Manje je njih nego nas, samo što se oni svi oglase, a mi...

Elmedina Muftić, autor članka o postizbornim rezultatima koji ste pročitali 11.000 puta u jednom od komentara na  neprimjerene i primitivne uvrede i psovke na račun rahmetli Alije Izetbegovića i šehida na Kovačima koje su se pojavile u ilustracijama sarajevskog strip-crtača Filipa Andronika, a koje su objavljene i u jednoj emisiji Televizije Kantona Sarajevo, kaže: vidiš krivi smo mi što smo im dopustili, što smo dopustili toj rulji bez identiteta, svijesti o sebi i svom korijenu da nadglasaju da u svojoj zabludi budu jači od nas koji smo na istini. Ne šute oni, šutimo mi, oni se bore za svoje laži, ali mi bitku za istinu prepuštamo nekome drugom, sve mislimo neko će drugi, a nema ko do mi. Manje je njih nego nas, samo što se oni svi oglase, a  mi pustimo pojedince niz vodu, i aplaudiramo i bodrimo kako je on hrabar, a mi na sigurnom. Tako se istina ne brani.


Piše: Elmedina Muftić

Kad je jednoj majci šehida insallah, Sulejman ef. Čeliković, saopćio vijest o pogibiji njezinog dvadesetčetvorogodišnjeg sina u odbrani jedine nam domovine Bosne , imala je samo jednu želju.
A želja joj je bila da zaustave dženazu kad bude prolazila pored kuće, da vidi sina. Priča Sulejman ef., da je pokušao odgovoriti,  od toga, bojao se da majčino srce neće moći izdržati tu bol, ali majka Bošnjakinja je ostala nepokolebljiva.
Sulejman ef.  je prenio majčinu želju i zamolio hafiza Halila Mehtića da pripazi na majku.
Kad je dženaza došla do kuće, po dogovoru su je zaustavili, majka je prišla i otkrila lice svoga sina, šehida inšaallah, izgovorila slijedeće riječi .
- Selam alejkum sine.
- Aferim ti za sve što si uradio za našu vjeru, državu i narod.
- Ponosna sam na tebe.
- Poselami sine, a babo i mama će brzo za tobom.
Majka nije plakala, ali su plakali svi okolo. Plakao je i hafiz Halil Mehtić.

Danas dvadeset i nešto godina, poslije toga neki probisvijeti, mediokriteti, protuhe, usude se da nam bace so na živu ranu, da nam psuju državu, za koju je proliveno toliko krvi, za koju su tolike majke dale svoje sinove, i još su im rekle „Aferim“, psuju nam državu za koju je poginulo toliko očeva, iza kojih je ostalo toliko djece, koji nikad više nisu imali priliku reći „babo“, psuju nam državu za koju si ginuli najbolji od nas, oni koji su je voljeli više od sebe. Psuju nam Aliju,  koji za nas nije bio samo Predsjednik R BiH, bio nam je više od toga bio je otac ovog naroda, čovjek koji nas je iz ropstva poveo u slobodu, pred koji su s poštovanjem stajali naši šehidi, i sa kojima je bio u životu i nastavio da bude u smrti. Psuju nam Kovače, simbol šehida, Bosne, simbol naše vjekovne borbe za opstanak. Psuju nam, a mi šutimo. 
I to sa TV ekrana, nam psuju svetinje. A mi plaćamo da nam ih psuju. Plaćamo te polusvijete od novinara da nam  za naš novac sole rane, vrijeđaju inteligenciju, udaraju na čast, da nam udaraju na državu.
Plaćamo ih da nam osjećaj za državu, kulturu sjećanja na genocid i agresiju i odbrambeno-oslobodilačku borbu prikazuju kao nešto retrogradno, ruralno,  nešto što se ne uklapa u sistem vrijednosti koji nam oni nameću, a to je sistem da budemo niko i ništa, ljudi bez identiteta, države, ovce koje lutaju prostranstvima i o kojima odlučuju drugi, odnosno oni čobani koji će ih kako sutra zaklati i pojesti.
Možda nekima država i šehidi ne znače ništa, ali meni država i šehidi znače život. I borit ću se životom za ove vrijednosti u koje vjerujem. Meni je suza majke šehida emanet koji neću iznevjeriti. Za koji sam spremna poginuti,