Moja baka Jugoslavija !?

Kao dječak jedne prilike sam čuo tatu kako pjeva neku čudnu pjesmu, "Majko Jugoslavijo",  mislim da se zvala. Tada sam, po prvi put, u stvari shvatio da tata i ja nemamo istu majku, kao dječak to nisam znao.

Piše: Alem Isaković, za blog 32 –vijećnik

Mene je u stvari rodila Jugoslavija ali me napustila odmah po rođenju, ostavila me na posvajanje. Zbog sistema obrazovanja nisam mogao saznati mnogo toga o majci moga oca to jest mojoj baki, okrenuo sam se listanju mnoge literature i zaostavštine što ostade poslije bake.
Kroz historiju je jako teško odrediti kad se ona rodila ali većina njezinih sinova se sjeća perioda kad se udala za druga Tita, mog djeda. To je bio period pri kraju "onog" rata. Kažu da je djed Tito bio jako strog, da je volio i čuvao baku Jugoslaviju ali je ponekad tukao njihovu djecu zbog neposlušnosti.
Neke roditeljske asocijacije iz EU idu toliko daleko i bezobrazno da ga čak nazivaju i diktatorom. Kazuju mi da je baka bila jako lijepa, među najljepšim ženama na svijetu, svi su se ponosili njome, a oca svih naroda voljeli i poštivali. Djed je umro 1980. godine, deset godina prije mog rođenja, a nedugo poslije se i baka teško razboljela. 

Borila se baka dugo sa malignim oblikom rak-nacionalizma povezanog sa fašističkim izlijevom gnoja na unutarnje organe, bolest nije bilo teško otkriti ali tada su je tješili da su to simptomi benignog patriotizma.
Svjetski liječnici joj nisu prognozirali još puno života i tako je i bilo, poslije mog rođenja baka je pala na postelju.

Već 1991. godine su joj amputirali obje noge i lijevu ruku, da bi najteži udarac doživjela 1992. godine, kada joj u moru krvi amputiraju i desnu ruku. Četiri njezine kćeri od kojih i moja majka potpisale su saglasnost da se eutanazijom uspava baka i da mirno umre, međutim dvije nisu željele, pa je baka godinama umirala u teškim mukama.

U posljednjim godinama kada je baka bila još imalo zdrava ušla je u ljubavnu aferu sa lokalnim ozloglašenim kriminalcem i gangsterom, Slobodanom Miloševićem za kojeg kažu da je pogoršao njezino zdravlje, bio je tu samo zbog bogatstva koje je ostavio djed Tito. 1992. godine kao bebu me posvojila BiH, ona koju danas zovem majkom, u to vrijeme, ona je ušla u rat sa bakom i sestrama oko raspodjele imovine, iako je djed ostavio jasan i legalan testament potpisan u Jajcu, kasnije potvrđen u Mrkonjić Gradu, sestre su ipak zaratile, mnogo krvi je proliveno, mnoga njihova djeca su nastradala, mnoga se nisu ni rodila zbog loših uslova za život.

Nisu imali gdje, ustvari ni živjeti, sve kuće koje nam je djed pravio Miloševićevi jataci su palili, valjda zbog mržnje prema djedu. Kasnije sam saznao da je baka živjela sve do 2003. godine u Beogradskom sanatorijumu na aparatima, već vidno beživotna i uništena. 

Dvije njezine kćeri i dalje nisu pristajale na eutanaziju. Nama nisu dozvoljavali da je vidimo, govorili su nam da to više nije naša baka, da je ona umrla, da je naša majka mnogo propatila zbog bake i sestara, čega smo i mi bili svjedoci.

Tako da sada, ja živim kao posvojeno siroče, dijete Jugoslavije, a moj tata kao ožalošćeni sin nakon njezine smrti. Volim svoju majku i poštujem je, iako se u zadnje vrijeme čudno šminka i još čudnije ponaša, zabrinuti smo da ne boluje od iste bolesti kao i baka, iako nas konstantno liječnici ubjeđuju da nemamo razloga za brigu, da je majka zdrava.

Nadam se da će majka živjet vječno i kao njezino posvojeno dijete obećavam da ću za svoga života brinuti za njezino zdravlje, braniti je i boriti se za nju...

Oprosti Prijedore, Zenica te ne podržava!?

Naslov k’o naslov, nekad govori mnogo, nekad ne. Danas su aktivisti i aktivistkinje nevladinog sektora, pojedinci i neformalne grupe širom BiH prolaznicima dijelili bijele trake u znak sjećanja na 31/5/92 kada su vlasti Republike Sprske nametnule obilježje bijele trake Bošnjacima i Hrvatima Prijedora kao znak raspoznavanja od srpskog stanovništva u tom gradu.

I ove godine je Dan bijelih traka u Zenici obilježilo tek nekoliko građana, uglavnom pripadnika nevladinog sektora. 
Zašto je poziv za obilježavanje dana segregacije, etničkog čišćenja i ubistva nevinih građana već treću godinu ignorisan od strane naših sugrađana ostat će (ne)poznato većem dijelu javnosti.
Obzirom da se nije pojavio niko ni od strane političara aktuelnog saziva gradske vlasti neizvjesno je da li je u pitanju samo prezasićenost prošlošću ili se taj događaj jednostavno ne uklapa u njihovu politiku. Ko zna, da su se dijelile trake sa likom Erdogana možda bi i došli...
Izuzmemo li nekolicinu naših sugrađana koji su okretali glavu na ponuđene trake, cilj je postignut, građani su pozitivno reagovali na ponuđene bijele trake. Bilo je tu i pitanja, poput uobičajenog “koliko košta traka”, raznih komentara, dubokih uzdaha i poneka suza od strane onih upućenijih u stradanja nevinih civila.
Međunarodni dan bijelih traka, pokrenut iz Prijedora, za cilj ima borbu za prava civilnih žrtava na sjećanje, komemoracije i memorijale tamo gdje im se to zabranjuje, na osnovu etničke pripadnosti.
Roditelji ubijene djece u Prijedoru se trenutno bore sa lokalnim vlastima oko podizanja memorijala za ubijenu djecu, bez etničkog obilježja, bez političkih parola.

Pogledajte video prilog o tome kako su Zeničanke i Zeničani reagovali na ponuđene bijele trake. Danas su Zeničani mogli da biraju, Prijedorčani 1992-ge nisu.

Osvoji jedno srce samo jednom pjesmom i pamtit ćeš je cijeli život...

Mostarski maturanti koji su uzvikivali ustaške parole
nosili majice sa likom Ante Pavelića: http://novi.ba/

Alem Isaković, za blog 32 –vijećnik

Iskreno te žalim dijete, nije mi žao mene i nas bolan, žao mi tebe i tvojih drugova, što "pišate" po najboljim danima svojih života. Uništavate možda jedine dane života koji bi bili sretni i bezbrižni. Uopšte nije bitno sirotani, čiju vi to majicu nosite, koga veličate, bitno je da ste svoj dan i svoju noć prodali za nečiju ideju, za nečiji hir.

Vidiš sine, možda je pogrešno što te tako nazivam, stariji sam od tebe tek nekih sedam do deset godina, nedavno sam bolan i ja na maturi bio, nisam ja matora drtina koja ne razumije mlade, ja sam bolan jučer bio vi. Al vidiš dijete drago, mi svoju maturu, ekskurziju i sve te zadnje dane škole nismo prodali niti za jednu ideju, niti hir. Imali smo mi sine zaluđenika poput tebe, što su "furali" Gavrila. Da li znaš kako smo ih zvali? Seljaci! Da dečko, seljaci. Šikanirali smo ih, tjerali ih od sebe, djevojčice su bježale od takvih, jednostavno ih nismo željeli. Imali smo mi problema sa policijom tada ali zato što smo u tri ujutro pjevali gradom.

Vidiš dijete vjerovao ti ili ne, mi smo pjevali "Krivo je more", "Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac", "Lipe cvatu". Vidiš sine mi nismo mislili na Pavelića, Mihailovića pa nismo čak pominjali ni Aliju, Zajku, nikoga sinko moj. Vidiš meni je tad bitnija od svih naroda, svih pokreta i svih ratova bila jedna malena iz IV-2, i njezina bijela haljinica. I vidiš sinko, ja sam u tom periodu pobijedio u svom ratu, okačio bijelu zastavu na jarbol.

A šta ti radiš nesretniće, kamenicama tučeš prolaznike, urličeš parole kojima ne znaš ni porijeklo ni značaj, i sve to u danima kad treba da slaviš svoje odrastanje, kad postaješ čovjek. Da li ćeš na taj način postati čovjek? Nećeš dijete, vjeruj mi da nećeš, cijeli život ćeš ostati niko, ili ćeš biti smrad ili se kajati što si bio smrad. Poslušaj moj savjet dečko, ne daj da ti kače zastave, ne na vaš dan. Odi popij koje pivo, nađi neku haljinicu koju ćeš do jutra prebaciti preko ramena. Drago dijete zajebi politiku, zajebi Pavelića i ostale sve, imat ćeš ti vremena za njih, sad kad su ti svi putevi otvoreni, osvoji jedno srce samo jednom pjesmom i pamtit ćeš je cijeli život, ispiši na majici njezino ime, to neka ti bude dres.

Jedno jutro ćeš se probuditi poslije deset godina i biti nesretan što si sebe dao, sebe i svoj dan, za glupost, a mogao si biti na puno boljem mjestu, vjeruj mi.

Vidiš, moji drugovi su se razišli; neki su postali komunisti, neki nacionalisti, akademici, umjetnici a neki su pak ostali samo ljudi, ali svi se podjednako i sa istim žarom sječamo tih najljepših dana života koje nismo dali nikome i ni za što. Ja te žalim sinko moj, a ti kako hoćeš...

O najavljenoj sjednici Ustavnog suda BiH: Hoće li sin završiti očev posao?

Prije nego pređem na priču iz naslova teksta iskoristit ću priliku i da zabilježim nešto što sam čuo od kolege. Komentarišući stanje u kojem se društvo nalazi i sve prisutniju ozbiljnost i zabrinutost ljudi kaže kako je jedan hodža rekao da više ne 'mereš' vidjet' ni „pijanice“ da pjevaju...

Kad bolje razmisliš i jest tako, ispade da je čovjek 100% u pravu. I studije o mladim pokazuju da više nikog nije briga ni za šta, većina mladih živi s roditeljima, visi na internetu, dangubi... A na internetu priča se uglavnom svodi na rat i ratna stradanja. Ne bih da budem grub niti da me pogrešno shvatite, nažalost, bio je rat i pamtite ga, ali u vašim glavama i vašim mislima. Šta će nekom drugom biti u mislima to ostavite tom drugom. Ne naturajte nikom svoje misli da ne bude “od kako sam te prihvatio za fcb. prijatelja, osim rata i ratnih stradanja ništa drugo i ne vidjeh”...

Ovaj blog je otvoren s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja, ali boli nekog briga za nezaposlenim. A kad smo već kod prošlosti, pročitavši današnju vijest o najavljenoj sjednici Ustavnog suda BiH prokomentarisat ću ono što sam pročitao iako se ne razumijem u politiku.

Kažu kako je sutra "istorijska odluka Ustavnog suda" te kako bi se moglo desit da sud proglasi neustavnim članove Zakona o praznicima RS, kojima se kao zvanični praznik 9. januar utvrđuje kao Dan Republike.

Međutim kako je saopćeno iz ovog suda, zbog bolesti potpredsjednika Ustavnog suda BiH Tudora Pantirua ona neće biti razmatrana. Apelaciju sudu podnio je član predsjedništva Bakir Izetbegović.

Navodno, bude li Izetbegovićeva apelacija prihvaćena neće onda biti lažnih konstrukcija da je RS nastala u oktobru 1991. godine voljom srpskog naroda i srpskih poslanika u Skupštini tadašnje SR BiH, a zvanično proglašena 9. januara 1992. godine, nego će Republika Srpska biti svedena u Dejtonski okvir, čime će biti potvrđeno da je nastala krajem 1995. godine.

S druge strane gledajući, istom odlukom, proizvedenom Izetbegovićevom apelacijom bi se ispostavilo i kako je sin završio očev posao. Dejtonski sporazum, tzv. nepravedni mir i Republika Srpska ( u Dejtonskom okviru) koju je potpisao njegov otac time bi bila podvrđena od strane najviše sudske instance u Bosni i Hercegovini.

Obzirom da su poslanici iz RS-a već ranije na skupštini NSRS najavili da neće poštovat' odluku ovog suda, bez obzira što je to krivično djelo, ostaje ova druga opcija tj. potvrđivanje ili udaranje temelja Republike Srpske od strane najviše sudske instance BiH bez obzira kakva ona bila.

U slučaju da neko od građana iz Federacije kaže da ne priznaje RS bit će krivično gonjen, jer kao i do sad, zakon se primjenjuje samo kad ga obična buranija krši... Prema tome, priličniji naslov bi bio kako sutra Federacija BiH priznaje Republiku Srpsku.

Kako već rekoh, ne razumijem se u politiku, ali ja to tako vidim, jebi ga. Uglavnom, hodža je u pravu, danas više ne 'mereš' vidjet' ni „pijanice“ da pjevaju. Neko bi rek’o i gdje će pjavat kad nemaju dovoljno novca, nisu u stanju ni da se “dovoljno” otkače. No, iako pijanice više ne pjevaju sva priča o 9 januaru ili nekom drugom datumu mogla bi stat u moj današnji fcb. status “ne moš ti izjebat ovaj narod kol'ko on more bit' zadovoljan”.

Dan mladosti

Nisam mislio objavljivati post na temu Dan mladosti upravo zbog toga što se na današnji dan desila strašna tragedija u Tuzli kada je od jedne granate 25. maja 1995. poginula 71 osoba, uglavnom mladi. 

Ja znam za tragediju u Tuzli ali na moje iznenadjenje, upravo danas saznajem i da ima toliko mladih ljudi rodjenih 1978 i 1980, a da ne znaju šta je to Dan mladosti. 

- Dan mladosti je bila priredba u čast Josipa Broz Tita u SFR Jugoslaviji.
"Štafeta mladosti" je palica koja je išla kroz cijelu SFRJ, te svakog 25. maja dodjeljivana predsjedniku Josipu Brozu Titu.

 Pogledajte video prilog po to čemu ovi malo "stariji" pamte 25 maj?

- IZVOR: TV KANAL 9, Novi Sad

Zlo je pobijedilo!?

“Ljudi nikada ne čine zlo sa toliko entuzijazma i dosljednosti osim kada ga čine iz religijskih ubijeđenja”, reče neko i bi u pravu. Zašto? Kako? 

Nećemo pametovanja, svjedoci smo da se desilo i da se dešava...

- Zlo je pobijedilo dobro! Nemam više snage ni inspiracije za bilo šta... Odustajem, povlačim se! Zbog njih, takvih kakvi jesu napuštam sve i odlazim. U njih je ušlo zlo i neka je. Kad se vratim pokušat ću da im utjeram dobro.

MUDRE MISLI / M. PIVIĆ :)  "Istjerujem zlo,utjerujem dobro" 

Definitivno, raja iz Doboja je osvojila moje srce!

Alem Isaković, za blog 32 -vijećnik

Iako nije moj "fah" i nikad nisam donosio priče sa sportskih terena, nikad se nisam držao za novinara pa ni amaterskog. Ovaj put vam moram ispričati jednu prelijepu priču sa jednog BH sportskog borilišta. Put me naveo u Kakanj, i to Doboj, malo industrijsko mjesto od nekoliko hiljada stanovnika.

Vjerovatno ne bih čuo za to mjesto ili ga posjetio da tamo ne postoji nogometni klub Mladost DK. U pomenutom klubu igra nekoliko mojih prijatelja pa sam te subote odlučio odgledati njihovu prvenstvenu utakmicu. Mislio sam da će to biti klasična utakmica prvoligaških klubova. Međutim, tamo me čekalo veliko iznenađenje, od samog dolaska na stadion osjetila se čudna atmosfera, za mene do tada neviđena.

U mom gradu se igraju utakmice Premijer lige i utakmice reprezentacije odkad znam za sebe, tako da sam navikao na praznično ludilo i gužve kada je nogomet u pitanju. Ali, ulaskom na stadion Mladosti DK dobio sam novo shvatanje opčinjenosti nogometnom igrom, milion utakmica sam pregledao, bio na stadionima širom Evrope ali onakvu atmosferu još vidio nisam. 

Na tribini, malenoj i premaloj cini mi se, za Crvenu Legiju tamošnju navijačku skupinu, vladala je za mene neviđena atmosfera. Starosne dobi od 9 do 99 godina, muskarci, zene, djecaci i djevojke svi u istoj boji i svi pjevaju devedeset minuta. Niti u jednoj jedinoj pjesmi, popularnih Legionara, nema psovke, niti jedne pa ni najmanje. Niti jednog vrijeđanja na nacionalnoj, rasnoj ili bilo kojoj osnovi, niti jednog znaka mržnje prema protivniku. Samo ljubav prema klubu i nogometnoj igri se osjetila u zraku. Nema drogiranih tipova, sumnjivih faca iz kriminalnog miljea, nabildanih vođa, samo raja, klasična čaršijska raja koja voli sport i svoj klub.

U razgovoru sa lokalnim gledaocima, saznao sam da prije i poslije svake utakmice navijači dobrovoljno čiste tribine i prostor oko stadiona, nezamislivo zar ne? Sa druge strane su navijači protivničke ekipe, bez fizičke ograde, onako su podijeljeni samo po boji šalova i dresova, nadpjevavanje traje cijelu utakmicu. Nema prijetnji, mučki sačekuša, kamenovanja. Osjećao sam se kao u jednoj od mnogobrojnih priča starijih kolega o nogometu koji se igrao nekad. Na terenu lavovska borba, na terenu vatra svih devedeset minuta, muška borba prsa u prsa, borba kakve dugo već fali u našem nogometu. Niti jedan igrač nije povrijeđen, a "gorilo" je tokom cijele utakmice. Kompletan utisak koji sam ponio sa sobom sa tog malog stadiona, iz tog malog mjesta ali od velikih ljudi, jeste taj da sport nije umro, ljubav prema sportu živi još uvijek.

Zahvaljujući divnim domaćinima, što Crvenoj Legiji, što ostalim gledaocima osjećao sam se kao u snu. Mnogi veliki klubovi mogu i trebaju da zavide nogometnom klubu Mladost DK na onome što imaju. Poslije utakmice igrači dolaze među navijače i više se ne zna ko je ko, svi su jedno i pjevaju kao jedno. Svim srcem želim da se njihov san nastavi, da uđu u Premijer ligu i dovedu sa sobom istinsku ljubav prema nogometu jer tamo je već odavno fali.

Nikad nisam bio navijač niti jednog drugog domaćeg kluba osim Čelika ali definitivno raja iz Doboja je osvojila moje srce, kako oni sa tribine tako i oni sa terena. Iskreno se nadam da ćemo ih iduće sezone gledati u Premijer ligi i uživati u ovome što oni stvaraju. Našem sportu je odavno potrebna pojava poput Mladosti DK i Crvene Legije...