Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

nedjelja, 11. svibnja 2014.

Ima li ih kada nama trebaju?

O teško oboljelim, neratnim invalidima koji su nepokretni, ne zbrinuti osnovnom i dopunskom terapijom,nemaju riješeno pitanje smještaja( isti nije prilagođen njihovim potrebama) nema zakona!

Inicijativa od strane Općinskog Vijeća Maglaj, jednoglasno usvojena,otišla je kao prijedlog izmjena i dopuna zakona prema višim nivoima vlasti. Rok koji je Skupština ZDK-a dala pravnoj komisiji davno je prošao! Još uvijek se nisu očitovali! Nema ni stava Skupštine!

Slobodno se možemo pitati ima li uopće Skupštine ZDK-a kada su u pitanju prava bilo koje kategorije stanovništva? Ima li ih kada nama trebaju?

Poznato je da se veoma brzo i efikasno dogovore kada su u pitanju njihove dnevnice, paušali, novci za odvojeni život, telefone, ljubavnice isl. budalaštine dok za konkretnu pomoć koju građani očekuju treba čekati danima, mjesecima, godinama...

Poznato je i da su građani upoznati s načinom kojim ova politička oligarhija raspolaže i da pri tom ne poduzimaju, (izuzevši nekolicinu građana, plenume..) skoro ništa. Nedavni rušilački pohod, bez obzira koliko gledali u njega kao rješenje, nije donio konkretne rezultate. Kažu pale vlade! Kako su pale i koliko se neko danas počešao da realizuje navedene ostavke najbolje govore dešavanja protekla dva dana.

Od cca. tri i po miliona stanovnika tek tri stotine svjesno je i traže ispunjenje zahtjeva. O čemu mi to onda pričamo? Da će se neko očitovati o teško oboljelim, neratnim invalidima koji su nepokretni i ne zbrinuti osnovnom i dopunskom terapijom i koji nemaju riješeno pitanje smještaja. Ne boje se oni nas pokretnih a kamo li nepokretnih, ne boje se oni ni više sile, ni Boga kojem se obično mole, svako na svoj način. Ne boje se a trebali bi! Dokle? 


Dok god im sami to dopuštamo!



Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi