U nekoliko sekundi izgubio je sve ali nije iznenađen!

Nakon toliko dobrovoljaca koji, kako sam već opisao u svom fcb.statusu, donesoše prethodnu noć sve i svašta: hranu, lijekove, odjeću, posteljinu.... vidim probudilo se jedinstvo građana Zenice. Spremam se i odlazim u pomoć ugroženoj familiji 20-tak kilometara od Zenice. U autu brat i snaha koji se vraćaju nakon što su saznali da se voda povukla.

U putu opet problem i to na istom mjestu na kojem je bio i prethodni dan, rejon Topčić polja, opet na mostu. Pomislih, suđeno da zaglavim baš ovdje. Scena ista, policija upozorava da se sklanjamo s mosta jer postoji mogućnost da naselje Starina koje se nalazi iznad Topčić polja pokrene, odnosno pokrenulo se i prijeti veliki odron. Pomislih, kako ta policija zna izazvat paniku, ali naravno, poslušam i bježim s mosta kao i svi ostali. Narod izašao iz automobila da posmatra šta će se dešavati. U međuvremenu snaha saznaje da su njeni na putu za Zenicu, krenuli pješice sa prihvatnog mjesta blizu Žepča. U autu nervoza i iščekivanje, nakon saznanja koliko dugo su van svojih kuća nasta zabrinutost, djeca, bolesni stariji...

Nakon nekih pola sata čekanja produžismo dalje, stižemo na odredište. Krećem u susret koloni evakuisanih a kada sam stao ljudi mole za pomoć. Plač, tuga, bol na licima mještana. Izgubili su sve u nekoliko sekundi, ne znaju jedni za druge, telefonske veze pokidane...

Uzimam u auto starog dedu, bolesnu nenu i isprepadanu djevojčicu i obećavam da ću se vratiti po ostale te da ću zvati pomoć. U putu ne znam više ni koga da nazovem. Zovem tv Zenicu i apelujem da se obrati pažnja da građani ne kreću na put zbog velikih gužvi te da se pošalje minibus ili nekakav kombi koji bi prihvatio sve te ljude koji žele prema Zenici jer je problem samo u tom pravcu. Put prema Žepču je nekako bolje organizovan i tamo većina ide ali oni koji imaju rodbinu u Zenici imaju problem.

Stari deda priča kako je izgubio sve i pokazuje mi u čemu je izašao iz kuće, zatim prenoćio u šumi da bi sutradan tj. danas stigao do magistralnog puta M17. Nije iznenađen i vjeruje da je od Boga, da smo kao narod to na neki način „zaslužili“. Ostavljam ove „svoje“ unesrećene na odredištu i vraćam se nazad preostalim evakuisanim stanovnicima koji su ostali bez domova. U međuvremenu saznajem da im je stigao prijevoz, stižem napokon do kuće familije. Čisteći ono blato i mulj pomislih kako bi radije da je Severinin snijeg u maju. Vjerovatno bi bolje prošli...