Piše: Ibrahim Emić
Ko su šibicari? To su ustvari umjetnici koji nisu završili nikakvu školu a najbolje su se snašli u ovome poslu. Mjesta za svoje šibicarenje nalaze tamo gdje ima najviše naroda, potencijalnih njihovih ,,žrtava", obično na tržnicama, stanicama ili pak parkovima. Prije su šibicari bili aktivni pijačnim i neradnim danima u sedmici, dok danas djeluju tokom čitave sedmice osim vikendom kada su na aktivnom odmoru bilo na snježnim planinama ili pak na atraktivnim destinacijama gdje nemilice troše novac stečen na težak način što oni to vrlo dobro znaju. Kada djeluju, šibicari izvode predstavu u kojoj su sadržane i varijacije i manipulacije. Izvodeći svoje manipulacije, deru se na sav glas tvrdeći kako treba pogoditi gdje je kuglica, nudeći pri tome opkladu obično u markama.
Oko njega se začas skupi krug ljudi, i svima se njima oči užare, prsti počnu titrati u želji da podignu poklopac, a ruka sama kreće prema stražnjem džepu hlača gdje mu se nalazi novčanik. Šibicar za to vrijeme nastoji navabiti što više ljudi oko sebe znajući što ih je više, da će i njegova zarada biti veća. Svojom vikom je toliko ubjedljiv da i malo dijete može pogoditi gdje je kuglica odnosno dobitna opklada. Pojavit će se tu slučajni prolaznik koji će lako pogoditi i dobiti sto maraka, ali će svojim dobitkom privući još puno poklonika da pogađaju gdje je kuglica. ,,To ta nije, to ta jest", riječi su baš kao današnjih stranaka kada biraju sa kim će u koaliciju za vlast. Poslije se mogu vidjeti šibicar i onaj rijetki dobitnik kako zajedno troše ,,krvavo" zarađen novac.
Jednom riječju niko ne dobije osim onog ,,slučajnog" prolaznika, tako da sav novac ide šibicaru. Kad se bolje razmisli, zašto onda ljudi igraju kada znaju da će izgubiti, zar ne bi mogli nekada i dobiti s obzirom da su oni sami birali poklopac pod kojim se nalazi kuglica. Zašto se oglašavaju u toj igri, zar su toliko naivni? Zašto srljaju u propast znajući da je sve namješteno, da šibicar nikada ne gubi, osim onih privremeno datih slučajnom prolazniku koje će mu on vratiti ali će biti adekvatno nagrađen od šibicara.
Zašto recimo ne bi izazvali nekog boksera na meč , ne, oni će se radije kockati sa šibicarem. To im je prirodnije jer su se već navikli na takvu vrstu igre , igre u kojoj sigurno gube ali ih nešto ipak tjera da podignu onaj poklopac ispod kojeg je kuglica. Možda se nadaju dobitku, možda sebe zamišljaju kao novog šibicara koji će oko sebe okupljati mase i uzimati im ono malo maraka koje su ponijeli za puta ili da ga potroše na pijaci, pri tome zamišljajući lagodan život od tog dobitka ne osvrćući se na koji je način taj novac zarađen. ,,To ta nije, to tavjest", dvije su prazne, pod jednom je kuglica, koju izabrati? Najbolje je nasigurno, biti šibicar, ne birati, uzimati novac pri tome iluzionarskom vještinom prikrivati istinu, odnosno kuglicu.
Zašto je to tako? Vjerovatno je to kod ljudi, u ovom slučaju učesnika u ,,šibicarenju" sa one gubitničke strane, odbrana zdravog razuma, dostojanstva, vjerovanja u poštenje šibicara, koji svojim riječima kada nas mami da igramo, uvjerava nas da se tu kuglica zaista i nalazi, a u stvari, dešava se da je kuglica na drugom mjestu, mi se vraćamo opet zdravom razumu, zar me i vlastite oči varaju, zar sam sve ovo vrijeme u krivu, kako je kriv naš pogled u svijet, kako je sve varljivo. Ali ipak igramo kako bi bar jednom pogodili, pogodili istinu za kojom igrajući igru tragamo. Jer najposlije, ljudsko biće se oslanja na istinu, na svoje oči što vide, na zdrav razum, što mu nije u njegovom biću prihvatljivo da ga šibicar na šibicarski način vara. A i kad se opeče i kada masno plati to iskustvo, on bi se vratio u područje gdje vlastite oči i zdrav razum preovladava, ali to mjesto u njegovom okruženju je još daleko od normalnog funkcionisanja.
