Ako se prisjetimo početka Dodikova političkog uspona, niko na osnovu njegovog tadašnjeg govora, ponašanja, stavova i mišljenja nikada ne bi niti posumnjao, da bi se mogao izroditi u četnika, kakvim ga danas doživljavamo! Prvobitna verzija Dodika, bila je prva srpska politička figura, koja se javno odrekla ratnih zločinaca, priznala genocid u Srebrenici i uputila javnu ispriku Bošnjacima za svu nepravdu, koja im je nanešena od strane srpskih vojnih formacija u toku rata devedesetih! Dodik je bio čovjek sa političkom pozadinom u predratnim reformistima Ante Markovića, nemilitantan u toku rata, pomirljiv nakon njega!
Pa kako je onda postao čovjekom, koji razvaljuje BiH, otcjepljuje RS, ne priznaje institucije države, pljuje po svemu bosanskom, vrijeđa i napada, omalovažava i podcjenjuje prije svega Bošnjake i njihove političke predstavnike?
Kako je od reformiste, demokrate i socijaliste, Dodik postao četnik?
Odgovor je jednostavan. Dodik nije postao četnik! Dodik je političar iz RS, koji je u odnosu na sve ostale u najmanjoj mjeri četnik i nacionalista! Naspram Stanivukovića, Trivićke, Vukanovića i sličnih, dodik ne da nije četnik, već je Titov pionir!
Ali gdje je nestao onaj susretljivi, tolerantni, nagodni, pomirljivi političar sa početka Dodikove priče? Sklonio se u stranu, kako bi njegov alterego zaigrao drugačije uloge na političkoj sceni! Dodikova prividna radikalizacija, čije posljedice po funkcionisanje države nisu nimalo prividne, nastala je kao odgovor na krajnje autističnu bošnjačku politiku pod palicom SDA kadrova, a prije svega Bakira Izetbegovića.
Kada vam čovjek dođe sa pruženom rukom i kaže sve što ste željeli da vam napokon neko kaže, tada je za očekivati, da gradite odnos povjerenja, uzajamnog praštanja, uvažavanja, tolerncije i stvaranja zajedničke budućnosti! Nasuprot tome «bošnjačkom rukovodstvu» to nije značilo ništa, već su nastavili sa zatezanjem odnosa, pozivanjem na prošlost, pozivanjem na krivicu, iskazivanjem stalne sumnje u zle namjere druge strane, isticanjem zle prirode i zločinačkog gena u cijeloj jednoj naciji, kojoj je pripadao taj isti Dodik, koji realno rečeno nikada nikome od Bošnjaka nikakvo zlo nije nanio! Višestruko veće je zlo Dodik nanio svojim sugrađanima i sunarodnjacima nego Bošnjacima! To je činjenica!
Time je to bošnjačko rukovodstvo sebi obezbjeđivalo ulogu čuvara i branitelja vjere i nacije, svetih ratnika na bastionu otadžbine! Sve je to bila igra i jeftino glumataranje, ali je palilo i kako stvari stoje još uvijek pali i vjerovatno će paliti još decenijama! Glumataranje ili ne, akcija zahtjeva reakciju, kako bi se sačuvao obraz svoje nacije, te je Dodik htio, ne htio, morao napraviti zaokret, od reformiste, demokrate i socijaliste, od nesuđene uloge Willy Brandta, ka ulozi minijaturnog Šešelja, bez doktorata i govorne mane!
Narodi i jedne i druge strane, tako postadoše taoci decenijskog ludila, u kojem je sve stalo sem vremena, u kojem sve propada osim vlasti, iz kojeg svi normalni gledaju da odu u neke druge, manje «naše» zemlje!
Normalni gledaju da odu, a nenormalni gledaju, kako da dokažu da su oni i «njihovi» u pravu, a da su ne-oni i ne-njihovi, ne samo u zabludi, već i decenijama na pogrešnoj strani povjesti! Izbori pokazuju, kako Bošnjaci, Hrvati i Srbi misle, onako kako govore njihove nacionalne partije i nacionalistički lideri, bez obzira na to, da li ti lideri i te partije doista misle, to što govore!
Kao neko ko želi biti neutralan i objektivan posmatrač, moram zaključiti, kako je najveći uzrok nefunkcionisanju države BiH, nespremnost Bošnjaka i njihovih lidera, da prihvate činjenicu, da je rat okončan bez pobjendika, da Dejton ne podrazumijeva to da oni, koji imaju više ratnih žrtava, zbog toga imaju veća postratna prava na državu ili da vrijede u moralnom smislu riječi više od onih drugih!
Lako je shvatiti, da običan čovjek to doživljava, kao veliku nepravdu, ali bez obzira, kako to velika nepravda bila, moramo je prihvatiti, kako bi krenuli dalje! Mora stati potkusurivanje staro tri ili deset ili pedeset decenija! Svaki i svačiji krvnik treba biti proglašen krvnikom i da za to odgovara, a svaka i svačija žrtva mora biti doživljena žrtvom i da se njen bol poštuje!
Mogu ja prihvatiti da neko ne može preći preko svoje boli, gubitka, patnje, ili da ne može zatomiti i progutati svoju mržnju, ali nek ne laže onda, kako voli domovinu i da svu tu mržnju, govor zla i ratno-huškački poklić, samo zbog domovine čini!
Čini to, jer nosi u sebi klicu zla! Njome sije zlo u drugim ljudima!
