,,Trula kobila"

Piše: Ibrahim Emić
Igra ,,Trula kobila" dobila je opet svoj značaj, nažalost ne kao dječja igra nego kao ozbiljna igra odraslih. Kako se igrala ta igra? Na oko jednostavna i bezopasna dok se sudionici dogovaraju, ali kad igra počne, eh onda eto i komplikacija i opasnosti. Igru najčešće igra šest do sedam igrača, manje ili više ne dolazi u obzir. Prvi igrač, obično najjači postavlja raspored igrača. On je leđima okrenut prema zidu da mu slučajno ne bi neko nešto radio iza leđa. Drugi igrač u sagnutom položaju sa rukama na svojim koljenima , svoju glavu stavlja prvom igraču u njegove ruke koje tu glavu čvrsto obuhvata prethodno preplićući prste lijeve i desne ruke. Treći, četvrti, peti i šesti igrač stavljaju svoju glavu na stražnjicu prednjeg igrača i u sagnutom položaju naslanjaju svoje ruke na svoja koljena formirajući tako jedan niz podsjećajući na kobilu koja je koliko toliko stamena, barem na oko sve dotle dok na svojim leđima ne osjeti teret. A teret je sedmi igrač koji u trku, oslanjajući se rukama na zadnjeg u redu pokušava doskočiti do drugog igrača i pod uslovom da ovaj popusti, zauzima mjesto prvom igraču. Jer, kolika je slabost kičme na teret drugog igrača, tolika je i krivnja prvog igrača što mu nije čuvao glavu. Igra je surova i beskompromisna, čija kičma izdrži, izdrži bez obzira što je iza tebe niz od četiri igrača čije su glave na stražnjicama prethodnika. Najgore im je ono isčekivanje dokle će doskočiti sedmi igrač, najrađe bi se uvukli u stražnjicu prethodnog ispred sebe samo da bi glavu sačuvali. Kobila obično popusti, ako ne na prvi skok, onda će na drugi ili najkasnije na treći. Teško pada prvom, onom čija su leđa okrenuta zidu, jer tada on zauzima mjesto drugog, na njega doskače sedmi. I na kraju, svi igrači se izredaju, dobiju svoju šansu da budu prvi, drugi......šesti, sedmi, da isprobaju svoj doskok na svojim jaranima nastojeći da taj skok i doskok bude što silovitiji da bi došlo do toga da kobila popusti i da se dokaže da je kobila trula koliko i sudionici u njoj. A publika? U početku im bude interesantno ali kad vide kako igrači, koji su do malo prije bili jarani, nastoje jedan drugom da slome kičmu sa svojim skokovima i doskocima koji nimalo nisu prijatni. Neko iz publike ih počne savjetovati da igranje trule kobile nije bezopasna igra, da donosi rizike, da svakoga trenutka može puknuti ta veza, veza između igrača, stražnjica-glava, ali oni ne primaju taj savjet nego nastavljaju i dalje igru čvrsto prislanjajući glavu na stražnjicu onog ispred sebe nastojeći da je tako sačuvaju nadajući se da će i oni doći na red da doskoče onom drugom na leđa, da ga slomiju i da zauzmu mjesto prvog čija su leđa okrenuta zidu i time zaštićena od bilo kakve opasnosti osim ako su mu ruke slabašne da zadrže onog drugog koji prima najveći teret na svoja leđa. Igra vremenski kratko traje, jer ipak, to je ,,Trula kobila"...I dok ovi golobradi igraju ispred zgrade trule kobile, oni stariji mirno šetaju po korzu tražeći nove djevojke sa kojima će provoditi svoje bezbrižne dane pri tome ne rizikujući da se veza prekine a ako se i prekine ima drugih partnera sa kojima će vezu uspostaviti svjesni da ovi što igraju trule kobile ne mogu biti kao oni a da oni uvijek mogu biti igrači trule kobile samo im to ne pada na pamet sve dok postoji korzo puno djevojaka...

Fuad Kasumović je primjer tolerantnosti i suživota

"Gradonačelnik Fuad Kasumović je ove godine odlučio okiti Zenicu sa velikim adventskim vijencem kojeg je postavio oko fontane u centru grada", piše jedan ovdašnji medij.

Adventski vijenac, krug ili prsten od zimzelenog granja s četiri svijeće koji simbolizira dolazak katoličkog praznika Božića biti će još jedan pozitivan pomak na polju suživota od strane gradonačelnika Zenice za kojeg se, po pitanju odnosa naspram "manjinskih" naroda u ovoj lokalnoj zajednici vežu brojne kontroverze.

Vijenac je u antičko vrijeme predstavljao znak pobjede i u kršćanstvu je postao znak po Kristu dobivenoga spasenja. Zimzeleno granje upućuje na život koji ne prestaje, na život vječni.

Ove grane podsjećaju i na Isusov ulazak u Jeruzalem, kada ga je narod pozdravljao. I danas ambrozijanska liturgija u adventu predlaže čitanje Isusovasvečana ulaska u Jeruzalem. Svjetlo svijeća označava dolazeće svjetlo Isusa. Adventske svijeće, izvorno crvene i bijele boje, upućuju na Isusovu žrtvu i pobjedu.

Dakle, nakon što je vratio  međunarodni pozdrav "dobar dan" u salu Gradskog vijeća Zenica i smanjio nezaposlenost nebošnjaka, odnosno povećao procentualnu zastupljenost nebošnjačkog stanovništva u javnim preduzećima i nadzornim odborima javnih ustanova Kasumović ponovo pokazuje tolerantnost Bošnjaka.
Iako su mu prigovarali da je s ukidanjem transparenata s čestitkama Božića, Bajrama i Pesaha te dovođenjem zabranjene sekte "Ahmedija" na pogrešnom putu Kasumović je u nizu slučajeva pokazao obrnuto.
Podsjećam, gradonačelnik Kasumović je nastavio izdvajanja iz budžeta za pomoć u radu vjerskih zajednica u istom iznosu kao i raniji gradonačelnici i time otkonio svaku sumnju da je protiv vjerskih zajednica.

Manje je njih nego nas, samo što se oni svi oglase, a mi...

Elmedina Muftić, autor članka o postizbornim rezultatima koji ste pročitali 11.000 puta u jednom od komentara na  neprimjerene i primitivne uvrede i psovke na račun rahmetli Alije Izetbegovića i šehida na Kovačima koje su se pojavile u ilustracijama sarajevskog strip-crtača Filipa Andronika, a koje su objavljene i u jednoj emisiji Televizije Kantona Sarajevo, kaže: vidiš krivi smo mi što smo im dopustili, što smo dopustili toj rulji bez identiteta, svijesti o sebi i svom korijenu da nadglasaju da u svojoj zabludi budu jači od nas koji smo na istini. Ne šute oni, šutimo mi, oni se bore za svoje laži, ali mi bitku za istinu prepuštamo nekome drugom, sve mislimo neko će drugi, a nema ko do mi. Manje je njih nego nas, samo što se oni svi oglase, a  mi pustimo pojedince niz vodu, i aplaudiramo i bodrimo kako je on hrabar, a mi na sigurnom. Tako se istina ne brani.


Piše: Elmedina Muftić

Kad je jednoj majci šehida insallah, Sulejman ef. Čeliković, saopćio vijest o pogibiji njezinog dvadesetčetvorogodišnjeg sina u odbrani jedine nam domovine Bosne , imala je samo jednu želju.
A želja joj je bila da zaustave dženazu kad bude prolazila pored kuće, da vidi sina. Priča Sulejman ef., da je pokušao odgovoriti,  od toga, bojao se da majčino srce neće moći izdržati tu bol, ali majka Bošnjakinja je ostala nepokolebljiva.
Sulejman ef.  je prenio majčinu želju i zamolio hafiza Halila Mehtića da pripazi na majku.
Kad je dženaza došla do kuće, po dogovoru su je zaustavili, majka je prišla i otkrila lice svoga sina, šehida inšaallah, izgovorila slijedeće riječi .
- Selam alejkum sine.
- Aferim ti za sve što si uradio za našu vjeru, državu i narod.
- Ponosna sam na tebe.
- Poselami sine, a babo i mama će brzo za tobom.
Majka nije plakala, ali su plakali svi okolo. Plakao je i hafiz Halil Mehtić.

Danas dvadeset i nešto godina, poslije toga neki probisvijeti, mediokriteti, protuhe, usude se da nam bace so na živu ranu, da nam psuju državu, za koju je proliveno toliko krvi, za koju su tolike majke dale svoje sinove, i još su im rekle „Aferim“, psuju nam državu za koju je poginulo toliko očeva, iza kojih je ostalo toliko djece, koji nikad više nisu imali priliku reći „babo“, psuju nam državu za koju si ginuli najbolji od nas, oni koji su je voljeli više od sebe. Psuju nam Aliju,  koji za nas nije bio samo Predsjednik R BiH, bio nam je više od toga bio je otac ovog naroda, čovjek koji nas je iz ropstva poveo u slobodu, pred koji su s poštovanjem stajali naši šehidi, i sa kojima je bio u životu i nastavio da bude u smrti. Psuju nam Kovače, simbol šehida, Bosne, simbol naše vjekovne borbe za opstanak. Psuju nam, a mi šutimo. 
I to sa TV ekrana, nam psuju svetinje. A mi plaćamo da nam ih psuju. Plaćamo te polusvijete od novinara da nam  za naš novac sole rane, vrijeđaju inteligenciju, udaraju na čast, da nam udaraju na državu.
Plaćamo ih da nam osjećaj za državu, kulturu sjećanja na genocid i agresiju i odbrambeno-oslobodilačku borbu prikazuju kao nešto retrogradno, ruralno,  nešto što se ne uklapa u sistem vrijednosti koji nam oni nameću, a to je sistem da budemo niko i ništa, ljudi bez identiteta, države, ovce koje lutaju prostranstvima i o kojima odlučuju drugi, odnosno oni čobani koji će ih kako sutra zaklati i pojesti.
Možda nekima država i šehidi ne znače ništa, ali meni država i šehidi znače život. I borit ću se životom za ove vrijednosti u koje vjerujem. Meni je suza majke šehida emanet koji neću iznevjeriti. Za koji sam spremna poginuti,

,,Električari i kuršlusi"

Pričom o električaru naš Ibrahim Emić je pokušao dočarati aktuelnu političku situaciju koju mnogi više i ne komentarišu.  Zašto? Zato što su se napokon uvjerili da, kada se nezadovoljnom političaru digne ona stvar on ne ide u javnu kuću, on jednostavno osnuje novu stranku. Javna kuća mu je zemlja u kojoj je registruje. Iako su svjesni da ljudi sa iskustvom desničarske stranke ne mogu biti lideri stranaka centra, veliki dio ljudi u tome uživa.

Piše: Ibrahim Emić

Krajem osamdesetih bio sam sudionik priče o jednom nagrađivanju sa radnim mjestom jednog, tada portira ali i predsjednika Radničkog savjeta u jednom Dobojskom preduzeću, tada članici našeg RMK ( Rudarsko metalurški kombinat). Pomenuti portir, na kraju svog mandata, koga je obavljao na zadovoljstvo direktora to jest radio po njegovoj direktivi, očekivao je i unapređenje. Tako i bi. Na pitanje direktora koje bi radno mjesto, ovaj kao iz topa odgovori, -Ja bih da budem električar!
-Zašto baš električar? , upita direktor. -Ima jedan električar u selu pare zaradi, već veliku kuću napravio, ima posla toliko da ne može sve stići.... Ne znam kako se to sa radnim mjestom završilo ali me ova priča podsjeti na današnja dešavanja oko podjele vlasti. Stranke koje su izgubile izbore, predvođene svojim najsposobnijim kadrovima, dosjetiše se da se ujedine i da naprave novu vlast koja će, po njihovom uvjerenju upravo otkloniti sve ono što je stara vlast negativno činila u svom mandatu, vlast čija je velika većina izvojevala izbornu pobjedu na posljednim izborima. Sve je dogovoreno, još samo ostaje da dogovore koja će radna mjesta, odnosno funkcije kome pripasti. Najteže je popuniti mjesto ,,električara" jer ipak treba znati spojiti nulu na nulu, fazu na fazu i uzemljenje na uzemljenje. Bez obzira što su žice u bojama i što je mudrost da plava žica ide na plavu, smeđa na smeđu, žuta na žutu, odnosno plus na plus, minus na minus, svi se boje, što bi se narodski reklo ,,kuršlusa", odnosno kratkog spoja koji može izazvati varnicu pa i požar sa nesagledivim posljedicama. Onaj portir sa početka priče nije bio svjestan da ipak mjesto električara zahtijeva znanje koje bi spriječilo kratke spojeve da bi struja nesmetano tekla svojim tokom. Danas je mnogo portira a malo radnih mjesta električara. Kako to uskladiti? Kome dati radno mjesto električara a vjerovati mu da neće izazvati kratak spoj, da neće iskočiti varnica prilikom tog spoja, da će osigurač zakazati, da će se napraviti šteta koja će prouzrokovati blokadu struje, spriječiti je da teče svojim tokom, izazvati kolaps u saobraćaju, komunikaciji, trgovini...-Možemo mi to, sposobni smo mi za to, održavat ćemo mrežu funkcionalnom, imamo šeme koje ćemo u hodu učiti, a sve sa ciljem da ako dobiju mjesto električara da će zaraditi puno para, jer, -U mom selu ima električar koji pare zaradi...Pri tome ovi direktori koji dijele mjesta električara mudro bježe od svake pomisli da to oni budu sklanjajući se na mjesta dispečera u sigurnim kabinama sa telefonima kojima će slati naređenja budućim električarima. A ako bude i kratkih spojeva koji mogu da izazovu havariju, pa krivi su električari, električari koji nemaju kvalifikaciju a prihvatili su se tog posla. Živi bili pa vidjeli...

Regulacioni planovi za sahranu Gradu

Svi dosadašnji propusti nadležne gradske službe i Semire Karić, načelnice službe od velikog povjerenja zeničkog gradonačelnika Fuada Kasumovića danas su dobili podršku "dizača ruku"  tzv. vijećnika Gradskog vijeća Zenica. Naime, usvojeni su nacrti regulacionih planova po kojima će građevinski lobi ubuduće raditi  kontroverzne zgrade "po zakonu". U nastavku teksta pročitajte što o tome misli čovjek od struke.

Piše: Boris Britvar

Memorija grada je usko vezana za njegovu arhitekturu kao jedan od najvažnijih identifikacijski faktora. Zenica je nakon drugog svjetskog rata imala sreću da su na fizionomiju grada utjecala eminentna imena BiH urbanizma i arhitekture Juraj Najthart, Karlo Kužatko i Mugdim Ćukle koji nažalost ne znaju koliko su sretni što nisu živi.
Na današnjoj sjednici Gradskog vijeća su za pola sata usvojena dva nacrta Regulacionih planova koji se odnose na intervenciju u centralnoj gradskoj zoni, a po narudžbi aktualnog građevinskog lobija. ZAKON naše zemlje, suverene, nezavisne, jedne jedine, nedjeljive, itd. utvrđuju da je za izradu Regulacionih planova neophodno napraviti Prostorni i Urbanistički plan grada koje Zenica jednostavno nema i za šta jednostavno niko nije odgovoran, ali to ipak nije prepreka da se usvajaju Regulacioni planovi.
Svaki normalan grad usvajanje planova iz oblasti urbanizma doživljava kao svoje rođenje, ali nažalost to u Zenici nije slučaj.
Ne tako davno u našem gradu je napravljen "kineski zid" koji je predmet izučavanja na fakultetima, ali kao primjer kako ne treba. I taj projekat je usvojila neka stručna komisija, a crtali arhitekti, a moji sugrađani danas trpe posljedice.
Građani Zenice vrlo brzo mogu očekivati da se počnu graditi zgrade ispred njihovih prozora, da se sječe drveće u parkovima na kojima će se praviti parkinzi, da se tuku oni koji ne prihvate da im se sruši kuća zarad interesa investitora itd.
Poruka je jednostavna.
Nakon što je pri kraju proces privatizacijske pljačke, počinje "uljepšavanje" gradskog građevinskog zemljišta.
Posljednje dvije godine govorim o ovoj temi, ali nažalost bez rezultata, kao što niti današnji komentar neće dati komentar, jer interesi lobija i strah građana su ipak preveliki.
Izvinjavam se građanima Zenice, učinio sam sve što je bilo u mojoj mogućnosti, ali ne znam da li će se nekada izvinuti i oni koji su dali i još uvijek daju svoj glas za urbicid Zenice.
Danas me je kao Zeničanina i kao arhitektu jednostavno stid.

Godine prolaze, mladi odlaze, stari se...

Ključna uloga medija je da zabave, obrazuju, obavijeste i budu kritični prema društvu i vlasti. Ne znam da li sam zabavan ili dovoljno školovan da druge obrazujem ali sam uvjeren da s kritičkom mišlju uspijevam obavijestiti dio javnosti o negativnim pojavama u društvu. Da li ste ikada primjetili da je rtv Zenica izrazila kritiku prema vlastima u našoj lokalnoj zajednici? Ili ste primjetili da je osnovni cilj  informacije iz te kuće pohvala gradonačelnika i njegovih saradnika ma iz koje političke opcije dolazili. Sjećate li se informacije o termoelektrani KTG? Kogeneracijskoj termoelektrani koju su nedavno proglasili propalim projektom iako su iz te kuće najavljivali projekat stoljeća za koji su zainteresovani brojni investitori i kompanije širom svijeta, Švicarci, Japanci, Kinezi i drugi... Naravno da se ne sjećate detalja jer vaš mozak od svega toga bilježi da će uskoro "napredak" grada. Isto kao i u slučaju ponovnog otvaranja pogona Cimosa koji će zapošljavati na stotine muškaraca, ili pak otvaranja fabrike u Omladinskom naselju Nemila koja će zapošljavati na stotine žena. Iako su u pitanju značajni projekti koji su garantovali zapošljavanje, ne sjećate se, naravno.... Zamislite onda kako ćete se kroz nekoliko godina sjećati infrastrukturnih projekata, dionica puta širine cca 3 metra koji ne obećavaju nikakva nova zapošljavanja, osim uvođenja u posao beznačajnih preduzeća kojima na indirektan način sami upravljaju pa se tako njihova slika nađe na dizalici za vrijeme predizborne kampanje. Čega ćete se sjećati? Slike na dizalici ali ne i lika jer ako uzmemo u obzir koliko je star možda više neće biti među živima. A ako ga nema kome ćete se poslije žaliti za neurađeno? Kome se danas mogu žaliti nezaposleni? Ili zaposleni za neplaćeno mirovinsko osiguranje u propaloj firmi iako je bila u 100%  vlasništvu grada? Svaki novi će kazati " mene ne interesuje šta su vam drugi obećavali, ja odgovaram za ono što ja obećam", znajući da vrijeme odgovornosti dolazi isto kao što i "Marko na Kosovo". U međuvremenu mnogi će već napustiti grad, "trbuhom za hljebom", jer od igara se ne živi. Naravno, neki će i ostati. Ostat će uporni, budale, oni koji nemaju gdje i televizija Zenica da im u svojim informativnim emisijama najavi neku novu dvodnevnu novogodišnju feštu ili pokaže direktorovog oca kao uspješnog biznismena, ukoliko i on bude živ. Godine prolaze, mladi odlaze, stari se... Pored onako mladolikog  Dodika i Čovića ko će se više sjetiti šta je ko obećao. Dovoljno je da oni ubace a neko drugi izbaci zastavu iz kabineta i eto nove priče i mnogo prečih stvari od televizije Zenica, termoelektrane, Cimosa, fabrike u Nemili, (ne)napretka grada i njihovih (ne)informativnih emisija.

,,Kukavičja jaja"

Današnja sjednica kantonalne skupštine je
prekinuta, a nastavak je zakazan za 29. novembra. Najzanimljiviji detalj koji sam  uočio jeste činjenica da nema nijednog zastupnika iz reda Ostalih. Nova koalicija tzv.ljevičara, odnosno njihovi zastupnici su se izjasnili kao pripadnici konstitutivnih naroda i formirali klubove naroda. S druge strane, nova koalicija (novi konstitutivni) je ukinula pauzu za džumu namaz koja se dosad koristila ukoliko se sjednica održava petkom. 
Saradnik bloga 32.vijećnik je svoju novu kolumnu posvetio njima, tzv.ljevičarima koji se danas "preobukoše" u konstitutivne i zauzeše Klub naroda. Dakle, nemamo više zastupnika iz reda Ostalih.
Piše: Ibrahim Emić
,,Nikad čvršća koalicija", - tako se svakodnevno oglašavaju u medijima ovih dana, ove ,,probosanske" stranke kojima je na umu formirati vlast na svim nivoima ove naše zemlje. 
Na adrese svojih partnera upućuju snažne komplimente uz veliko zadovoljstvo novonastalom situaciom . Po njihovom, njihov savez su učvrstili veliki izazovi pri tome zanemarujući kritiku da je takvim sastavom nemoguće naći odgovarajući modus za normalno funkcioniranje vlasti pa i vladanja.
Svoje pozitivne ocjene o budućoj čvrstoj vlasti argumentuju sa usporedbom prijašnjih koalicija za koje su one bile poražavajuće, pri tome ističući da će nova koalicija biti stabilna, bez krize, neće se baviti sami sobom, sve svoje snage će posvetiti potrebama građana i realizaciji koalicijskog sporazuma.
Ali, koalicija šestorice ili sedmorice teško da može funkcionisati, može se usporediti sa rogovima u vreći, bit će nestabilna, nehomogena, često komplikovana, previše okupirana svojim unutrašnjim odnosima. Sada su najglasniji pojedinci koji su upravo bili najslabija karika u prethodnoj vlasti. Sjetimo se samo NS i Zakona o radu. 
Na samom početku ,, vladanja", to će biti vlada samo jedne stranke, zna se koje, stranke koja je i ideolog ove novonastale situacije, a ne kao koalicijska vlada, isključivo jednostranačka kao što je uostalom i u GV , vlada jednog čovjeka i znat će se ko je gazda. 
Vladat će se autokratski, ali gazda neće biti loš gazda. Prema članicama koalicije bit će dosta široke ruke pri tome da će se koalicijski partneri morati odreći nekih važnih dijelova svojih izbornih programa i odustajati od ključnih tačaka postizbornog sporazuma. Džaba će im biti njihovi programi da ispod praga neće ići, ali financijski profit bit će veći od programskih gubitaka .
Najveći kritičari prethodne vlasti će se pretvoriti u konstruktivne partnere nadajući se što boljoj poziciji u novoj vlasti. 
Pri tome prethodna vlast ne dovodi u pitanje njihov izbor jer legalno su izabrani, ali je problematično to da šefovi tih malih stranaka na velika usta hvale koalicijsku kombinaciju a blatom nabacuju na bivše saveznike. Sebe prikazuju kao žrtve prethodne vlasti mada je bilo upravo obrnuto. Krivnju za ovakvo stanje hoće da prikrpe drugima pri tome sebe ističu kao nevinašca. Njihove izjave nisu rezultat njihova kratkog pamćenja pri tome otkrivajući duboko nepoštenje i neprincipjelnost. Ako hvaleći sadašnju koaliciju samo da bi lažima omalovažavali prethodnu vlast, onda jedni drugima podmeću ,, kukavičja jaja", pri tome izbjegavaju da ta jaja stave u svoja gnijezda. 
PS...Izraz ,,podmetnuti kukavičja jaja", znači nasamariti nekoga, podmetnuti nekome svoja shvatanja, a nastao je na osnovu posebnog načina razmnožavanja sive kukavice. Na osnovu ponašanja kukavice koja stvarno podmeće svoja jaja u tuđa gnijezda, stvorilo se i značenje nasamariti nekoga , vješto podmetnuti nekome svoje misli i shvatanja. 
Bitna razlika između stvarnog podmetanja kukavičjih jaja u prirodi i ponašanja ljudi koji se označavaju tim izrazom je što ptice to čine po nagonu za održanje, a ljudi svjesno da bi prikrili svoje prave namjere i ostvarili ih nasamarivši drugog..
Konačno, iz tog ,,podmetanja" tuđih jaja, kukavičjih, znači kako neko želi iskoristiti tuđu dobrotu, brigu i materijalno ulaganje da bi ga iskoristio i konačno napustio , a što drugim riječima znači kako stvarno izgleda kako onaj ko prihvaća tuđa jaja ista prihvaća kao svoja u svojoj zabludi da nisu njegova. 
U budućnosti ove koalicije će biti tako, ,,glavni" će svoja ,,kukavičja jaja" podmetati koaliciji pravdajući se da su to njihova ,,kukavičja jaja"!