Nekoliko posljednjih dana neobična situacija u mom gradu, mnoštvo, do zuba naoružanih, namrgođenih tipova maršira ulicama. Scene koje me podsjećaju na vrijeme kad su četnici blokirali Sarajevo. U Zenicu je stigla reprezentacija Izraela, skupina momaka za koje dobro informirani svijet nogometa u biti nikad nije ni čuo. Ekipica po popularnosti slična onoj sa kojom sam nastupio na prošlom Bajramskom turniru mahala. Ljudi bitni za nogomet onoliko koliko i Seka Aleksić za razvoj brdsko-planinskog turizma u sjeverozapadnoj Italiji.
Činjenica da su Džeko i Pjanić skuplji od kompletnog ministarstva sporta te izmišljene države, daje mi za pravo da se bunim za to ponašanje, njihovih tajni službi i naše policije. Trebao je neko reći toj skupini "zvijezdetina" ( kojima inače mama i dva jarana znaju da su oni fudbaleri) da dolaze u BiH. U zemlju kojoj je pun spolni organ rata i oružja, u zemlju koja više cijeni mir nego hljeb svagdašnji. U zemlju u kojoj su reprezentacije Srbije i Hrvatske dolazile netom poslije rata i niko ih nije dirnuo, niko nije bacio bombu na njih i niko nikog nije ubio, a niko ih pritom nije čuvao snajperima i automatskim puškama.
Trebao im je neko reći da BiH nije vukojebina iz koje su došli, u kojoj se sve završava puškom. Trebao im je neko reći, da je u BiH dan utakmice karneval i praznično raspoloženje, djeca se slikaju sa igračima i uzimaju autograme, niko ni na koga ne puca i niko ne postavlja bombe, pogotovo ne na taj dan. Reprezentacija koja će se plasirati na neko veliko takmičenje iste one godine kad i Šaban Šaulić postane predstavnik Turske na pjesmi Eurovizije, bi trebala znati da su ulicama ovog svetog nogometnog hrama u BiH, mirno hodali Ronaldo, Tores, Iniesta, Nani, i mnogi drugi igrači čije postere skupljaju ove "qvazi" zvijezde koje čuvaju naoružani specijalci, obavještajci ili ko već.
Uništili su nam praznični dan i istu takvu atmosferu brigom za svoje bezvrijedne karijere. Kao vječiti antifašista konstatujem da se na ovaj način ne dolazi u goste bilo kojoj državi, pogotovo ne onoj koja zazire od puške i koja je izgubila stotine hiljada sinova od baš takvih pušaka. Pitam se da li se oni stvarno nečeg boje, ako strahuju, da li bar znaju razlog svojeg strahovanja. Na kraju potpisujem tekst kao svoje lično mišljenje i sve one koji se ne slažu upućujem direktno na svoje ime, a ne, na one koji će ovo objaviti.
Gospodo Izraelci ja vam želim sretan put kući, ali ne dolazite više, bar ne ovako, kad naučite pojmove; kultura življenja, poštovanje domaćina, fair-play, možda tada bude i bujruma za vas, trenutno vas više ne želimo blizu naše svetinje reprezentacije.
Nema komentara:
Objavi komentar