Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

četvrtak, 11. veljače 2016.

Bosna i Hercegovina sve više liči na Grčku iz 2008. godine

Piše: Jasmin Hasanović

Ako samo pogledamo šta se sve izdešavalo u političkom spektru Bosne i Hercegovine za svega mjesec dana nove 2016. godine, onda ne samo da će njen dalji tok biti veoma neizvjestan, nego će ona biti još više uzbudljiva njenim „rastrošnim“ građanima. Počelo je od ‘ljeba i ulja, preko indicija o ukidanju Opće bolnice „Abdulah Nakaš“ i smjene sposobnih zarad podobnih, zatim od najave smanjenja penzija, političkih pritisaka na pravosuđe od onih koji zagovaraju njegovu nezavisnost, pa do najnovijih najavljenih poskupljenja za građane koji inače imaju jedne od „najvećih“ plata u regionu, a čije bi dodatno povećanje, „logično“, dovelo do finansijskog kolapsa. Stoga, odlučeno je povečati primanja zastupnika, kako bi se onemogućila sva dalja priča o mogućnostima bilo kakvog povećanja plata ionako „rastrošnim“ građanima.

Ovakva sarkastična i bezobrazna retorika ipak se uspjela umiriti. Umjesto da se pozabavi egzistencijalnim pitanjima, građanstvu se brzo našla slaba tačka, pa se ono umjesto brige o ovosvjetskim problemima, veoma lako mobiliziralo za odbranu onosvjetskih vrijednosti, ali se branila i čistoća krvi, nacije, tla. Sve to pomnožite sa tri i pri tome još sa najmanje dva, jer srećom, živimo u pluralističkom sistemu, u kojem svak ima različito mišljenje, od kojih obično dominiraju dva sukobljena, i onda imamo pravu sliku stanja.

Neposredna demokratija i komercijalistički civilni sektor

Scenarij i režiju za ovu tegobnu predstavu potpisuju, nažalost, ni krivi ni dužni, opet ko drugi nego naši „rasipni“ građani, i to najmanje dva puta. Prvi je onaj hrabri ali nesretni put kada su ti „rasipni“ građani, siti svoje „raskoši“ i „rasipništva“ izašli na ulice brojnih bosanskohercegovačkih gradova i pokazali bunt protiv sistema u kojem se nalaze. Međutim, takvo jedno kritično buđenje svijesti našeg građanstva, uskoro je, mnogo brže nego što se moglo i zamisliti – propalo. Bez jasnih alternativa, strategija i ciljeva, bunt se nastojao pretvoriti u prvu neposrednodemokratsku praksu u historiji Bosne i Hercegovine. No, njenu sudbinu u ruke su ubrzo uzeli pojedinci iz već dobro uigranih krugova civilnog sektora, odnosno nevladinih organizacija koje djeluju u službi trećih interesa, iskoristivši priliku i pretvorivši neartikulirani krik neposredne demokratije bosanskohercegovačnog postratnog čovjeka i njegovog očaja u plenumski vapaj za neoliberalnim reformama. Drugi put, taj scenariji i režiju građani su potvrdili na jesen 2014. godine, kada su krivnjama razjedinjene ljevice koja to već odavno nije, odabrali glumce za ovu predstavu; one sa desne strane našeg postdaytonskog dvoiposobnog bosanskohercegovačog stana, kojeg, sve se čini, iznajmljujemo od strane međunarodne zajednice, a pri tome ga nazivajući našim domom. Dobro, kako ko.

Takav dom, preuređen po estetici realpolitike, omogućio je da vrhovni staratelj nad nama i našim domom bude njegov arhitekta, ujedno nam kreirajući i ugovor o najmu takvog „renoviranog“ stana, ne dijeleći nas samo u dvije i po’ sobe, već sebi omogućavajući i konanstanan nadzor nad nama stanarima. A kapital je uradio sve ostalo, kao što čini i u drugim stanovima diljem „europskog haustora“, ali i „svjetske zgrade“. Stanari se nastoje održati pasivnim, onemogučavajući im bilo kakvu mogućnost političke i društvene emancipacije. U najboljem slučaju, ona postoji, ali je također ograničena kapitalom, istim onim koji je doveo i do komercijalizacije civilnog sektora u Bosni i Hercegovini, a koji je postao neproduktivan, te služeći svrhama svojih donatora, a ne realnih građanskih potreba.

Neofašizam u neoliberalnim čizmama

No, februarski bunt dobar je početak za bosanskohercegovači podanički i pasivistički mentalitet, iz čijeg neuspjeha trebamo još dosta toga da učimo, jer nas ova pobuna na koju smo se uspjeli odvažiti nije proslavila. Taj neartikulirani krik do Europske unije stigao je u vidu nove, Njemačko-britanske inicijative koja ubrzala put Bosne i Hercegovine u Europsku uniju. Europska unija koja se sukobljavala sa svojim fiskalnim kolapsom na slučaju Grčke sada je dobila novog pokusnog kunića za jačanje svoje ekonomije i potiskivanja dugova visokorazvijenih zapadnih ekonomija ka svojoj periferiji i jugu općenito. A da bi Bosna i Hercegovina mogla biti jedan takav eksperiment, kao da joj i onaj Daytonski nije dovoljan, dobila je breme čuvene Reformske agende, koja je započela u najboljem, odnosno najgorem svjetlu. Usvajajući je po hitnom postupku, ne samo da su započeli brojni izazovi koje sam naveo na početku, već se naravno odmah i nedavno MMF velikobrižno zamolio za novi kredit. Očekivano. Bosna i Hercegovina tako sve više počinje da liči na Grčku iz 2008. godine. Nekadašnji pritisak EU na Grčku da sprovede mjere štednje, sadistički se sada preslikava na primjeru Bosne i Hercegovine, koja se užurbano nastoji ubaciti u krajnje destabiliziran i raštiman, euroatlantski bubanj. Bubanj u kojem radikalna desnica osvaja prevagu, zastupajući sve one ideje suprotne njegovim izvornim načelima.

Što više slušamo zahtjeve, to se više osjećamo krivim, a što se više osjećamo krivim, to više jačamo etnoelite, koje su zapravo i jedini priznati stanari već pomenutog bosanskohercegovačkog postdaytonskog stana. Neoliberalna reformska agenda, uz sve pomenute bosanskohercegovačke karakteristike, samo je put ka daljem jačanju etnoelita, a njihova uloga sve više poprima oblik robovlasništva. Iracionalni bunt iz februara 2014. godine, zapravo je propala revolucija. A ako se prisjetimo teze njemačkog marksiste Waltera Benjamina da iza svakog uspjeha fašizma stoji propala revolucija, onda smo i opisali stanje u kojem se danas nalazimo. Međutim, možda još i nije kasno. Umjesto zbijanja šala na bezobrazne i opasne izjave aktera ove predstave, pokažimo svoju političku moć. Pokažimo je uz bunt iza kojeg će stajati brojni obrazovni mladi ljudi koji u ovakvom sistemu ne mogu da nađu posao, egzistenciju ni svoju budućnost. Mi trebamo biti pokretačka snaga Bosne i Hercegovine, aktivni sudionici i učesnici njene budućnosti. Stoga, mladi stručnjaci trebaju da sebi, pa samim tim i građanima ponude ono što 7. februara 2014. godine nismo imali – jasnu alternativu, strategiju i ciljeve.

* autor je magistar politologije i međunarodnih odnosa i diplomatije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu

izvor: http://sdp.ba/?p=14282

Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Popularni postovi