Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

utorak, 6. rujna 2016.

Zašto moj fcb. prijatelj neće da glasa?

Stavovi izrečeni u tekstu predstavljaju stavove autora i ni kom slučaju ne odražavaju stavove autora bloga, ljudi s kojima radi ili s kojima surađuje… Jednostavno, učinio mi se zanimljiv obzirom da smo i mi Zeničani, učesnici “februarskih demonstracija” zastupali slično razmišljanje prethodnih izbora.Sadržaj ovog teksta primjenjujete na vlastitu odgovornost. :)

Piše: Darjan Bilić, građanski aktivista iz Sarajeva

Izbori su ono vrijeme nedeljom kada se ustanem, bacim tuš i počešljam se te krenem da ostvarim svoje osnovno građansko pravo. Tada ja glasam za nekog od ponuđenih kandidatkinja i kandidata na osnovu ponuđenih mi programa i rješenja za probleme koje imam u ulici, gradu, na selu u državi. Ne glasam ja po boji kose, očiju, po imenu il prezimenu...ne glasam ni na osnovu automatizma glede stranke iz koje kandidati dolaze, istina je jedino da do sada nikad nisam glasao za neku od nacionalističkih stranaka i to jeste bio jedini automatizam. Do sada sam svaki put glasao i moram sebi da priznam da se u tom vremenskom periodu ništa se na bolje situacija nije promijenila. Ja glasam, dam svoje povjerenje nekoj stranci koja onda sa nekom drugom strankom dogovori koaliciju samo da bi se dokopala vlasti, nema tu principa, nema logike, nema poštenja, sve je sama matematika. Ponavlja se to i ponavlja i recimo sada imamo stanje koje je najgore od kraja rata, neki diletanti i mahom lupeži poput Novalića, Konakovića, Cvijanovićke, Izetbegovića, Čovića, Ivanića, Dodika, Zvizdića......... su na pozicijama. Nipodaštavaju i uništavaju institucije, dogovaraju se po kafanama i motelima, svlače u bescjenje javna dobra, otimaju, zakeraju i sve tako u krug.... Koriste mene znači da im dam neki legalitet i legitimitet jer smo kao parlamentarno-izborna demokratija....no oni u biti su zakočili sve demokratske procese i uz pomoć nasilja, straha, obmane, kurupcije i medija kontrolišu cijelu zemlju svih nas skupa nešto preko 3,5 miliona i sve društveno-političke tokove/procese i čine sve da ostane status quo jer im on jedino i odgovara...



Ne želim više da učestvujem u obmani i budem pokriće nekim ljudima sumnjivog morala. Ne više, ja kao pojedinac, kao marginalac pozivam na bojkot lokalnih izbora koji se trebaju održati u oktobru mjesecu 2016 godine u otetoj “zemlji“ Bosni i Hercegovini. U prilog tome pokušaću da ponudim (što kraće) objašnjenje koje će biti dovoljno i tebi koji (možda) čitaš ovo da učiniš isto. Naime ukoliko ja kao pojedinac ili ti kao pojedinka bojkotujemo lokalne izbore koji nam slijede to će samo još i dodatno ojačati propale etno nacionalističke politike koje su na vlasti u našoj zemlji već duže od dvije decenije. No ukoliko upravo to učini nas nekoliko desetaka hiljada ili stotina hiljada to će predstavljati jasnu i glasnu političku poruku. Na taj način mi građani i građanke ove devastirane i propale države nedvosmisleno ćemo poručiti da ne želimo da učestvujemo u političkom inženjeringu, da nismo dijelom segregacijskog političkog sistema koji nam nije donio ništa dobro, da jednostavno ne želimo da budemo saučesnici u skupom performansu koji se naziva sloboda izbora. 




Od prvih navodno slobodnih i demokratskih izbora (1990.te) na vlasti se vrte iste stranke (SDA, HDZ, SDS, SDP) ili njihove sestre stranke (SZBiH, SDU, HDZ1990, SNSD, ASDA...odnosno sve egzistirajuće stranke u BiH) koje u biti sačinjavaju REŽIM satkan od naoko suprotstavljenih ali u suštini perfektno uvezanih političko-vjersko-kriminogenih organizacija. Čak i u najgorim trenutcima savremene istorije Bosne i Hercegovine te su organizacije sarađivale, trgovale, komunicirale i dogovarale se za račun vlastitih interesa. Prve izbore su dobile nudeći svojim narodima još i bolju saradnju sa drugim narodima, vezivali su zastave, gostovali su jedni drugima na predizbornim skupovima, obećavali još bolju ekološku saštitu i prava radnika...ponašali su se kao spasioci i oslobodioci svojih naroda iz tamnica komunizma.... Ljudi ko ljudi tada su popušili foru i gore pomenuti su zajahali na ćarobnim ćilimima nacionalizama koji su se možda na početku možda činili i naivno nekima čak i simpatično. Dok su ljudi ginuli na linijama ili su bivali mučeni i ubijani oni su društvenu imovinu pripremali za rasprodaju i prevodili je u vlastitu privatnu svojinu, radnike su skoro sve poslali na ulicu kada su se ovi vratili sa linija, a članovima svojih familija/porodica i članovima stranaka su dali visoko plaćena radna mjesta na kojima se i ne mora ništa raditi jer ne postoji princip individualne i/ili političke odgovornosti. Rastalili su velike nekadašnje firme i na njihovom zemljištu/ima su mahom napravili stambeno-poslovne objekte privatnog karaktera. Jasno je meni da se ratovi svuda mahom i vode kako bi se kapitalu promijenilo vlasništvo no tolika nabriga i nehaj za ljude koji su ih u biti ustoličili na vlasti rijetko se sreće na europskom kontinentu u zadnjih sedam decenija.

Sa završetkom rata, međunarodna zajednica nam je nametnula druge lafo demokratske izbore (1996.te) gdje su pobjednici bili naravno unaprijed poznati. Ljudi koji su tek izašli iz užasnog nasilja, torture i koji su na neki način jedva spasili svoje gole živote, ali su pri tome izgubili sve ostalo, ni u kom slučaju nisu trebali još jedne lafo demokratske izbore. Ta imaginarna i nedobronamjerna tvorevina (međunarodna zajednica) da je bila imalo dobro-namjerna trebala je na određeno vrijeme u mojoj zemlji uvesti ozbiljan protektorat, zabraniti političke stranke-partije koje se nisu mogle dogovoriti da se rat u onom obliku i obimu ne desi ili bar da on ne traje onoliko dugo i da sa sobom odnese onoliki broj žrtava i dijelova tijela-duša. Nakon toga logičan slijed bio bi nametanje cijelih setova zakona koji će zemlju ubrzano približiti EU u smislu legislativa i regulativa te nakon recimo pet godina ili i deset raspisati prve prave izbore kada se pacifizira situacija, kada se normalizuju mediji i kada se stvori neki oblik civiliteta koji će izroditi civilno društvo kao pandam bilo kojim egzistirajućim političkim organizacijama-strankama-partijama. 


(Da...da sve ovo zvuči tako utopistički od imaginarnog pojma kakav jeste međunarodna zajednica, no sjetimo se da su poslije svjetskih i/ili regionalnih sukoba “mirotvorci“ često znali i nametati zakone-ustave koji su bili čak i bolji od onih u njihovim zemljama.)

Na bojkot izbora me je nagnala predizborna kampanja koja se vodi nasiljem, strahom, u kojoj se zvecka oružijem i u kojoj se poziva na istrebljenje naroda, etničkih grupa, pojedinaca i pojedinki, a koju mi iz budžeta izdašno finansiramo. Na ovaj korak me nagnalo odsustvo civiliteta koje je jednostavno prevršilo svaku mjeru. Gdje u takvoj situaciji jedini logičan potez jeste bojkot takvog političkog sistema koji to dozvoljava i svih protagonista koji se lažno predstavljaju kao oni koji će meni ponuditi neku kao izvijesniju i bolju budućnost, koji će me spasiti od nekih anamo onih i izbaviti.... jedino možda u zagrobnom životu. Jedini logičan slijed je po meni da izrazim bojkot onima koji su kidnapovali cijelu jednu zemlju i koji iz nje tjeraju sve one koji se ne slažu sa njihovim retrogradnim, nazadnim i nasilnim politikama. Koji samo žele da žive i rade u nekoj vrsti stabilnosti, sigurnosti i mira. Rezultati politika gore pobrojanih stranaka su se najbolje mogli vidjeti na rezultatima popisa, mogu se vidjeti u konstantnom odlivu mladih i progresivnih ljudi, njihovi rezultati se mogu vidjeti u zapuštenim i praznim prostranstvima i sve pustijim gradovima i selima širom Bosne i Hercegovine (ako izuzmemo Mostar, Banju Luku i Sarajevo koji su nešto kao prolazne stanice na putu za treće zemlje). Mogu se vidjeti u zdravstvu, školstvu, socijalnoj zaštiti, na infrastrukturi, na nestašici vode, u smeću koje pluta našim rijekama, mogu se vidjeti na onom zatamljenom autu sa rotacijama koje ih prevozi kao da su neki visoko rangirani članovi kriminalnih klanova-porodica. Oni su za sebe prigrabili monopol na tumačenje stvarnosti oko nas, za sebe su obezbjedili medije, sudstvo i tužilaštvo, a uz njih su namazani i gramzivi vjerski službenici koji su se potrudili da debelo naplate sve eventualne traume koje su imali za vladavine prošlog sistema. Vjerski službenici koji nikad nisu bili sa radnicima ili invalidima na protestu koji nikad u zadnjih trideset godina istinski nisu digli glas jer im “stada“ žive sve mizernije jer se broj njihovih grla sve više smanjuje i kojim će suditi istorija. 


Na taj način REŽIM je sebi kreirao paralelni kosmos u kojem levitiraju njegovi visoko ragirani članovi i u kojem na krilima nasilja, straha, lažnih vjerskih dušebrižnika i odsustva kritičke misli dobijaju svaki izborni ciklus. Jer čak i kada recimo se desi da neka druga stranka dobije njima unaprijed zagarantovanu poziciju oni za sebe traže svoj dio jer oni tobože imaju monopol na određena prostore, na neke narode i sve njihove potrebe. Ovdje mislim i na post-izborne koalicije jer se uvijek desi da najljući protivnici iz predizborne kampanje postanu partneri koji garantuju opstojnost cijelog jednog naroda... jer da nije njih desio bi se potop....

Zahtjevam da se u roku dvije godine dana izmijeni izborni zakon i da se izmijeni Ustav moje zemlje, no ne želim to da svojevoljno učini Dragan Čović u saradnji sa Bakirom Izetbegovićem i Miloradom Dodikom negdje u nekoj opskurnoj kafančugi pored ceste. Oni na to više nemaju pravo jer da su se htjeli zaista oko bilo čega dogovoriti imali su vremena od 1990. te. Oni od tada su sve činili i čine za svoj račun i korist svojih političko-vjersko-kriminogenih organizacija, a nikad ništa za opštu korist. Čak i ono malo pomaka što smo doživjeli nametnula je međunarodna zajednica (identifikacijski dokumenti, tablice, novac, putne isprave...). Ja zahtjevam da se to učini kroz javne rasprave i uz usvajanje preporuka Venecijanske i drugih komisija i institucija (EU sud za ljudska prava .....) i u saradnji sa stručnjacima. Zahtjevam da o našim sudbinama više ne odlučuju samo nedobronamjerni priučeni politikanti odnosno vječiti diletanti.

No cilj treba da bude stanje u kojem ili po kojem svi mogu da budu birani i svi mogu da biraju bez obzira gdje žive u Bosni i Hercegeovini, cilj treba da bude država koja garantuje i brani moja osnovna ljudska prava bez da ja za to trebam grupu sumnjivaca koja je za sebe prigrabila sve poluge moći ali i sve policajce i sudije po političko-vjerskoj nadležnosti. Cilj treba da bude ne neka druga zemlja već Bosna i Hercegovina koja je efikasna, pravedna, stabilna i održiva zemlja koja garantuje svim svojim stanovnicima osnovna ljudska prava bez obzira na njihovu vjersku pripadnost – nepripadnost i mjesto boravka. Jedini način da se ti ciljevi ostvare u što kraćem vremenskom periodu po meni jeste bojkot izbora, a ako vidimo da se institucije nisu pokrenule po navršetku prvih 365 dana onda ide i iskazivanje građanske neposlušnosti kroz recimo odbijanje plaćanja poreza, komunalnih usluga, struje jer nemojmo zaboraviti da se gore nekoliko puta pomenute političke (parazitske) stranke finansiraju i na taj način. Mi u biti pored toga što na izborima dajemo legitimitet ovom cijelom cirkusu isti i plaćamo kroz sve prenapuhane račune za bilo koju vrstu usluga tako da na neki način i finansiramo vlastitu propast. Iz gore navedenih razloga ( a ima ih još i pregršt više) koje sam se trudio sažeti ja Vas sve pozivan na bojkot oktobarskih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini. Mi na neki način moramo vratiti vlastito dostojanstvo, bojkot izbora je možda prvi korak na tom putu. Ne znam za vas no ja ću na izbornom listiću napisati ja sam Mostar, ja sam Pilav, ja sam Sejdić i ja sam Finci... Zajedno solidarni do konačne pobjede.

Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi