Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

srijeda, 6. kolovoza 2014.

Svaka šuša bi sutra mogla dobiti ulicu grada po svom imenu!

Imena ulica i trgova grada često su teme koje izazivaju sukob mišljenja. Ko je taj koji zaslužuje ime ulice grada? Nose li naše ulice imena običnih, živih ljudi ili im se daju imena nakon smrti, imena boljih ljudi, neka sa "posebnim zaslugama"?

Da li im uopće treba mijenjati imena ili ih je dovoljno označiti brojevima, samo su neka od mnogobrojnih pitanja....

Dio zeničkog obalnog bulevara od prije četiri godine nosi ime  Ezhera Eze Arnautovića. Jedni kažu i kako je Ezo Arnautović, po mnogima, najuspješniji zenički načelnik, dok drugi tvrde kako je upamćen po dva slučaja privrednog kriminala, za koje je sudski gonjen.

Međutim, po meni, to je očigledan primjer da se uz malo truda može živom čovjeku dati ime ulice, ali i prema dosadašnjem ponašanju bh građana u budućnosti svaka šuša bi mogla dobiti ulicu po njegovom imenu.

Nakon što su mještani Kolića preimenovali ili nazvali seoski put u 'Put Husejina Smajlovića', mještani Vukotića su na svom potpornom zidu, još uvijek napola makadamskom putu, ispisali 'Šetalište H. Smajlovića.


Sutra, kad se završi Glavna gradska magistrala ili očisti Topčić polje od nanosa pijeska, postoji mogućnost da će se naći neka budala koja će predložiti da im se da ime poput ovog što dadoše mještani Kolića i Vukotića. 

Što da ne? Isti je to mentalitet samo različito mjesto stanovanja...


Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Popularni postovi