Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

srijeda, 25. veljače 2015.

Najjači vrhunac!?

Kada na vrhuncu političkog mandata jedan premijer jednog kantona dobije “čašu u glavu” moglo bi se reći i kako je to “najjači vrhunac”  ... u šali naravno :)

No, takav incident se zaista desio i to baš na vrhuncu mandata.... Naime, još uvijek aktuelni premijer Vlade Zeničko-dobojskog kantona Munib Husejnagić neko veče napadnut je u ugostiteljskom objektu "Bellami" u centru Zenice. Lik je verbalno napao Husejnagića da bi ga potom gađao čašom čime mu je zadao lakše tjelesne povrede, otprilike stoji u policijskom zapisniku. Dakle, vrhunac mandata našeg premijera je “čaša u glavu”. Zbog čega? Nije trebalo, fin je to čovjek. Osim, što mu se dešava da mu često ispod prozora zgrade vlade protestvuju porodilje.

Možda gore navedeni događaj nema veze sa mnogobrojnim protestima porodilja ali činjenica da premijer nije bio u stanju obezbjedit redovnu mizeriju od primanja pomenutoj kategoriji, odnosno da čovjek koji nije u stanju ni sopstvenom unučetu obezbjedit tu naknadu možda i ne zaslužuje ništa drugo. Doduše, možda je njegovo unuče materijalno obezbjeđeno po nekom drugom osnovu tako da i nije bilo sudionik pomenutih protesta ispred zgrade vlade ZDK-a.

Mada nisam zagovornik nasilja čini se kako je to jedini način da im se ukaže da odgovorna pozicija iziskuje i određenu odgovornost. Obzirom da još uvijek ne postoji nikakva odgovornost za “jad i bijedu” sopstvenih građana, čaša u glavu mu ga dođe kao “nagrada” za dobro odrađen mandat.


Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Popularni postovi