Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

četvrtak, 9. srpnja 2015.

Selo gori, a baba se češlja!?

Obzirom da je tekst koji sam pisao za portal čije ime nije vredno spomena „nestao“, a čini mi se da je od nekog značaja, ono... ako ništa, barem meni, ponovit ću ga na ovom blogu. Nek' ostane zapisano. Jer, što bi rek'o Meša Selimović „Sve što nije zapisano, kao da nije ni postojalo!“.

Nagrade za poslušnost plaćaju Vašim novcem!? 



-  "Drugi je*u, a ti se Muzafere kupaj!

Odustajanje od traženja svojih prava, pravde, istine, značilo bi da smo spremni da podnosimo postojeće stanje, da su „perači savjesti“ uspjeli , da su svi motivi, želje i ciljevi iščezli. Ponekad se čovjek može osjećati i kao da je sam protiv svih, posebno nakon sabotaže na automobilu u kojoj ti presjeku cijev od goriva. Ništa strašno, ukoliko nije pogon na benzin, prvo što pomisliš je, da je odvrtanje šarafa na točkovima automobila postala isuviše česta i providna.

Ako uzmemo u obzir da ti dežurni policajac nakon prijave sumnje u sabotažu kaže "ma nije to baš tako, da su htjeli presjekli bi vam cijev od kočnice ili ne brinite, ako se ponovi poduzet ćemo istragu“, krenuti dalje i nije tako teško.

Nakon nekoliko dana doneseš zaključak, da je to jedna od nagrada za neposlušnost i nastaviš dalje. Dakle, u gradu u kojem pored opasnosti koje ugrožavaju život, (počevši od posljedica zagađenja pa do ugriza pasa lutalica)postoji još jedna ali eto, o toj opasnosti i ne treba trošiti mnogo riječi. Mnogo se manje energije potroši ako se pričeka da se sakupi dovoljno veša za punu veš mašinu.

Nego, postoje li u vašim sredinama izmišljena radna mjesta koja se dodjeljuju kao „nagrada za poslušnost“?

Ne znam da li je istina, jer sam živio relativno dobro tako da me politika i nije interesovala ali kažu da je u bivšem socijalizmu bilo poslova „da ne radiš ništa a primaš platu“. Znao sam ja da je bilo težih i lakših poslova ali da ne radiš baš ništa, nisam znao. Međutim, prosto je nevjerovatna činjenica ili saznanje da ih danas ima, u vrijeme totalne nezaposlenosti, te samim tim nameću se brojna pitanja, a između ostalih i koji su to poslovi, ko ih plaća, čijim novcem ili kako se dolazi do tih poslova.

Dobar dio stanovništva zna da posla nema. S obzirom da živiš u gradu nemaš jagnje za ražnja, nemaš pare za štelu, nemaš roditelje na visokim državnim funkcijama, kamo sreće da imaš, možda ti nebi ni trebao.

Poznato je i da na odlasku stare vlasti zapošljavaju podobne i poslušne. Zapošljavaju se u institucijama i javnim poduzećima bez javnog natječaja, što je protivno zakonskim odredbama. Temeljem zakonskih propisa tužiteljstvo je institucija zadužena za otkrivanje i krivično gonjenje počinitelja krivičnih djela, odnosno za sprovođenje istraga, a pokreće li ih, sasvim je druga priča.

U zemlji u kojoj je preko 50 posto radno sposobnog stanovništva nezaposleno, dobiti "posao snova" je ustvari, nagrada za poslušnost.

Naime, sve glasnije se priča kako jedan od Zeničana „prima platu a ne radi“, te kako je to jedan od „osumnjičeni“ protiv kojeg je Tužilaštvo ZDK-a pokrenulo istragu za dovođenje jednog zeničkog preduzeća do stečaja.

Naravno, ti ljudi nisu krivi dok se ne dokaže i moraju negdje raditi. Zapravo, nisu krivi ljudi koji traže posao na razne načine, nego oni koji ih izvan procedura zaposle.

Ali, na osnovu čega odgovorni zapošljavaju ljude? Na čiji teret?

Služba za budžet i finansije Općine Zenica iz prošle godine je prenijela neizmirene obaveze od oko 1 milion i 700 hiljada maraka. Ove godine višak ukupnih rashoda u odnosu na ukupne prihode iznosi preko 2. 500.00,00 KM što dakle, predstavlja deficit (manjak) Budžeta. Koliko utiče otplata duga, odnosno nečiji propust za klizište u naselju Pečuj, a koliko posao iz snova (primaš platu a ne radiš) doprinosi tom manjku je ujedno i pitanje za revizore koji će, pretpostavljam, kao i dosad, u svom izvještaju navesti kako im je „mišljenje sa rezervom“.

Nije tajna da se posao u javnim preduzećima dobija isključivo preko veze, građani nemaju podjednako pravo, podjednaku mogućnost da se zaposle u javnom sektoru. Partijsko zapošljavanje i dalje je na djelu, javno dobro se uništava, tužilaštvo ćuti a raja se šprda. Rekli bi, „selo gori a baba se češlja“.

Elem, ne znam, čini mi se kao da se neke stvari ne mogu promijeniti ili da pojedinac ne može sam ali barem sam siguran da se ne osjećam kao magarac, da mi ne rastu magareće uši. Zapravo vidljivo je prema izvještajima o izvršenju budžeta da je povećan broj zaposlenih u službi Civilne zaštite, da je u 2011 broj zaposlenih 69, dok je broj zaposlenih u 2012-toj za jedan više, tj.70, ne računajući jednog umrlog radnika ili možda još nekog ako je u međuvremenu penzionisan.

Prema tome, postavlja se pitanje, radi li se o mjestima za (ne)uspješne direktore koje Osnivač nagrađuje za (ne)uspješno vođenje javnih preduzeća?

Sad, kada su mnogi uspješni projekti iza nas ili neki možda još uvijek u toku, iako nas još uvijek drži lagana nogometna euforija, možemo objektivno konstatovati da je i kriza u toku ili da je i dalje ispred nas i valjda je svima jasno i ko je kriv za ovako lošu situaciju.

Imali smo priliku vidjeti i ko je od naših političara uzeo sebi oduška u pratnji nogometne reprezentacije. Ne znam samo od čijih li je para plaćen avionski let, troškovi noćenja (hotelski i dr. smještaj), sopstvenom ili o našem, zajedničkom trošku. No, za mnoge, manje je bitno. Bitno je da idemo u Brazil, odnosno da će neki ići o svom a neki o trošku države.

To što je administrativni aparat u općinama i dalje veoma glomazan i skup, što više od četvrtine budžeta odlazi na pokriće troškova općinske administracije, to je nebitno. Vaši ili naši lideri će reći, ne brinite, imamo mi još novca za trošenje, kada ga nestane imamo nove namete, paušale, akcize ili neko novo kreditno zaduženje. U konačnici, nećemo ga mi vraćat', za to su zadužena naša rođena ili još uvijek nerođena djeca, snaći će se oni.

Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi