Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

četvrtak, 12. ožujka 2015.

Što se 'vako ja jadna osjećam...

Obzirom da ljudi po običaju komentarišu tekstove na osnovu naslova, odlučih se baš za ovakav. Znam da ću razočarat one koji komentarišu nakon pročitane prve dvije rečenice ali njeno pismo nije za površno čitanje, ona je rekla mnogo više. Njeno pismo je svojevrsno reagovanje na tekst "svršavaj moj narode" u kojem sam pisao o podignutoj optužnici protiv bivše ministrice pravosuđa Zeničko-dobojskog kantona. U nastavku pročitajte o čemu piše.

Jebo me država, da me jebo, u kojoj ministri, sudije, predsjednici budu pod istragom, u istrazi, ispod istrage i na kraju opet iznad istrage a nama dobro o....hej... Što rek'o onaj jedan tvoj u komentarima ...što gledaš sve tako crno. Idi proveseli se bar za osmi mart džipaj uz Stoju, Necu, Cecu.....

Svašta bi ja njemu rekla ... moj bože...al ne vrijedi više.... Imala sam i ja nekad domovinu i državu, i osmi mart, i Dan državnosti, i praznik rada... i bila ponosna i .....

Obratila sam se mom kosmosu ono zadnje oktobarsko "izborno jutro", bezglasno i gromoglasno s pitanjima, dilemama, molbama. Mani mi toga, rekoh mu na odgovor BIĆE ŠTA ĆE BIT'...... to mi eto i ti posto diplomata i političar . Neee strese on ....to su oni tj. vi od mene preuzeli u nedostatku odgovora, a moraš priznat' veli pali taj odgovor u svakoj prilici , svi se et' složimo s tim odgovorom. Vidim ja zavodi on moje misli na svoje vode , pa mu počnem objašnjavat u mislima i bojama sve ono što on već zna ..... al mi smo takvi ljudi. Svi svugdje i svima govorimo ono sto već svi znamo.... Pa hoću i ja, njemu sveznajućem , svevidećem.

Mislim da se zvala Bosna čudno ime za djevojku....

Krenem Unom .... zelena li je il plava , bože , koliko ugode i nagode si imao stvarajući je svu i mirnu i divlju .... gdje će to ona.... gdje to hrli uspjenušana u divljem vječnom poljupcu ... Livade, polja.... šume svezale u nebo. Muti ti se u glavi , nije od ljepote bolan no od osjećaja......

Sava .... široka, duboka ... spremna na sve... Prima u svoje sigurne i vječno raširene ruke sve donesene i ponesene rijeke, riječice, potoke, rukavce i suze..... ma i osmjehe, svega tu ima. Može ona!!! A usput ljudi......nasmijani , vedri, sretni . Drže u naručju nasmijano čedo a drugima mašu... djeci svojoj što odlaze u svoje živote al su tu i oni krenuli da vide Drinu..... Heeej, a ona ti je tek priča.... istorija . Ne razdvaja više, eno je spaja....... uživa, njiše svojim zrelim bokovima od obale do obale i hvali se, a znaš , ima i čim', čovječe... carstva nijednog da se ne postidi.

Ne pitaj me šta to miriše...... jer to samo ovdje ima junače, da ne znaš jel to cvjet, jel to more, jel to trava..... nije samo to...... to je ona probuđena , sanjiva, maglovita i mirsna u ova jutra koja si joj dao, naumio onako snenoj.

Pitaš me što ti to ja sve .... ma moram bolan da znaš da nam nije "nipodašta".... da nam je stalo....

Šta hoćeš sad od mene, ganut pita on.... Ti znaš.... rekoh ...sve . Pomozi nam da postanemo ljudi zagnjureni u njene kose. Danas nas odvedi iz tog blata i kala ljudskog od kojeg bježim već 20 godina i okrećem glavu bez obzira koliko se trudiš da mi ga pokažeš. Ne dozvoli im da nastave.....bolan.

Dao si nam je, a mi je ne vidimo... ne osjetimo više. Vrati nam dušu, vrati nam oči, da je vidimo ,vrati nam srce da je volimo.....zbog toga ti ja to.

Mislim da je znao...šeret stari kosmos .....kao i ja...šta će da bude.

Pobijedili na izborima oni i oni svršavaju moj Muhamede, a mi, mi smo one tete koje u noćima nakon "njihovog svršavanja" ostanemo zureći u plafon pitajući se što se 'vako ja jadna osjećam kad sam danas imala divan dan... dobila cvjeće..svu noć džipala uz Necu, Cecu i oplakala uz meni onu najdražu......"tebi koja vječno čekas usamljena noći duge"..... i na kraju došla kući i još on brzo svršio ....fala bogu....


autor: zeničanka

Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Popularni postovi