Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

srijeda, 1. srpnja 2015.

Ne pitajmo ni koga voze ni gdje žure crni audiji

Podsjećanja radi,  jedan od mojih čitanijih tekstova objavljen početkom 2013-te godine...

Poslanici i delegati u Parlamentarnoj skupštini BiH su najplaćeniji u Evropi kada se njihova plata poredi sa prosječnom platom u zemlji. Samo po osnovu plate i mjesečnog paušala njihova primanja premašuju 5.000 KM. Već smo upoznati i da se političari u Bosni i Hercegovini voze u najskupocjenijim automobilima čije se cijene kreću obično od 7.000 do nevjerovatnih 370.000 maraka.

Obično se voze crni audiji zatamnjenih stakala sa nekakvim svjetlucavim plavim svjetlima u kojem se obično pojavi glas, poput onog na megafonu, a možda i dublji pa mi se čini da se dere dok viče “hooooop, sklanjaj se u desnu stranu, hooooooooooooop”, vrag bi ga znao šta još sve nabrajaju, valjda žure negdje na važan sastanak ili frišku jagnjetinu.

Divim se svima koji se sklanjaju u stranu, ljudima koji poštuju vlast, koji pretpostavljaju da je toj istoj vlasti, interes građana i države na prvom mjestu?

Ali kad se sjetim natpisa u bosanskim novinama i afera sa službenim automobilima, pomislim kako bi najbolje bilo da u tom trenutku mi obični vozači imamo velike bagere, da ih onako lijepo pometemo s ceste, jer svjesni smo da od njihovog sastančenja nema ništa, odnosno da je samo jagnjetina u pitanju.

Čitam tako neki dan kako u susjednoj državi zakon daje za pravo svakom poslaniku da se pozove na imunitet ako je zatečen u vršenju prekršaja ili djela za koje nije zaprijećena kazna zatvorom.

U praksi, to znači da oni ne moraju da odgovaraju za nepropisno parkiranje, nevezivanje pojasa ili preticanje na punoj liniji.

Preticanje na punoj liniji od strane tih istih bahatih političara sam doživio i preživio, zahvaljujući slučajnom proširenju puta, sklonio sam se u stranu ne zato što ih poštujem, već zbog toga što mi je žao prije svega mene a onda i mog auta vrijednog max. 2000 KM.

Mi kao građani, nažalost, o svemu tome ćemo samo prokomentariti, jer nas je višedecenijska praksa političke neodgovornosti otupila i sve manje tražimo i pozivamo političare na odgovornost.

Često gledamo i slušamo kako je obično politička šestorka krenula na neki od sastanaka a nakon sastanka u izvještajima se može čuti i da je sedmorka prisustvovala, kao da su još jednog u putu “napravili”.

No, bila to šestorka ili sedmorka nebitno je, za pojedine političare/optimiste najbitnije je da smo nakon dvije decenije bliži nego ikad “rješenju političke krize” u Bosni i Hercegovini.

Oni iz crnih audija će reći da je ovo je teško vrijeme, da je bio rat, da su ratna razaranja ostavila traga, da“obnova” države nije nimalo lagan posao, da je to posao u kojem teret štednje moramo ravnomjerno rasporediti, ali kad prođe “kriza” jest’ ćemo zlatnim kašikama.

Zato ne pitajmo ni koga voze ni gdje žure crni audiji, jer, mogli bi slučajno saznat’ za summit parlamentaraca u Ekvadoru, te kako su neusporedivo bogatije države iz susjedstva uglavnom ignorirale ovaj besmisleni summit ili su pak u Ekvador poslale jednog parlamentarca, no siromašna BiH nije pitala za cijenu: u Ekvador je poslala tročlanu delegaciju!

S obzirom da smo navikli i na gore od navedenog, otupili ili šta već, opravdajmo ih i ovaj put i recimo da je to težak posao za jednog parlamentarca, da je bolje poslati tri delegacije iz tri konstitutivna naroda. A ko će mu ga znat’ možda usput naprave i predstavnika ostalih, kao u slučaju sedmorke, jer, teret se mora ravnomjerno rasporediti.

Neka ide Nermina i neka troši više i od Drage i od Mate i obrnuto, možda ćemo jednog dana i mi stići do Ekvadora, kao turisti naravno, jer, kako neki kažu bolje je živjeti u svojoj domovini u nevolji, nego u tuđini u zadovoljstvu.

Kako svi pričaju ono što ovaj narod voli čuti, ova vlast im uprvo to i omogućuje, i nije čudno da se već dvije decenije jedni te isti “deru” u skupocjenim automobilima, mogu i moći će sve dok se drugi sklanjaju.

Autor: Muhamed Pivić za Dnevno BiH objavljeno: april 2013.godine

Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi