Za događaj koji ću vam ispričati ne veže se taj dan, nije bio petak i nisam izostao s posla. Četvrtak je, ali ipak trinaesti. Mala nervoza, ali ne zbog datuma.... Od te nervoze zalupio sam i zadnja vrata službenog automobila.
Da ne bi koga gnjavio zašto sam zalupio zadnja vrata automobila, o tome neću ni riječi. Nije to toliko bitno, recimo da je službena tajna.... Ubacivši nov, novcat akumulator od pozada auta s kojeg sam prethodno skinuo garancijskli list krenuo sam obaviti jedan od uobičajenih radnih zadataka. Krećem i nakon minut-dva vožnje Radakovo, prvi kružni tok je ispred mene. U desnoj traci dva automobila stoje i čekaju priliku na uključenje.
Ja u lijevoj traci stajem i gledam, s lijeve strane auto brzo vozi, reklo bi se i povećava brzinu, samo što nije u kružnom, fali mu možda dvije sekunde. Jer, tako ti je kod nas u Zen'ci, imaš osjećaj da ljudi povećavaju brzinu kad se približavaju kružnim tokovima. Ma, nema problema, meni ne fali ni sekunda. Startujem i ulijećem u kružni ostavljajući iza sebe ova dva auta koja su bila s desne strane da i dalje kete i čekaju kad će se neko smilovat da smanji brzinu u tom našem kružnom toku. Nekakva škripa nazad. Akumulator koji je bio tamo pozadi kliznuo je po podu automobila. Ne čuje se nikakav udar. Kontam, dobro je, stao je. Ja sam još uvijek u kružnom toku saobraćaja.
Čuju se sirene. Pomislim, koji klinac sad svirate, nisam nikom oduzeo pravo prvenstva prolaza. Kontam kako bi bilo dobro podignuti srednji prst ali i poluglasno izgovorim „sviraj Nailovoj materi“ i pri tom izlazim iz kružnog. Nailazim na pješački. Kočim... Nekakav blaži tupi udarac od pozada auta. Zaključujem da se vratio akumulator na početni položaj, dobro je.
Čujem opet svirene. A ja budala...pa pustio sam pješaka. Dodajem gas, start i šibaj, a ti opet sviraj Nailovoj materi...
Prolazeći tako još četiri kružna, naravno bez tih „nesporazuma“ sa svakakvim vozačima stižem na odredište.
Otvaram zadnja vrata i imam šta i vidjet. Auto prazan, nema akumulatora! Vraćam film u glavi...
Pa jbt. led nisu ljudi džaba trubili i svirali. Prvi zvuk klizanja akumulatora bio je kada je udario u vrata, otvorio ih i izletio napolje k'o iz katapulta, a drugi udarac na izlazu iz kružnog bio je kad su se zatvorila ta vrata.
Požurim nazad da vidim da me slučajno ne čekaju ovi što su mi trubili i svirali da mi svečano uruče taj akumulator, kad tamo ništa. Samo mala fleka od rasute akumulatorske kiseline. A ti Muhamede sad „sviraj Nailovoj materi i objasni šefu gdje ti je akumulator.
Pogledam u srednje ogledalo, rastu mi magareće uši. Šta da mu kažem? Da je četvrtak trinaesti!? Da broj trinaest izgleda baš da ume da se poigra sa čovjekom. Ne smatram ga „baksuznim“ ali sam svjestan da su se mnogi događaji zbili baš trinaestog u mjesecu.
No, „nije majka Muju karala što se kartao već što se vadio!“. NE, neću da se vadim, neću mu reći ništa osim, „kriv sam“. Kol'ko košta da platim? Nije da se klinčim, plaća mi je baš tolika da kad se "pravilno" rasporedi, meni ionako ne ostane ništa. U trideset godina staža prvi „baksuzni radni dan“ trinaestog u mjesecu. Meni jedno iskustvo više, a čitaocima članka i svim onima koji ne obraćaju pažnju kad im trube i sviraju jedna pouka.
Na kraju krajeva, meni je ostao garancijski list koji mogu ovako javno ponuditi liku koji mi je svirao i trubio da stanem. Druže, svaka čast. Vidio sam ja tebe na retrovizoru ali nisam znao šta hoćeš. Sad znam, vidio si akumulator bez garantnog lista.. Nema problema, zaslužio si ga, i ako čitaš ovaj članak javi se da ti ga uručim.
Požurim nazad da vidim da me slučajno ne čekaju ovi što su mi trubili i svirali da mi svečano uruče taj akumulator, kad tamo ništa. Samo mala fleka od rasute akumulatorske kiseline. A ti Muhamede sad „sviraj Nailovoj materi i objasni šefu gdje ti je akumulator.
Pogledam u srednje ogledalo, rastu mi magareće uši. Šta da mu kažem? Da je četvrtak trinaesti!? Da broj trinaest izgleda baš da ume da se poigra sa čovjekom. Ne smatram ga „baksuznim“ ali sam svjestan da su se mnogi događaji zbili baš trinaestog u mjesecu.
No, „nije majka Muju karala što se kartao već što se vadio!“. NE, neću da se vadim, neću mu reći ništa osim, „kriv sam“. Kol'ko košta da platim? Nije da se klinčim, plaća mi je baš tolika da kad se "pravilno" rasporedi, meni ionako ne ostane ništa. U trideset godina staža prvi „baksuzni radni dan“ trinaestog u mjesecu. Meni jedno iskustvo više, a čitaocima članka i svim onima koji ne obraćaju pažnju kad im trube i sviraju jedna pouka.
Na kraju krajeva, meni je ostao garancijski list koji mogu ovako javno ponuditi liku koji mi je svirao i trubio da stanem. Druže, svaka čast. Vidio sam ja tebe na retrovizoru ali nisam znao šta hoćeš. Sad znam, vidio si akumulator bez garantnog lista.. Nema problema, zaslužio si ga, i ako čitaš ovaj članak javi se da ti ga uručim.
Nema komentara:
Objavi komentar