,,Električari i kuršlusi"

Pričom o električaru naš Ibrahim Emić je pokušao dočarati aktuelnu političku situaciju koju mnogi više i ne komentarišu.  Zašto? Zato što su se napokon uvjerili da, kada se nezadovoljnom političaru digne ona stvar on ne ide u javnu kuću, on jednostavno osnuje novu stranku. Javna kuća mu je zemlja u kojoj je registruje. Iako su svjesni da ljudi sa iskustvom desničarske stranke ne mogu biti lideri stranaka centra, veliki dio ljudi u tome uživa.

Piše: Ibrahim Emić

Krajem osamdesetih bio sam sudionik priče o jednom nagrađivanju sa radnim mjestom jednog, tada portira ali i predsjednika Radničkog savjeta u jednom Dobojskom preduzeću, tada članici našeg RMK ( Rudarsko metalurški kombinat). Pomenuti portir, na kraju svog mandata, koga je obavljao na zadovoljstvo direktora to jest radio po njegovoj direktivi, očekivao je i unapređenje. Tako i bi. Na pitanje direktora koje bi radno mjesto, ovaj kao iz topa odgovori, -Ja bih da budem električar!
-Zašto baš električar? , upita direktor. -Ima jedan električar u selu pare zaradi, već veliku kuću napravio, ima posla toliko da ne može sve stići.... Ne znam kako se to sa radnim mjestom završilo ali me ova priča podsjeti na današnja dešavanja oko podjele vlasti. Stranke koje su izgubile izbore, predvođene svojim najsposobnijim kadrovima, dosjetiše se da se ujedine i da naprave novu vlast koja će, po njihovom uvjerenju upravo otkloniti sve ono što je stara vlast negativno činila u svom mandatu, vlast čija je velika većina izvojevala izbornu pobjedu na posljednim izborima. Sve je dogovoreno, još samo ostaje da dogovore koja će radna mjesta, odnosno funkcije kome pripasti. Najteže je popuniti mjesto ,,električara" jer ipak treba znati spojiti nulu na nulu, fazu na fazu i uzemljenje na uzemljenje. Bez obzira što su žice u bojama i što je mudrost da plava žica ide na plavu, smeđa na smeđu, žuta na žutu, odnosno plus na plus, minus na minus, svi se boje, što bi se narodski reklo ,,kuršlusa", odnosno kratkog spoja koji može izazvati varnicu pa i požar sa nesagledivim posljedicama. Onaj portir sa početka priče nije bio svjestan da ipak mjesto električara zahtijeva znanje koje bi spriječilo kratke spojeve da bi struja nesmetano tekla svojim tokom. Danas je mnogo portira a malo radnih mjesta električara. Kako to uskladiti? Kome dati radno mjesto električara a vjerovati mu da neće izazvati kratak spoj, da neće iskočiti varnica prilikom tog spoja, da će osigurač zakazati, da će se napraviti šteta koja će prouzrokovati blokadu struje, spriječiti je da teče svojim tokom, izazvati kolaps u saobraćaju, komunikaciji, trgovini...-Možemo mi to, sposobni smo mi za to, održavat ćemo mrežu funkcionalnom, imamo šeme koje ćemo u hodu učiti, a sve sa ciljem da ako dobiju mjesto električara da će zaraditi puno para, jer, -U mom selu ima električar koji pare zaradi...Pri tome ovi direktori koji dijele mjesta električara mudro bježe od svake pomisli da to oni budu sklanjajući se na mjesta dispečera u sigurnim kabinama sa telefonima kojima će slati naređenja budućim električarima. A ako bude i kratkih spojeva koji mogu da izazovu havariju, pa krivi su električari, električari koji nemaju kvalifikaciju a prihvatili su se tog posla. Živi bili pa vidjeli...