Imena ne određuju odlazak.
Imena nestaju....
Ove godine nije bilo vatre ispred kuće mojih roditelja, upravo kao ni prošle. Vatra se ugasila. Kuća je ostala sama.
Ljudi odselili. Njiva neobrađena.
Jabuka je sve manje, a šljive već godinama ne donose plodove.
Cvitnjak su nekad preskakali Ivanovi, Mirkovi, Bagarićevi, Matini, Stipicini i mnogi drugi. Bilo je pokazivanje i dokazivanje snage, volje, zajedništva, prijateljstva, dobrosusjedskih odnosa.
Gledalo se koje će domaćinstvo imati veću vatru i plamen, na kojoj će od njih krijesnice letjeti visoko u nebo a ne odletjeti do obližnjih naviljaka i plastova sijena koji su u te dane skupljani.
Bile su to prave male seoske olimpijske igre.
Nazdravljalo se domaćom rakijom, obavezno.
Ove godine cvitnjaka nije bilo ispred kuće u kojoj sam odrasla.
I selo je poluprazno. Odselili su mnogi, a oni koji nisu svakako planiraju u dogledno vrijeme.
Sutra je imendan mome bratu, kao i pokojnom djedu kojeg nikad nisam upoznala. Preminuo je one godine kad sam se ja rodila.
Imendan se slavio kod nas – iće i piće, gosti od jutra do večeri.
Mama mi „padala s nogu“ od umora, a brat i ja čekali te brojali koliko će kolača ostati za nas dvoje. Sestra je, kao starija, (i pametnija) pomagala u kuhinji oko serviranja meze, pranja posuđa i rezanja kolača.
Mi, djeca, skakali smo po bašči, preskakali mjesto na kojem se noć ranije palio cvitnjak i planirali kako ćemo kad budemo veliki kao tate i mame skakati i dok bude gorio. Kakve smo samo planove i ideje imali, huh.
Nažalost, nismo to doživjeli. Prvo rat, a onda iseljavanje, pa danas život u različitim državama.
Cvitnjak ove godine nije gorio ispred Dujine kuće.
Ne znam ni kad će opet.
Kad bi se mene pitalo, gorio bi već iduće godine i tako u idućih nekoliko stoljeća. No, mene se ne pita.
Ostala su mi samo sjećanja.
P.S. Cvitnjak NIKAD neće biti Ivanjski krijes! Nikad.
autor: Danijela Dujo
Nema komentara:
Objavi komentar