Oprosti Prijedore, Zenica te ne podržava!?

Naslov k’o naslov, nekad govori mnogo, nekad ne. Danas su aktivisti i aktivistkinje nevladinog sektora, pojedinci i neformalne grupe širom BiH prolaznicima dijelili bijele trake u znak sjećanja na 31/5/92 kada su vlasti Republike Sprske nametnule obilježje bijele trake Bošnjacima i Hrvatima Prijedora kao znak raspoznavanja od srpskog stanovništva u tom gradu.

I ove godine je Dan bijelih traka u Zenici obilježilo tek nekoliko građana, uglavnom pripadnika nevladinog sektora. 
Zašto je poziv za obilježavanje dana segregacije, etničkog čišćenja i ubistva nevinih građana već treću godinu ignorisan od strane naših sugrađana ostat će (ne)poznato većem dijelu javnosti.
Obzirom da se nije pojavio niko ni od strane političara aktuelnog saziva gradske vlasti neizvjesno je da li je u pitanju samo prezasićenost prošlošću ili se taj događaj jednostavno ne uklapa u njihovu politiku. Ko zna, da su se dijelile trake sa likom Erdogana možda bi i došli...
Izuzmemo li nekolicinu naših sugrađana koji su okretali glavu na ponuđene trake, cilj je postignut, građani su pozitivno reagovali na ponuđene bijele trake. Bilo je tu i pitanja, poput uobičajenog “koliko košta traka”, raznih komentara, dubokih uzdaha i poneka suza od strane onih upućenijih u stradanja nevinih civila.
Međunarodni dan bijelih traka, pokrenut iz Prijedora, za cilj ima borbu za prava civilnih žrtava na sjećanje, komemoracije i memorijale tamo gdje im se to zabranjuje, na osnovu etničke pripadnosti.
Roditelji ubijene djece u Prijedoru se trenutno bore sa lokalnim vlastima oko podizanja memorijala za ubijenu djecu, bez etničkog obilježja, bez političkih parola.

Pogledajte video prilog o tome kako su Zeničanke i Zeničani reagovali na ponuđene bijele trake. Danas su Zeničani mogli da biraju, Prijedorčani 1992-ge nisu.

Osvoji jedno srce samo jednom pjesmom i pamtit ćeš je cijeli život...

Mostarski maturanti koji su uzvikivali ustaške parole
nosili majice sa likom Ante Pavelića: http://novi.ba/

Alem Isaković, za blog 32 –vijećnik

Iskreno te žalim dijete, nije mi žao mene i nas bolan, žao mi tebe i tvojih drugova, što "pišate" po najboljim danima svojih života. Uništavate možda jedine dane života koji bi bili sretni i bezbrižni. Uopšte nije bitno sirotani, čiju vi to majicu nosite, koga veličate, bitno je da ste svoj dan i svoju noć prodali za nečiju ideju, za nečiji hir.

Vidiš sine, možda je pogrešno što te tako nazivam, stariji sam od tebe tek nekih sedam do deset godina, nedavno sam bolan i ja na maturi bio, nisam ja matora drtina koja ne razumije mlade, ja sam bolan jučer bio vi. Al vidiš dijete drago, mi svoju maturu, ekskurziju i sve te zadnje dane škole nismo prodali niti za jednu ideju, niti hir. Imali smo mi sine zaluđenika poput tebe, što su "furali" Gavrila. Da li znaš kako smo ih zvali? Seljaci! Da dečko, seljaci. Šikanirali smo ih, tjerali ih od sebe, djevojčice su bježale od takvih, jednostavno ih nismo željeli. Imali smo mi problema sa policijom tada ali zato što smo u tri ujutro pjevali gradom.

Vidiš dijete vjerovao ti ili ne, mi smo pjevali "Krivo je more", "Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac", "Lipe cvatu". Vidiš sine mi nismo mislili na Pavelića, Mihailovića pa nismo čak pominjali ni Aliju, Zajku, nikoga sinko moj. Vidiš meni je tad bitnija od svih naroda, svih pokreta i svih ratova bila jedna malena iz IV-2, i njezina bijela haljinica. I vidiš sinko, ja sam u tom periodu pobijedio u svom ratu, okačio bijelu zastavu na jarbol.

A šta ti radiš nesretniće, kamenicama tučeš prolaznike, urličeš parole kojima ne znaš ni porijeklo ni značaj, i sve to u danima kad treba da slaviš svoje odrastanje, kad postaješ čovjek. Da li ćeš na taj način postati čovjek? Nećeš dijete, vjeruj mi da nećeš, cijeli život ćeš ostati niko, ili ćeš biti smrad ili se kajati što si bio smrad. Poslušaj moj savjet dečko, ne daj da ti kače zastave, ne na vaš dan. Odi popij koje pivo, nađi neku haljinicu koju ćeš do jutra prebaciti preko ramena. Drago dijete zajebi politiku, zajebi Pavelića i ostale sve, imat ćeš ti vremena za njih, sad kad su ti svi putevi otvoreni, osvoji jedno srce samo jednom pjesmom i pamtit ćeš je cijeli život, ispiši na majici njezino ime, to neka ti bude dres.

Jedno jutro ćeš se probuditi poslije deset godina i biti nesretan što si sebe dao, sebe i svoj dan, za glupost, a mogao si biti na puno boljem mjestu, vjeruj mi.

Vidiš, moji drugovi su se razišli; neki su postali komunisti, neki nacionalisti, akademici, umjetnici a neki su pak ostali samo ljudi, ali svi se podjednako i sa istim žarom sječamo tih najljepših dana života koje nismo dali nikome i ni za što. Ja te žalim sinko moj, a ti kako hoćeš...

O najavljenoj sjednici Ustavnog suda BiH: Hoće li sin završiti očev posao?

Prije nego pređem na priču iz naslova teksta iskoristit ću priliku i da zabilježim nešto što sam čuo od kolege. Komentarišući stanje u kojem se društvo nalazi i sve prisutniju ozbiljnost i zabrinutost ljudi kaže kako je jedan hodža rekao da više ne 'mereš' vidjet' ni „pijanice“ da pjevaju...

Kad bolje razmisliš i jest tako, ispade da je čovjek 100% u pravu. I studije o mladim pokazuju da više nikog nije briga ni za šta, većina mladih živi s roditeljima, visi na internetu, dangubi... A na internetu priča se uglavnom svodi na rat i ratna stradanja. Ne bih da budem grub niti da me pogrešno shvatite, nažalost, bio je rat i pamtite ga, ali u vašim glavama i vašim mislima. Šta će nekom drugom biti u mislima to ostavite tom drugom. Ne naturajte nikom svoje misli da ne bude “od kako sam te prihvatio za fcb. prijatelja, osim rata i ratnih stradanja ništa drugo i ne vidjeh”...

Ovaj blog je otvoren s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja, ali boli nekog briga za nezaposlenim. A kad smo već kod prošlosti, pročitavši današnju vijest o najavljenoj sjednici Ustavnog suda BiH prokomentarisat ću ono što sam pročitao iako se ne razumijem u politiku.

Kažu kako je sutra "istorijska odluka Ustavnog suda" te kako bi se moglo desit da sud proglasi neustavnim članove Zakona o praznicima RS, kojima se kao zvanični praznik 9. januar utvrđuje kao Dan Republike.

Međutim kako je saopćeno iz ovog suda, zbog bolesti potpredsjednika Ustavnog suda BiH Tudora Pantirua ona neće biti razmatrana. Apelaciju sudu podnio je član predsjedništva Bakir Izetbegović.

Navodno, bude li Izetbegovićeva apelacija prihvaćena neće onda biti lažnih konstrukcija da je RS nastala u oktobru 1991. godine voljom srpskog naroda i srpskih poslanika u Skupštini tadašnje SR BiH, a zvanično proglašena 9. januara 1992. godine, nego će Republika Srpska biti svedena u Dejtonski okvir, čime će biti potvrđeno da je nastala krajem 1995. godine.

S druge strane gledajući, istom odlukom, proizvedenom Izetbegovićevom apelacijom bi se ispostavilo i kako je sin završio očev posao. Dejtonski sporazum, tzv. nepravedni mir i Republika Srpska ( u Dejtonskom okviru) koju je potpisao njegov otac time bi bila podvrđena od strane najviše sudske instance u Bosni i Hercegovini.

Obzirom da su poslanici iz RS-a već ranije na skupštini NSRS najavili da neće poštovat' odluku ovog suda, bez obzira što je to krivično djelo, ostaje ova druga opcija tj. potvrđivanje ili udaranje temelja Republike Srpske od strane najviše sudske instance BiH bez obzira kakva ona bila.

U slučaju da neko od građana iz Federacije kaže da ne priznaje RS bit će krivično gonjen, jer kao i do sad, zakon se primjenjuje samo kad ga obična buranija krši... Prema tome, priličniji naslov bi bio kako sutra Federacija BiH priznaje Republiku Srpsku.

Kako već rekoh, ne razumijem se u politiku, ali ja to tako vidim, jebi ga. Uglavnom, hodža je u pravu, danas više ne 'mereš' vidjet' ni „pijanice“ da pjevaju. Neko bi rek’o i gdje će pjavat kad nemaju dovoljno novca, nisu u stanju ni da se “dovoljno” otkače. No, iako pijanice više ne pjevaju sva priča o 9 januaru ili nekom drugom datumu mogla bi stat u moj današnji fcb. status “ne moš ti izjebat ovaj narod kol'ko on more bit' zadovoljan”.

Dan mladosti

Nisam mislio objavljivati post na temu Dan mladosti upravo zbog toga što se na današnji dan desila strašna tragedija u Tuzli kada je od jedne granate 25. maja 1995. poginula 71 osoba, uglavnom mladi. 

Ja znam za tragediju u Tuzli ali na moje iznenadjenje, upravo danas saznajem i da ima toliko mladih ljudi rodjenih 1978 i 1980, a da ne znaju šta je to Dan mladosti. 

- Dan mladosti je bila priredba u čast Josipa Broz Tita u SFR Jugoslaviji.
"Štafeta mladosti" je palica koja je išla kroz cijelu SFRJ, te svakog 25. maja dodjeljivana predsjedniku Josipu Brozu Titu.

 Pogledajte video prilog po to čemu ovi malo "stariji" pamte 25 maj?

- IZVOR: TV KANAL 9, Novi Sad

Zlo je pobijedilo!?

“Ljudi nikada ne čine zlo sa toliko entuzijazma i dosljednosti osim kada ga čine iz religijskih ubijeđenja”, reče neko i bi u pravu. Zašto? Kako? 

Nećemo pametovanja, svjedoci smo da se desilo i da se dešava...

- Zlo je pobijedilo dobro! Nemam više snage ni inspiracije za bilo šta... Odustajem, povlačim se! Zbog njih, takvih kakvi jesu napuštam sve i odlazim. U njih je ušlo zlo i neka je. Kad se vratim pokušat ću da im utjeram dobro.

MUDRE MISLI / M. PIVIĆ :)  "Istjerujem zlo,utjerujem dobro" 

Definitivno, raja iz Doboja je osvojila moje srce!

Alem Isaković, za blog 32 -vijećnik

Iako nije moj "fah" i nikad nisam donosio priče sa sportskih terena, nikad se nisam držao za novinara pa ni amaterskog. Ovaj put vam moram ispričati jednu prelijepu priču sa jednog BH sportskog borilišta. Put me naveo u Kakanj, i to Doboj, malo industrijsko mjesto od nekoliko hiljada stanovnika.

Vjerovatno ne bih čuo za to mjesto ili ga posjetio da tamo ne postoji nogometni klub Mladost DK. U pomenutom klubu igra nekoliko mojih prijatelja pa sam te subote odlučio odgledati njihovu prvenstvenu utakmicu. Mislio sam da će to biti klasična utakmica prvoligaških klubova. Međutim, tamo me čekalo veliko iznenađenje, od samog dolaska na stadion osjetila se čudna atmosfera, za mene do tada neviđena.

U mom gradu se igraju utakmice Premijer lige i utakmice reprezentacije odkad znam za sebe, tako da sam navikao na praznično ludilo i gužve kada je nogomet u pitanju. Ali, ulaskom na stadion Mladosti DK dobio sam novo shvatanje opčinjenosti nogometnom igrom, milion utakmica sam pregledao, bio na stadionima širom Evrope ali onakvu atmosferu još vidio nisam. 

Na tribini, malenoj i premaloj cini mi se, za Crvenu Legiju tamošnju navijačku skupinu, vladala je za mene neviđena atmosfera. Starosne dobi od 9 do 99 godina, muskarci, zene, djecaci i djevojke svi u istoj boji i svi pjevaju devedeset minuta. Niti u jednoj jedinoj pjesmi, popularnih Legionara, nema psovke, niti jedne pa ni najmanje. Niti jednog vrijeđanja na nacionalnoj, rasnoj ili bilo kojoj osnovi, niti jednog znaka mržnje prema protivniku. Samo ljubav prema klubu i nogometnoj igri se osjetila u zraku. Nema drogiranih tipova, sumnjivih faca iz kriminalnog miljea, nabildanih vođa, samo raja, klasična čaršijska raja koja voli sport i svoj klub.

U razgovoru sa lokalnim gledaocima, saznao sam da prije i poslije svake utakmice navijači dobrovoljno čiste tribine i prostor oko stadiona, nezamislivo zar ne? Sa druge strane su navijači protivničke ekipe, bez fizičke ograde, onako su podijeljeni samo po boji šalova i dresova, nadpjevavanje traje cijelu utakmicu. Nema prijetnji, mučki sačekuša, kamenovanja. Osjećao sam se kao u jednoj od mnogobrojnih priča starijih kolega o nogometu koji se igrao nekad. Na terenu lavovska borba, na terenu vatra svih devedeset minuta, muška borba prsa u prsa, borba kakve dugo već fali u našem nogometu. Niti jedan igrač nije povrijeđen, a "gorilo" je tokom cijele utakmice. Kompletan utisak koji sam ponio sa sobom sa tog malog stadiona, iz tog malog mjesta ali od velikih ljudi, jeste taj da sport nije umro, ljubav prema sportu živi još uvijek.

Zahvaljujući divnim domaćinima, što Crvenoj Legiji, što ostalim gledaocima osjećao sam se kao u snu. Mnogi veliki klubovi mogu i trebaju da zavide nogometnom klubu Mladost DK na onome što imaju. Poslije utakmice igrači dolaze među navijače i više se ne zna ko je ko, svi su jedno i pjevaju kao jedno. Svim srcem želim da se njihov san nastavi, da uđu u Premijer ligu i dovedu sa sobom istinsku ljubav prema nogometu jer tamo je već odavno fali.

Nikad nisam bio navijač niti jednog drugog domaćeg kluba osim Čelika ali definitivno raja iz Doboja je osvojila moje srce, kako oni sa tribine tako i oni sa terena. Iskreno se nadam da ćemo ih iduće sezone gledati u Premijer ligi i uživati u ovome što oni stvaraju. Našem sportu je odavno potrebna pojava poput Mladosti DK i Crvene Legije...

Sva ona naša djeca od Aljaske do Australije nisu otišla nego su otjerana...

Piše: Alem Isaković, za blog 32 -vijećnik

Pitaju me često; zašto sam prestao pisati o prirodnoj ljepoti naše nam domovine, našeg grada, naše mahale. Jel to Isakoviću više nema ljepote o kojoj se može pisati? Ima! Dakako da ima ljepote na pretek ali na njihovo pitanje odgovorim jednim jednostavnim retoričkim pitanjem.

Kome?! Kome pisati o ljepoti, koga je više briga za ljepotu? Da pišem o ljepoti onima koji su rehabilitovali Čiča Dražu?! Njima da pričam kako je BiH lijepa, ili onima što su ubili oca djevojčice jer nije dozvolio bludan brak sa svojom kćerkom, njima da pričam o ljepoti? Onima koji tvrde da ja, kao musliman izgledam drugačije i imam drugačiji oblik glave. Da takvima pjevam ili pričam o ljepoti?! Onima koji su mene i mog druga jetima (dijete šehida) i još hiljade djece BiH oštećene ratom nazvali; djecom nastalom iz prljave tečnosti, djecom zulumćara, zbog učešća u protestima, da bi se poslije opet dusali u prsa kao pravobranioci Bošnjaka i Bošnjaštva. Zar njima ja da ljepotu opisujem. Onoj stoki što spolno opći po "rijaliti šovovima" i tvrde da predstavljaju BiH. Hvala, ali ne hvala.

Iz dana u dan čitam Šantićev vapaj "Ostajte ovdje" ali mi nažalost sve besmislenije djeluje. Sve me više privlači ideja zauvječnog odlaska, ostaviti tu ljepotu, opjevanu i neopjevanu, viđenu i neviđenu, ostaviti je kukavički, pružiti ruku zlu i čestitat pobjedu. Sve više me obuzima misao da Unu, Sanu i Neretvu zamjenim norveškim fjordovima ili islandskim gejzirima da bezdušno pišem o sirovoj ljepoti Santa Marie, o svijetlima Pariza i Bečkim večerima. "Najveći jad je ostaviti dom, od nemila do nedraga, pred sudbinom zlom", neču biti ni prvi ni posljednji koji je otišao zbog nemogućnosti za borbu.

A bio sam ja već tamo, vidio sam zrno dunjaluka i iza Save, vidio svakakve neke ljepote al' tuđe. Tuđa zemlja, tuđi ljudi, ptice, rijeke sve je tuđe, sve je lijepo samo osjećaj gorak. Zar ugasiti viševjekovno ognjište zbog ovih baraba, zbog Bakira i još stotine takvih kao on. Sto puta mi kazaše da javno ne upirem prstom a ja hoću, i to srednjim, u svakog od njih.

Ovo je moja zemlja, naša zemlja, zemlja moga babe i mojih djedova, zemlja Goranovog tate i njegovih djedova. Ja je sa svom ljepotom njenom, sa svim rahatlukom i merakom nosim sa sobom, nosim je svuda. I kad ponesem u bijeli svijet svoju ljubav biće jača od vaše.

Sva ona naša djeca od Aljaske do Australije nisu otišla nego su otjerana i sva ona nose crno bijeli pečat ljubavi i mržnje, svi oni vole domovinu a vas preziru, vas psuju isto kao i ja. Bilo kako bilo, mi smo za vas samo "kere varošanke" što laju na mjesec, nismo bitni, novac je jedini stanovnik koji je bitan, a i on sve više odlazi iz domovine.

Pjevat ćemo mi još o ljepoti, to nam je obaveza, svaki umjetnik ima zadatak da voli domovinu više od svega, tako i postupamo, po cijenu da odemo u ilegalu. Zatvaraju nam biblioteke, muzeje, teatre, ali dušu bosansku zatvorit ne mogu, ona će zauvjek k'o ljiljan cvjetati, biti i bosa i prkosna a najviše ponosna...