zlo je pobijedilo dobro! Nemam više snage ni inspiracije za bilo šta... Odustajem, povlačim se! Zbog njih, takvih kakvi jesu napuštam sve i odlazim. U njih je ušlo zlo i neka je. Kad se vratim pokušat ću da im utjeram dobro.

MUDRE MISLI / M. PIVIĆ :)  "Istjerujem zlo,utjerujem dobro"