Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić


nedjelja, 13. kolovoza 2017.

Na Zeničanima se provodi tajni eksperiment

Članak koji slijedi objavio sam 2010.godine na web.str udruženja “Akcija građana” koje je s prestankom djelovanja udruženja ugašeno.... Udruženje je ugašeno ali ne i aktivisti istog. Što se promjenilo za ovih 7 godina?

Pročitajte članak iz 2010.godine i uporedite sa današnjim stanjem u društvu, sa nekom od gradskih službi, ili PR službama i simpatizerima s lažnih profila...

Od 1990. godine sprovodi se u najvećoj tajnosti eksperiment na građanima Zenice. Ovaj eksperiment sprovodi grupa ljudi iz redova političara, a cilj eksperimenta je da Zeničane pretvore u – magarce. Ukoliko ne uspiju da ostvare cilj ta grupa ljudi može dospjeti u zatvor i time i sami postati magarci.

Mehanizam pretvaranja Zeničana u magarce je relativno jednostavan. Svodi se na to da se poslovni prostor u centru grada, koji je nekada bio opštinski, odnosno – socijalistički rečeno – naš, pretvori u njihov. Isto tako, jedan od željenih efekata eksperimenta je da Zeničani na izborima glasaju baš za tu grupu političara, što će građane pretovoriti u još veće magarce. Ako se ti i takvi političari usput obogate u vidu privatne firme, keša u banci ili neke druge materijalne dobiti, eksperiment postaje savršeno uspješan, a Zeničani postaju – magarčine. Magarčina je drugo ime za Supermagarca, odnosno onog ko vuče, gura, radi za tu grupu političara.

Ovaj eksperiment može, kao i svaki drugi, da krene u neželjenom pravcu. Na primjer, neki od građana Zenice može da, kada se ujutro brije pred ogledalom, primjeti kako mu rastu uši. Magareće, naravno. Tada na scenu stupa korektivna metoda ekperimenta. Tom Zeničaninu se ponudi neko lijepo mjesto u gradskoj admnistraciji, ili mu se zaposli ćerka, ili dobije veoma povoljan kredit. Tada uši tog Zeničanina postaju manje i na kraju potpuno iščeznu. On ili ostaje magarac (bez ušiju) ili prelazi u grupu onih koji sprovode eksperiment.

Drugi neželjeni tok je kada neko iz te grupe političara shvati da i sam postaje magarac, odnosno da su ga kolege koje sprovode ekperimet – namagarčile. To je obično onaj koji zbog svoje naivnosti, poštenja ili neke slične osobine, ne dobije ništa materijalno, dok se njegove kolege bogate. Takav političar dobije magareće uši i najčešće rep koga ne može da se oslobodi. Građani ne primjećuju uši i repove kod sebe ali primećuju rep kod takvog političara, on je uvek za sve kriv, ne dobija podršku na izborima i konačno postaje – magarčina.

Da bi ostvarili komunikaciju sa građanima pomenuta grupa političara koristi poseban jezik – njakanje. Takav jezik magarci najlakše razumiju. Političari iako nisu magarci njaču, njaču, ali uvek iste stvari. Svaku vrstu magaraca tjeraju u svoj tor i plaše ih magarcima iz drugog tora. Magarci, ko magarci, više se plaše drugih magaraca od političara, pa na izborima glasaju za – političare.

Treba biti iskren pa reći da i drugim gradovima Bosne i Hercegovine postoje slični eksperimenti ali tamo građane pretvaraju u volove, konje, ćurke, ...

I autor ovih redova priznaje da je i sam žrtva ovog tajnog eksperimenta ali će magarećom upornošću pokušati da ga raskrinka baš ovakvim tekstovima, a ostalo ostavlja policiji i drugim nadležnim službama.

A ti, poštovani Čitaoče, ako nisi shvatio šta sam htio da kažem, onda si stvarno – magarac.

Tekst od novinara Velimir Kostadinov uz prethodne izmjene, preuzet sa http://www.novinar.rs/index.php/post/13

Nema komentara:

Objavi komentar

Popularni postovi