Upalimo svjetlo:
- dojučerašnja fukara nikad nije bila naprednija i nikad zadovoljnija
Svakim danom sve je više mladi i perspektivnih kreativaca koji pokušavaju da uljepšaju svakodnevnicu s ciljem usmjeravanja populacije ka zdravijem razmišljanju kao i proširivanju svijesti građana naše zemlje. Ništa loše i ništa čudno, rekli bi mnogi, vidim i sam napredak u kvaliteti življenja u svojoj okolini, vidim da mnogi žive iznad prosjeka.
U toku svakodnevnih poslovnih aktivnosti prolazeći kroz grad, često se pitam radi li ovdje iko? Vidim na hiljade novijih automobila, ne možeš normalno proći gradom, svoje ljubimce parkirali na trotoare, mnogi sjede, ispijaju kafu, pretpostavljam i da govore “ne može se više ‘vako”.
I dok jedni ne mogu više tako, nedaleko od njih, drugi, kojih inače i nije tako mali broj, crnače za minimalnu nadnicu i ne govore ništa.
Osim što većina ispija kafu, a manjina radi, oni dijele i jednu zajedničku stvar, naime i jedni i drugi ne znaju kada će kući, prvi zato što im se može i hoće, a drugi zato što je neko treći tako odredio i tako hoće.
I dok nas posao i svakodnevnica odvajaju fizički i duhovno, stvari nisu uvijek takve kakvima se čine.
Svi očekujemo “bolji život“, ali svako na svoj način, usmjeravanjem populacije na ovaj ili onaj način, nebitno, radimo za istu stvar.
Sigurno ste čuli za komentar i analizu magazina Deutsche Wellea, autorke Aleksandre Slavnić da “ovim tempom, bolji život Romi mogu očekivati tek za 200 godina”.
Međutim, niski prihodi koji su i rezultat diskriminacije ne pogađaju samo Rome. Pod prijetnjom siromaštva ili socijalne isključenosti našli su se i svi oni koji nisu politički podobni, koji nisu članovi neke od vladajućih političkih stranaka. Za koliko godina oni mogu očekivat' bolji život? Za 100 godina možda? O tome se ne govori, odnosno o tome ne govore ovi mladi i perspektivni kreativci.
Socijalna isključenost nije izbor, dragi moji kreativci, ona je rezultat nejednake šanse za zapošljavanje, ograničenog pristupa, ograničene mogućnosti. Nema svako „tatu/babu/tetku/“ na položaju, prinuđeni su da crnače i ako već crnače, mislim da bi voljeli da barem znaju kada će kući, koliko će biti plaćeni i ima li na vidiku boljeg života.
Očigledno je da „podobni“ nisu doživjeli gubitak posla ili nemogućnost zapošljavanja, da nisu imali priliku saznati šta znači siromaštvo i društvene predrasude.
Dobar dio onih koji su postigli napredak u kvaliteti življenja, koji su postali bogati, nisu ostvarili na način koji javnost smatra pravednim. Dobar dio postao je zahvaljujući diskriminaciji i prevari. Neki kažu da su živjeli u mraku i da im je konačno svanulo, vjerujem da jeste, lako se pas nauči na bolji život.
Dobar dio urbanog postalo je nazadno, a ruralnog napredno!? Dojučerašnja fukara nikad nije bila naprednija i nikad zadovoljnija, a sve zahvaljujući ćutanju pametnih.
Sve više je onih koji gledaju kako će vas prevarit' i druže se samo sa onima od kojih će imati koristi. Internet forumi su prepuni ispovijedi prevarenih bh. građana, prevareni su radnici i sindikati, penzioneri, vojnici, nezaposleni, studenti, žiranti... i svi oni takođe imaju jednu zajedničku stvar, prevareni su od strane onih kojima su „vjerovali“.
Koliko god se trudili da uljepšamo svakodnevnicu, ona je takva kakva je, ne možemo reći da mlijeko nije bijelo ako znamo da jeste, ne možemo reći da nema korupcije ako vidimo da se visoki zvaničnici hapse zbog iste i ne možemo reći da smo zadovoljni ako neradimo ili pak radimo za mizeriju.
I koliko god se trudili, možemo sve ljude varati neko vrijeme, možemo neke ljude varati svo vrijeme ali ne možemo sve ljude varati svo vrijeme.
- dojučerašnja fukara nikad nije bila naprednija i nikad zadovoljnija
Svakim danom sve je više mladi i perspektivnih kreativaca koji pokušavaju da uljepšaju svakodnevnicu s ciljem usmjeravanja populacije ka zdravijem razmišljanju kao i proširivanju svijesti građana naše zemlje. Ništa loše i ništa čudno, rekli bi mnogi, vidim i sam napredak u kvaliteti življenja u svojoj okolini, vidim da mnogi žive iznad prosjeka.
U toku svakodnevnih poslovnih aktivnosti prolazeći kroz grad, često se pitam radi li ovdje iko? Vidim na hiljade novijih automobila, ne možeš normalno proći gradom, svoje ljubimce parkirali na trotoare, mnogi sjede, ispijaju kafu, pretpostavljam i da govore “ne može se više ‘vako”.
I dok jedni ne mogu više tako, nedaleko od njih, drugi, kojih inače i nije tako mali broj, crnače za minimalnu nadnicu i ne govore ništa.
Osim što većina ispija kafu, a manjina radi, oni dijele i jednu zajedničku stvar, naime i jedni i drugi ne znaju kada će kući, prvi zato što im se može i hoće, a drugi zato što je neko treći tako odredio i tako hoće.
I dok nas posao i svakodnevnica odvajaju fizički i duhovno, stvari nisu uvijek takve kakvima se čine.
Svi očekujemo “bolji život“, ali svako na svoj način, usmjeravanjem populacije na ovaj ili onaj način, nebitno, radimo za istu stvar.
Sigurno ste čuli za komentar i analizu magazina Deutsche Wellea, autorke Aleksandre Slavnić da “ovim tempom, bolji život Romi mogu očekivati tek za 200 godina”.
Međutim, niski prihodi koji su i rezultat diskriminacije ne pogađaju samo Rome. Pod prijetnjom siromaštva ili socijalne isključenosti našli su se i svi oni koji nisu politički podobni, koji nisu članovi neke od vladajućih političkih stranaka. Za koliko godina oni mogu očekivat' bolji život? Za 100 godina možda? O tome se ne govori, odnosno o tome ne govore ovi mladi i perspektivni kreativci.
Socijalna isključenost nije izbor, dragi moji kreativci, ona je rezultat nejednake šanse za zapošljavanje, ograničenog pristupa, ograničene mogućnosti. Nema svako „tatu/babu/tetku/“ na položaju, prinuđeni su da crnače i ako već crnače, mislim da bi voljeli da barem znaju kada će kući, koliko će biti plaćeni i ima li na vidiku boljeg života.
Očigledno je da „podobni“ nisu doživjeli gubitak posla ili nemogućnost zapošljavanja, da nisu imali priliku saznati šta znači siromaštvo i društvene predrasude.
Dobar dio onih koji su postigli napredak u kvaliteti življenja, koji su postali bogati, nisu ostvarili na način koji javnost smatra pravednim. Dobar dio postao je zahvaljujući diskriminaciji i prevari. Neki kažu da su živjeli u mraku i da im je konačno svanulo, vjerujem da jeste, lako se pas nauči na bolji život.
Dobar dio urbanog postalo je nazadno, a ruralnog napredno!? Dojučerašnja fukara nikad nije bila naprednija i nikad zadovoljnija, a sve zahvaljujući ćutanju pametnih.
Sve više je onih koji gledaju kako će vas prevarit' i druže se samo sa onima od kojih će imati koristi. Internet forumi su prepuni ispovijedi prevarenih bh. građana, prevareni su radnici i sindikati, penzioneri, vojnici, nezaposleni, studenti, žiranti... i svi oni takođe imaju jednu zajedničku stvar, prevareni su od strane onih kojima su „vjerovali“.
Koliko god se trudili da uljepšamo svakodnevnicu, ona je takva kakva je, ne možemo reći da mlijeko nije bijelo ako znamo da jeste, ne možemo reći da nema korupcije ako vidimo da se visoki zvaničnici hapse zbog iste i ne možemo reći da smo zadovoljni ako neradimo ili pak radimo za mizeriju.
I koliko god se trudili, možemo sve ljude varati neko vrijeme, možemo neke ljude varati svo vrijeme ali ne možemo sve ljude varati svo vrijeme.
Ljudi hoće bolji život, no nisu spremni i neće čekati 100 godina.
Nema komentara:
Objavi komentar