Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

nedjelja, 20. srpnja 2014.

Ni čistog sjećanja ni čistog života!

....očigledno je da je usmjeravanje kolektivne svijesti i dalje na snazi, oni ne žele i ne misle prestati.

“Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je kako ne bi boljela. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života”, kazao je Meša Selimović zasigurno jedan među najvećim bosanskohercegovačkim piscima.

Svakodnevno vraćanje u prošlost, podsjećanje na masovna protjerivanja i ubistva, putem propagandne mašinerije koja se nalazi u rukama nacionalističkog visokoškolovanog kadra, baš po Mešinom citatu miješaju utvare i život pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.

Ako se tome pridodaju razne internernet stranice, društvene mreže i servisi vidjet ćete da zapravo nema mjesta gdje Vas ne bodu svojim ne/čistim sjećanjem na prošlost iz raznih interesa.

Piše se i podsjeća na stradanja kao da se od toga živi, kao da je u pitanju fabrika u kojoj su zaposleni dobro/i plaćeni/ci, koji su tokom tog visokog školovanja imali samo jedan ili dva predmeta, istorija/historija i psihologija mase, odnosno vladanja narodnim masama.

Kao rezultat prošlosti i usmjeravanja kojima su nas filali, danas imamo samo grobove i mržnju, a današnji političari, njihova propaganda i njihova psihologija vladanja narodnim masama doprinosi masovnom odlasku “normalnih” van granica domovine na koju su samo ONI ponosni.


Nije sramotno propasti na poslovnom putu ali propasti i zaglaviti u prošlosti, dopustiti da vam usmjeravaju svijest, kroje budućnost u kojoj ćete svakodnevno na televiziji u večernjim satima umjesto ljubavne priče ili emisije edukativnog karaktera gledati “horor” domaće proizvodnje, više je od sramotnog.

Naprosto, oni bi najsretniji bili da djeluješ i misliš kako njima odgovara, kao na nogometnim utakmicama gdje imamo atmosferu koja se prenosi i na pojedinca, raspoloženje se mijenja iz sekunde u sekundu, u toj masi ljudi dovoljno je da najglasniji kaže sudija j*bem ti mater, cijeli stadion skandira isto a u stvari i ne zna zašto.

Da, bio je rat i pamtite ga, ali u vašim glavama, prema vašem izvješću i ponašanju, izgleda kao da još uvijek traje, samo s drugim sredstvima.

Ne želim svakodnevno slušati i gledati vaša izvješća koja se odnose na prošlost, želim slušati o boljoj budućnosti, izvještaje o otvaranju fabrika, smanjenju poreza, povećanju penzija, povišici plata.

Ne želim svakodnevno slušati kako Dodik ne navija za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, kako se osjeća u Sarajevu kao da je u Teheranu, niti me zanima za koga navija, niti kako se osjeća. Želim slušati kako se Miske i Džeko dobro osjećaju u nacionalnom timu i kako igraju sjajno kada su ZAJEDNO.

S obzirom da današnje društvo dozvoljava rasističko ophođenje prema političkom, religijskom i svakom drugom suparniku za očekivati je da vas zbog ovakvog ili sličnog stava proglase neprijateljem ili raznim drugim neprijateljskim imenom.

Čitav svijet je osudio i još uvijek osuđiva totalitarne idelogije koje pribjegavaju ekstremnim mjerama radi samoodržavanja na vlasti dok istovremeno koriste istu sa modernijim pristupom.

Zašto pribjegavati ekstremnim mjerama kad imate druge mjere, posebne mjere za posebne slučajeve, dovoljno je samo jedan od navedenih da se nađe i kaže kako je Meša Selimović srpski književnik, kako se izjašnjavao kao srbin i kako je postojala negdje neka jedinica VRS koja se zvala po njegovom imenu. Princip je isti sve ostalo su nijanse.


Autor: Muhamed Pivić za Dnevno BiH

Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Popularni postovi