Jednom ćeš shvatiti da treba imat dušu...

I ova priča je životna, a koliko će se uklopiti na blogu pod nazivom 32. vijećnik manje je važno. Važno je kakvu poruku šaljemo njome.

Kako god u tekstu pjesme možemo pročitati da “za ljubav treba imat dušu”, mislim da isto tako i za dobru priču treba imat' dušu... Znam, reći ćete "svi je imamo"! Ne, nemamo je svi, neki su je prodali đavolu a neki je nikada nisu ni imali.

Oni koji su je prodali, prodali su je za novac i samo im je novac na pameti. Zbog njega se ženi i udaje, laže, krade i ubija. I nije to samo u pjesmama i filmovima tako. Prazne duše “ispranih mozgova” lutaju i ovim gradom, kantonom i državom. Neki prođu pored nas, a neki uđu u naše živote. Uđu, a potom odu ostavljajući iza sebe trag. Međutim, činjenica je da ovom sistemu to odgovara...

Iako ovaj sistem pokušava stvoriti generaciju po svom ukusu, generaciju ispranih mozgova uvijek će se naći ljudi koji imaju svoje "ja", oni koji krenu i ostanu na pravom putu.

Ona ima 24 godine. Rekla mi je da od malih nogu voli da čita, piše i razmišlja svojom glavom, a ja mislim da tako razmišljaju samo oni koji su imali od koga učiti. Djeca koja su imala topli dom, roditelje i koji nisu naučeni da im je novac ispred "obraza"! 
Djeca kojoj internet služi za povezivanje, prenošenje informacija i razmjenu iskustava, ona ista djeca koja nisu zatrovana "istinom" koja se putem entitetskih televizija plasira javnosti s određenim ciljem. Djeca kojoj ne trebaju nikakva stranačka udruženja za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu i njihovi sponzorisani tekstovi. Ovoj djeci ne trebaju sponzori, oni imaju svoju istinu i ona je njihov sponzor. Ova priča je za sve ljude kojima je na prvom mjestu čovjek pa onda sve drugo...

Možda sam je trebao nazvati “lijepi dani mog djetinjstva”, no koliko su lijepi znaju samo oni koji su doživjeli slično. Kao i prethodna priča, i ova je prema istinitom događaju.

Piše: Ankica Kušljaković, za blog 32 vijećnik

- Ne zamjeri mi kćeri, ja sam odrasla u drugom sistemu...

Svoje priče iz djetinjstva majka je uvijek započinjala rečenicom "Otac bi...“. U njenom tihom i sjetnom glasu osjetila bi se tuga i bol jer je njen otac prerano zaorao nebeske njive. Ostavio je neorane pašnjake rodnog sela i kao da je sam predosjećao odlazak pozdravio se s najmilijima i u zoru sklopio oči. Ne od umora ili bolova, nego od bolesti kojoj nije bilo lijeka.

Majka je uvijek pominjući djeda, dok nijemo u prazno gleda znala reći:

-Da je otac živ, sve bi bilo drugačije.

Dodala bi.

-Dijete, koliko god da imaš godina a roditelj ti umre, on je za tebe mlad.

Te riječi u mojim mislima sazrijevaju tek sada. Moji roditelji stare, a nemoćna sam da njihove godine zaustavim, da pustim glas i kažem „Moji roditelji su mi potrebni, nisam odrasla, neću nikada odrasti“. Nemam to kome reći. Priroda čini svoje. Sve se okreće u krug.

Majka bi zapalila cigaretu, naizmjenično bi pila crnu gorku kafu i povlačila dim. Duboko bi udahnula a zatim ispustila svoj bolni uzdah.

Ja sam gledajući u njene zelenkaste oči zamišljala zelene pašnjake njenog sela. Zamišljala sam njenog oca i majku kako vrijednim rukama obrađuju crnicu. Zamišljala sam djeda kako tjera volove oreći desetine hektara zemlje koje su mu preci ostavili. Niz njegovo potamnjelo lice spuštale bi se kapljice znoja, dok bi ih krajem bijele košulje brisao.

Zamišljala sam nju, kako kao djevojčica žurno korača za stokom. Dok čuvajući stado pokraj rijeke svojim sićušnim dječijim okicama budno prati svaki korak goveda. Zamišljala sam kako iz svoje tkane šarene torbe vadi komad svježe prove. Vidjela sam kako kida komadiće prove dok joj mrve padaju na bijelu kecelju. Dok jede pogled ne pomjera sa goveda. Potajno u sebi se plaši da goveda ne odu, da se ne razbježe poput lasta. Svaka promjena na nebu može izazvati nemir u govedima. Mogu se razbježati po zelenom prostranstvu da ih ona ne može skupiti. Onda bi majka komadić prove zamotala u bijelu maramicu i vratila u svoju torbicu. Uzela bi svoje pletivo, plela je žućkasti dzemperčić za zimu. Dok su se igle sudarale, a šareni cjetići na džemperčiću širili ona je svoj pogled sve češće podizala. Strah od bježanja goveda po beskrajnoj zelenoj livadi bio je opravdan.

S paše bi se uvijek umorna vraćala kući. Goveda bi smjestila u staju a na bunaru bi oprala svoje vrijedne ručice.

Onda bi majka uzdahnula rekavši:

-Taman kada bih pomislila da smo obavile sve poslove, otac bi strogo i glasno rekao da idem pomoći majci . 

Suza bi krenula niz njeno dječije lice. Bila je nemoćna da ocu kaže „Htjela bih se igrati“. Dok je ručicom brisala suzu išla je prema hektrima zemlje prekrivenim domaćim plodovima. Na njivi bi ostala sve dok sunce ne zađe za oblake a sjaj fenjera obasja kapije komšija. Niz njeno dječije umorno tijelo spuštao bi se znoj. Bijela rubina je kupila graške znoja a ona vapila za čašom vode. Nakon napornog dana nije sjedila pokraj televizora i do kasno u noć gledala omiljene serije. 

Oprala bi se vodom sa bunara, večerala puru ili taranu a zatim glavu spustila na jastuk napunjen slamom. Nije se imala kada svađati, nije se imala kada brinuti, nije imala kada plakati, a ni čeznuti i žaliti za nečim što nema. Nije imala kada roditeljima prebaciti što mnogo radi. Nije imala kada a nije ni smjela. Njeno umorno tijelo priželjkivalo je odmor i san. Nije je boljela glava. Nije pila tablete da bolje spava. Samo bi zatvorila svoje oči i utonula u san. Sutra je čekao novi dan, novi poslovi i nova nafaka.

..... Opet je majka uzdahnula rekavši:

-Vidiš kćeri moj otac je bio strog, radila sam dosta. Teške poslove koji iziskuju veliku fizički napor. Radila sam i po najvećoj vrućini i po najvećem studenu. 

Otac bi galamio čak i udarao za svaki pogrešan korak, za svaku nepotrebno izgovorenu riječ. Majku i oca sam morala slušati. Oni su se uvijek slagali. Nije bilo ako jedan roditelj galami, drugi će te zaštiti. Majka i otac bi uvijek bili saglasni kada sam u pitanju ja. Ali, tako je bilo i sa drugim stvarima. 
Otac je uvijek bio upravu, a majka bi klimnuvši glavom podržala njegovu odluku. Moja riječ nije značila ništa. Eto, kćeri a ipak sam bezuslovno voljela svoje roditelje. Imala sam lijepo djetinjstvo na koje samo ponosna mogu biti. 

Nije se samo na pašnjacima stoka čuvala, bilo je tu i dečije cike i igre. Pamte ti pašnjaci polupana koljena, dječije svađe ali i prve ljubavi.

Moji roditelji kakvi god da su bili u tom vremenu nisi mogli biti bolji. Naučili su me radu, naučili su me da napravim dinar, naučili su me da cijenim novac, da zemlja uvijek daje, samo treba posaditi. Naučili su me da budem poštena, da budem dobar čovjek i da čovjek koji radi nikada se ne treba bojati gladi.

Zato kćeri ne zamjeri mi što majka ne može prihvatiti moderne stavove koje nosi ovo vrijeme. Ne uzmi mi za zlo što sam te tjerala da radiš i učiš od mene kako zemlja duplo vraća.

Majka samo smatra da ćeš bolje proći kroz život ako si pošten i dobar čovjek i ako znaš raditi seoske poslove oko kuće i njive . Majka misli da se i dalje rad cijeni i da je dobra svaka djevojka koja je poštena i vrijedna a loša ona koja je lijena i nepoštena. Ne zamjeri mi kćeri, ja sam odrasla u drugom sistemu. Ne zamjeri mi dijete što ponekad dosta pričam o prošlosti, time samo želim reći da nisu sada pogrešni ljudi nego samo težak vakat.

Samo onaj čovjek koji pošteno radi i živi može se na duge staze oduprijeti ovom sistemu. Onaj koji preko noći dođe do bogatstva nek se ne čudi kad u sekundi đavo dođe po svoje. 

Jednom ćeš shvatiti da sam samo željela najbolje za tebe. Kad shvatiš, mene više neće biti. Moram te pripremiti na život bez roditelja, baš kao što je i mene otac pripremao.

Jebo vas snajperista, da vas jebo !!!

Koga čuvaju i od koga čuvaju, tipovi naoružani dugim cijevima?

Nekoliko posljednjih dana neobična situacija u mom gradu, mnoštvo, do zuba naoružanih, namrgođenih tipova maršira ulicama. Scene koje me podsjećaju na vrijeme kad su četnici blokirali Sarajevo. U Zenicu je stigla reprezentacija Izraela, skupina momaka za koje dobro informirani svijet nogometa u biti nikad nije ni čuo. Ekipica po popularnosti slična onoj sa kojom sam nastupio na prošlom Bajramskom turniru mahala. Ljudi bitni za nogomet onoliko koliko i Seka Aleksić za razvoj brdsko-planinskog turizma u sjeverozapadnoj Italiji. 

Činjenica da su Džeko i Pjanić skuplji od kompletnog ministarstva sporta te izmišljene države, daje mi za pravo da se bunim za to ponašanje, njihovih tajni službi i naše policije. Trebao je neko reći toj skupini "zvijezdetina" ( kojima inače mama i dva jarana znaju da su oni fudbaleri) da dolaze u BiH. U zemlju kojoj je pun spolni organ rata i oružja, u zemlju koja više cijeni mir nego hljeb svagdašnji. U zemlju u kojoj su reprezentacije Srbije i Hrvatske dolazile netom poslije rata i niko ih nije dirnuo, niko nije bacio bombu na njih i niko nikog nije ubio, a niko ih pritom nije čuvao snajperima i automatskim puškama. 

Trebao im je neko reći da BiH nije vukojebina iz koje su došli, u kojoj se sve završava puškom. Trebao im je neko reći, da je u BiH dan utakmice karneval i praznično raspoloženje, djeca se slikaju sa igračima i uzimaju autograme, niko ni na koga ne puca i niko ne postavlja bombe, pogotovo ne na taj dan. Reprezentacija koja će se plasirati na neko veliko takmičenje iste one godine kad i Šaban Šaulić postane predstavnik Turske na pjesmi Eurovizije, bi trebala znati da su ulicama ovog svetog nogometnog hrama u BiH, mirno hodali Ronaldo, Tores, Iniesta, Nani, i mnogi drugi igrači čije postere skupljaju ove "qvazi" zvijezde koje čuvaju naoružani specijalci, obavještajci ili ko već. 

Uništili su nam praznični dan i istu takvu atmosferu brigom za svoje bezvrijedne karijere. Kao vječiti antifašista konstatujem da se na ovaj način ne dolazi u goste bilo kojoj državi, pogotovo ne onoj koja zazire od puške i koja je izgubila stotine hiljada sinova od baš takvih pušaka. Pitam se da li se oni stvarno nečeg boje, ako strahuju, da li bar znaju razlog svojeg strahovanja. Na kraju potpisujem tekst kao svoje lično mišljenje i sve one koji se ne slažu upućujem direktno na svoje ime, a ne, na one koji će ovo objaviti. 

Gospodo Izraelci ja vam želim sretan put kući, ali ne dolazite više, bar ne ovako, kad naučite pojmove; kultura življenja, poštovanje domaćina, fair-play, možda tada bude i bujruma za vas, trenutno vas više ne želimo blizu naše svetinje reprezentacije.

Hoćemo li Ditine proizvode u TC “Džananović” u Zenici?

U novembru prošle godine pisao sam kako je u našem gradu upriličeno otvaranje poslovnice poznate njemačke kompanije Deichmann. Čekalo se u redu za plaćanje, a prema pisanju medija novi prodajni objekat obuće napravio je pravi bum u TC “Džananović” u Zenici.

Pisao sam kako su građani “navalili”,kako im se jebe, kao i njihovim političarima što im domaća fabrika obuće „Aida“propada! A puna su im usta " bh solidarnosti" i kampanja "kupujmo domaće".

“U toku naredne sedmice asortiman fabrike deterdženata “Dita” Tuzla, će se naći na policama “Binga”! Trgovački lanac Bingo će u toku naredne sedmice na svojim policama ekskluzivno plasirati asortiman fabrike deterdženata "Dita" Tuzla, dogovoreno je na današnjem sastanku predstavnika "Dite" i menadžmenta Binga.

Da li će se Ditini proizvodi naći na policama TC “Džananović” u Zenici ili će se kao i slučaju propadanja fabrike obuće „Aida“ desiti da poznati “dobrotvor” Džananović otvori neki novi “Deichmann”, ovaj put sa proizvodima deterdženta.

Zašto kažem “dobrotvor”? Dobrotvor jašta je, dok je u zeničkom naselju Brist za Dan džamija položen kamen temeljac za novu džamiju koju će svojim sredstvima sagraditi. Sevap i sadaka rekli bi islamski učenjaci koji su pobrojali i djela od kojih ima koristi i nakon svoje smrti.

Međutim, mišljenja sam da bi zenički poduzetnici više sevapa i sadake “nafatali” ako bi kojim slučajem postigli dogovor sa predstavnicima “Dite” i time spasili nekoliko radnih mjesta od kojih zavisi opstanak radnika i njihovih porodica.

Po meni, nisu trajna sadaka samo objekti poput džamija, škola, bolnica, domova za nezbrinute, ambulante itd. A što to ne bi moglo biti i spašavanje fabrike deterdženta? Kako bi rekli islamski učenjaci “sve dok traju ti objekti, u ovom slučaju fabrika i dok se njome koriste ljudi, umrli bi imali od toga nagradu”.

Oči su mu bile pune suza, prošaputao je...

Prema istinitom događaju: Ankica Kušljaković, za blog 32 vijećnik

Tetka je umrla dan prije novogodišnje noći. Još je bio rat. Sjećam se kada je stigla vijest o tetkinoj smrti. Rodica je crvenih obraza ušla u našu kuhinjicu. Majci je nešto šapnula. Majka se tada uhvatila za glavu i istrčala vani. Sestra i ja smo kroz prozor vidjele da je napolju majčin brat. Tužno je pogledao. Nešto su razgovarali. Bile smo premale da bi čitale sa usana, a kamoli smjele tog hladnog decembardnog dana otvoriti prozor.

Ujak je zalupio vrata i otišao. Majka nije odmah ušla u kuću, u crnim gumenim čizmama produžila je korak niz avliju do pumpe. Kroz selo još nije bila prošla struja, ni voda, o telefonu da ne pričam. S pumpe je donijela kantu vode. Vodu je ulila u limeni lonac koji je bio na starom štednjaku. Suznih očiju promrmljala je „E moja Milice. Kako li če oni siročići bez tebe“?

Iz drvenog ormana izvadila je crnu rolku, debeli dzemper i crne pantole. Zatim je dobro naložila vatru i provjerila da li se voda grije. Sestra i ja smo gledale kroz prozor, nadajući se da će otac što prije doći sa linije. Niz sokak je išao otac. Gust snijeg je padao. Glavu je podvio dok se snijeg slivao niz vrat. Ruke su mu bile u džepovima, išao je žurno. Ugledavši oca sestra i ja smo se odmah stvorile u hodniku kod vrata. Otac je tresao snijeg sa vojne jakne i skidao teške vojne crne cipele. Lijevom rukom me pomilovao po kosi, dok mu je sestra već pružala ruke da je uzme. U naručju sa njom ušao je u kuhinjicu. Kuhinjica je bila naše ratno sklonište. Tiho je ušao u sobu. Na starom kauču je bila crna garderoba.

Spustio je seku i nijemo upitao majku.
-Kada?
-Jutros, u zoru. Gotovo u snu, bez bolnog uzdaha i nijedne riječi.
Oči su mu bile pune suza, prošaputao je “E, moja sele, moja mučenice, moja domaćice, tužan li je tvoj život...“
-Ugrijala sam ti vodu, okupaj se, pa će moj brat doći po tebe. Ti noćas budi tamo, ja ću doći ujutru.

Otac je uzeo crnu gardarobu i krenuo prema kupatilu. Na hodniku je zastao. Glavu je spustio na crnu gardarobu i zajecao. Ne znam zašto imam jako sjećanje na djetinjstvo. Sjećam se svakog očevog pokreta. Imala samo samo četiri godine.
Kada je izašao iz kupatila. Sjeo je na zeleni kauč i zapalio cigaretu. Majka mu je nešto govorila. Nisam čula šta. Tiho su govorili. Oca nikada nisam vidjela tako blijedog, izgubljenog, tužnog.

Na hodniku smo seka i ja brisale tatine čizme. Ja sam ga pogledala i upitala:
-Tata, tata gdje ideš? Ako ideš kod moje tetke reci joj da sam naučila još dvije pjesmice. Kada malo ozdravi i kada joj kosa odraste ponovo ću joj stavljati viklere. Imaće lokne. Puno pozdravi tetku, tata.
Niz očevo lice je krenula teška, muška, gorka suza. Slila se niz lice i pala na čizmu.

Pogledala sam u oca, oči su mu bile crvene a lice je dobijalo boju bijele krpe. Drhtao je.
Ujak sa starom ladom nije mogao doći do kuće. Za tih sat snijeg je toliko zapadao da je bilo nemoguće prići dvorištu. Majka je do kapije ispratila oca. Dugo je gledala za njim. Kada je majka ušla u kuću, sa našeg "gold star" crnog televizora skinula je šareni stoljnjak. Promrmljavši „Eh, moja Milice, moja vrijednice. Ti si ovo svojim vrijednim rukama isheklala. Donijela si mi na useljenje". Umjesto njega stavila je crnu maramu. Sestru i mene je tiho opomenula da budemo dobre. Sjela je pokraj peći i uzela stari molitveni. Dugo se molila.

U zoru nas je probudila. Sanovne smo se obukle i kroz prtinu snijega niz sokak krenule s majkom. Tu nas je čekao ujak. Ušle smo u zagrijano auto. Majka i ujak su ćutali. Ćutale smo seka i ja. Nas dvije smo ostale kod bake. Baka nikada nije bila pričljiva, više je ćutala. Molila se tiho Bogu.

Uveče su došli otac i majka po nas. Ja sam ih pitala kako je tetka. Otac je spustio pogled a majka je nijemo gledala u daljinu. Kada smo te večeri došli kući, otac je pokraj televizora prekrivenog crnom maramom stavio tetkinu sliku. Ja sam uzela tetkinu sliku i srećno pjevušila gledajući u nju. Majka je zagalamila „Ne pjevaj, tetka...“. Otac je prekinuo, rekavši „Neka pjeva, sestra bi baš voljela da je vidi raspjevanu“.
Kada je dolazio sa linije, otac bi se brzo spremio i odlazio negdje. Jedne večeri sam ga pitala
-Gdje ide?
Nijemo je spustio pogled ne rekavši ništa.
Nadovezala sam se „Tata, hoću da idem kod tetke, hoću da joj ispričam nove priče i pjesmice, hoću da joj uvijam kosu“.
-Sine, tetke više nema...-otac je ponovo spustio glavu.
-Kako nema? Kako? Gdje?
-Tetka je sada na nebu.

Ujutru nas je majka spremila, po sestrinoj i mojoj želji obukle smo crvene dzeperčiće. Peglica je truckala putem dok smo se mi smrzavali u njoj. Ja sam uz put ponavljala pjesmicu „Sjedi žaba na lokvanju“, dok me seka ometala u mojoj interpretaciji. Kao neko najvrijednije blago u rukama sam držala majčice spužvane viklere, nadajući se da ću tetki kosu uvijati. Seka je držala dvije crvene ruže, moju i njenu. Tetka voli cvijeće, rekle smo kao izgovor da se kupe ruže. Već sam je zamišljala kako nas dočekuje nasmijana, u kućnoj haljini vesele boje, sa karninom na usnama i uvijenom kosom. Bila sam dijete.

Ništa nisam shvatala. Otac se parkirao pokraj seoskog groblja. Krstovi i spomenici su virili iznad kapije. Majka nam je stavila rukavice i kape. Žurile smo. Kada smo došle do groba, otac je suznih očiju rekao:
-Tu je vaša tetka. Ona nas sada s neba gleda.
- Tata, tata, ništa ti nevjerujem. Ne bi tetka dozvolila da nas gleda a da nam ne dođe.

Otac je pogledao u tetkinu humku i zagrlio sestru i mene.
Sestra i ja smo upalile svijeću tetki. Niz moje lice spustila se suza. Nisam ništa znala ali sve sam shvatala. Crvenu ružu sam spustila na tetkin grob. Humka, preko koje se nadvio bijeli pokrivač bila je tetkina vječna kuća. Majka je tiho rekla.

-Poljubite, tetkinu sliku i krst. Dječice, nikada nije rečeno zbogom, nego samo doviđenja.

Stranjani kod Zenice: Oni bi da se odcijepe, a mi im k’o ne damo!

- Mještani Stranjana kod Zenice bi da se odcjepe od Medžlisa Islamske zajednice Zenica po pitanju članarine, a ovi im ko ne daju...

Slučaj mještana Stranjana kod Zenice koji upozoravaju da im je onemogućen odlazak na hadž podsjetio me je na Bahrudina Kaletovića devetnaestogodišnjaka iz Tuzle, koji je ušao u kolektivno sećanje svih pripadnika južnoslovenskih naroda koji su te večeri gledali Yutelov prilog sa slovenačkog ratišta.

Krajem juna 1991. godine, negdje na liniji vatre na Krakovskem Gozdu u Sloveniji, zabiti čije ime nešto znači još samo slovenačkim veteranima rata za nezavisnost, novinar Jutela Ivica Puljić intervjuiše vojnika JNA. Vojnik dječijeg lica leži usred šume. "Kakvo je stanje?", pita reporter. "Jebeno, eto kakvo", odgovara vojnik. Dok priča, nervozno čupka lišće sa okolnih grana i baca ga svuda oko sebe. Na pitanje da li zna protiv koga se bore, kaže: "Otkud znam, samo znam da pucaju na nas i ništa više. Pucaju ovi teritorijalci, jebi ga, ko će drugi." "Znate li zbog čega se vodi ovaj rat, ova bitka?" "Ma otkud znam. Kol’ko ja kužim to, oni kao hoće da se otcepljuju a mi im kao ne damo. U stvari, mi samo hoćemo da se vratimo u kasarnu i ništa više", odgovorio je Bahrudin Kaletović, devetnaestogodišnjak iz Tuzle, i ušao u kolektivno sećanje svih pripadnika južnoslovenskih naroda koji su te večeri gledali Yutelov prilog sa slovenačkog ratišta.

Mještani Stranjana kod Zenice bi da se odcjepe od Medžlisa Islamske zajednice Zenica po pitanju članarine, a ovi im ko ne daju... Ma kako bezazleno izgledala priča vojnika s početka teksta, nakon toga desio se četverogodišnji krvavi rat. Džematski odbor Stranjani i Medžlis Islamske zajednice Zenica devet godina vode spor oko plaćanja članarine i ostalih prava i obaveza oko finansiranja džemata a koliko su “zaratili” pokazuje i ovo onemogućavanje odlaska na hadž dvanaest mještana Stranjana.

Jakub ef. Salkica, glavni imam i njegov daleko poznatiji kolega Muhamed Begagić koji je na čelu Medžlisa IZ Zenica očigledno smatraju da novac iz Stranjana mora ići u zajedničku kasu.
Begagić je “stari ratnik”, predsjednik svega i svačega u Zenici i on vjerovatno zna kako to ide “il' si bos il' si hadžija”. Sad ću i ja k'o Bahrudin, kol’ko ja kužim to, oni kao hoće da se otcepljuju, a ove hadžije im kao ne daju. Pitam se šta je slijedeće? Da neće izdati fetvu protiv mještana Stranjana?

Salkica, glavni imam MIZ Zenica je za Dnevni avaz izjavio da dozvole za hadž nisu izdate jer mještani Stranjana nisu članovi Islamske zajednice u BiH.

“U organizaciji IZ i Rijaseta na hadž idu članovi IZ. Oni u Stranjanima to nisu. Ja ne mogu napisati ni preporuku za upis u medresu nekome ko nije član IZ. Ovdje se ne radi o kapricu, već o propisima”.

32 vijecnik/ freshpress.info/avaz.ba/agencije

Lako se pas nauči na bolji život!

Pretpostavljam da sam pišući kolumne za jedan portal (dok nije bio nacionalistički nastrojen) doprinijeo cifri od 22.000 čitalaca. Nemam namjeru imenovati ga da ne bi ispalo reklama, ali da sam znao da će prerasti u nacionalistički ne bih nikada ni pisao. Danas, par godina poslije, primjetio sam da im kolumnisti više i ne trebaju ... Uklonuli su tekstove, pretpostavaljam zbog tog što se ne uklapaju u njihovu “programsku šemu”. Uklonili su oni, ali nisam ja. To će biti razlog zašto ću neke od tekstova ponoviti na blogu 32 vijećnik.

Upalimo svjetlo:
- dojučerašnja fukara nikad nije bila naprednija i nikad zadovoljnija

Svakim danom sve je više mladi i perspektivnih kreativaca koji pokušavaju da uljepšaju svakodnevnicu s ciljem usmjeravanja populacije ka zdravijem razmišljanju kao i proširivanju svijesti građana naše zemlje. Ništa loše i ništa čudno, rekli bi mnogi, vidim i sam napredak u kvaliteti življenja u svojoj okolini, vidim da mnogi žive iznad prosjeka.

U toku svakodnevnih poslovnih aktivnosti prolazeći kroz grad, često se pitam radi li ovdje iko? Vidim na hiljade novijih automobila, ne možeš normalno proći gradom, svoje ljubimce parkirali na trotoare, mnogi sjede, ispijaju kafu, pretpostavljam i da govore “ne može se više ‘vako”.

I dok jedni ne mogu više tako, nedaleko od njih, drugi, kojih inače i nije tako mali broj, crnače za minimalnu nadnicu i ne govore ništa.

Osim što većina ispija kafu, a manjina radi, oni dijele i jednu zajedničku stvar, naime i jedni i drugi ne znaju kada će kući, prvi zato što im se može i hoće, a drugi zato što je neko treći tako odredio i tako hoće.

I dok nas posao i svakodnevnica odvajaju fizički i duhovno, stvari nisu uvijek takve kakvima se čine.

Svi očekujemo “bolji život“, ali svako na svoj način, usmjeravanjem populacije na ovaj ili onaj način, nebitno, radimo za istu stvar.

Sigurno ste čuli za komentar i analizu magazina Deutsche Wellea, autorke Aleksandre Slavnić da “ovim tempom, bolji život Romi mogu očekivati tek za 200 godina”.

Međutim, niski prihodi koji su i rezultat diskriminacije ne pogađaju samo Rome. Pod prijetnjom siromaštva ili socijalne isključenosti našli su se i svi oni koji nisu politički podobni, koji nisu članovi neke od vladajućih političkih stranaka. Za koliko godina oni mogu očekivat' bolji život? Za 100 godina možda? O tome se ne govori, odnosno o tome ne govore ovi mladi i perspektivni kreativci.

Socijalna isključenost nije izbor, dragi moji kreativci, ona je rezultat nejednake šanse za zapošljavanje, ograničenog pristupa, ograničene mogućnosti. Nema svako „tatu/babu/tetku/“ na položaju, prinuđeni su da crnače i ako već crnače, mislim da bi voljeli da barem znaju kada će kući, koliko će biti plaćeni i ima li na vidiku boljeg života.

Očigledno je da „podobni“ nisu doživjeli gubitak posla ili nemogućnost zapošljavanja, da nisu imali priliku saznati šta znači siromaštvo i društvene predrasude.

Dobar dio onih koji su postigli napredak u kvaliteti življenja, koji su postali bogati, nisu ostvarili na način koji javnost smatra pravednim. Dobar dio postao je zahvaljujući diskriminaciji i prevari. Neki kažu da su živjeli u mraku i da im je konačno svanulo, vjerujem da jeste, lako se pas nauči na bolji život.

Dobar dio urbanog postalo je nazadno, a ruralnog napredno!? Dojučerašnja fukara nikad nije bila naprednija i nikad zadovoljnija, a sve zahvaljujući ćutanju pametnih.

Sve više je onih koji gledaju kako će vas prevarit' i druže se samo sa onima od kojih će imati koristi. Internet forumi su prepuni ispovijedi prevarenih bh. građana, prevareni su radnici i sindikati, penzioneri, vojnici, nezaposleni, studenti, žiranti... i svi oni takođe imaju jednu zajedničku stvar, prevareni su od strane onih kojima su „vjerovali“.

Koliko god se trudili da uljepšamo svakodnevnicu, ona je takva kakva je, ne možemo reći da mlijeko nije bijelo ako znamo da jeste, ne možemo reći da nema korupcije ako vidimo da se visoki zvaničnici hapse zbog iste i ne možemo reći da smo zadovoljni ako neradimo ili pak radimo za mizeriju.

I koliko god se trudili, možemo sve ljude varati neko vrijeme, možemo neke ljude varati svo vrijeme ali ne možemo sve ljude varati svo vrijeme. 

Ljudi hoće bolji život, no nisu spremni i neće čekati 100 godina.

U "divljem" rudniku rizukuju živote za 40-tak maraka

U jednoj od svojih kolumni pisao sam o (ne)ljudima koji su proizveli ovakvo stanje, stanje nezaposlenosti i neimaštine istovremeno pitajući i “hoćemo li im hallalit”. 

Sigurno se sjećate te priče, odnosno slučaja kada je poginulo dijete od 10 godina skupljajući željezo, kako bi s ocem i stricom zaradili koji dinar. "Dijete od deset godina dalo je svoj život kako bi sa svojim ocem pronašlo željezo i imalo od čega živjeti". Htjeli mi priznati ili ne, od proglašenja nezavisnosti Republike BiH, svi smo mi svjesni da je našim političarima sva moguća udobnost plaćena krvlju nevinih.

No, da “ne tušim” i ne razvlačim. Došlo je vrijeme da se podsjetimo kako živi bosanska sirotinja nakon obećanih stotinu hiljada radnih mjesta. Nadomak Zenice , siromaštvo i nezaposlenost natjeralo je obližnje stanovništvo da rizukuju živote kopajući ugalj u improviziranim rudarskim jamama dubokih na stotine metara, jer za bosansku sirotinju drugog posla nema. Jedna, odnosno dvije takve improvizirane jame nalaze se na brdu, kilometar - dva udaljeno od starog zatvorenog rudnika “Barbara”. Brdo je nastalo od godinama odlagane jalovine iz peći dimnjaka i koksare Željezare Zenica.

Tu pored samog ulaza u hladovini zatekao sam starijeg čovjeka i onako nezainteresovano krenuo u razgovor o toj jami. Reče mi da se zove Bajro i da je nekad kopao u toj jami. Bajro je pedesetsedmogodišnji “samouki kopač” koji više ne kopa u toj jami. Od kako su počeli građevinski radovi na zatvaranju gradske deponije, bivše deponije komunalnog otpada „Sidje“ on traži preostale komadiće željeza koji se do sad nisu pronašli na tom ogromnom depou.

“Nije lako, živjet se mora. Sedamnaest godina sam bez posla, hranim ženu i troje djece”, priča Bajro.

- Dva odrasla sina završili su školu, posla nema. Radio sam u Željezari Zenica i doživio da nakon 27 godina radnog staža budem proglašen tehnološkim viškom. Nisam jedini koji je ostao bez posla, ostalo ih je još mnogo. Neki su se i vratili. Oni što su imali štelu, vratili su se nakon godinu i pol dana.

Pitao sam ga koliko je duboka jama, da li je on kopao ugalj i koliko je opasno ulaziti.

Ova jama je duboka 84 metra, a ugalj se izvlači u kadi od kupatila, kaže on. Ne kopam više od kako me je živog zatrpalo! Bilo nas je četvorica unutra. Sreća pa je jedan bio vani, nastavlja Bajro. On nam je pomoću ranije postavljene cijevi za izvlačenje plinova, okrenuvši smjer ventilatora jednog starog automobila dopremao zrak.

Ostali smo nekoliko sati zarobljeni unutra i otad više i ne kopam. Živim kako znam i umijem. Snalazim se, teško je ali šta ću, druge nam nema.

Kao zaštita od mogućeg urušavanja ili trovanja plinovima koriste se ručno izrađene grede i cijevi za izvlačenje plinova pomoću ventilatora od automobila. Jame se, kaže, pošprajcaju gredama, kako se ne bi urušile a to i nije toliko opasno koliko su opasni plinovi.

Bajro je samo jedan od onih koji su se borili za svoju državu od koje sad nemaju koristi. On preživljava bez posla i ikakvih primanja “samo” 17 godina i na svu sreću, još uvijek je živ. Dijete od deset godina s početka ove priče dalo je svoj život kako bi sa svojim ocem pronašlo željezo i imalo od čega živjeti.

Međutim, koga je briga za njih. Oni koje bi trebalo biti briga za svoj nerad i katastrofalne rezultate ovakvog vladanja uzimaju između 4.800 i 7.000 KM. Ljudi poput Bajre, u "divljem" rudniku rizukuju živote za 40-tak maraka po iskopanoj toni uglja.

Pogledajte  fotogaleriju i izgled divljeg rudnika: