Kada bi postojala sumnja, da se negdje krije neka mala laž, mati je tražila da se zakunem Titom.
Sad će ovi novokomponovani vjernici, koji u životu nisu pročitali niti crtani roman “Zlatne serije”, a kamoli šta drugo, skočiti, kako je to dokaz, da mi nismo bili dobri muslimani, jer eto kleli smo se u TITA, kao da je on “neko”. Činjenica, da bi mati nakon zakletve Titom, ukoliko je i dalje postojala sumnja, zahtjevala da se zakunemo njom, govori da je Tito bio banalna figura u moralnom prostoru, korisna za svakodnevnu, neobaveznu upotrebu u procesu testiranja istine. Zakletva majkom je bila kraj svih zakletvi. Bezbroj puta mi je ponovljeno da se djecom kunu samo osobe bez karaktera, a biti bez karaktera je bilo gore nego da si živ sahranjen.
Allahom se nikada nisi smio zakleti. Ta zakletva je bila zabranjena osim u zaklinjanju direktno Bogu, kao pečat nekog obečanja Gospodaru. Između ljudi se Allah nije smio spominjati, jer vjernik, tako me učila mati, ne pogani ime svog Stvoritelja jeftinim životnim prolaznostima.
A onda su došla neka druga vremena. Neko je upalio svjetlo, kako bi izašli iz mrskog mraka komunizma odnosno socijalizma, te kako bi se napokon prestali zaklinjati Titom, šireći smrad ateizma i bogohuleći socijalnom pravdom i zdravstvenom i obrazovnom skrbi za sve.
Dođe vrijeme onih, koji se samo u Allaha zaklinju i rade to često!
Zanimljiva su to vremena, sa aspekta relativiziranja svega, svih vrijednosti, pa tako i ljudske riječi, časti, obraza. Zaogrnuti imenom Svemogućeg Boga, do jučerašnji ateisti, pijane, nepismeni, zatucani polusvijet svih profila, prevaranti i ublehaši, manipulatori i patološki lažovi, lopovi i licemjeri zauzeli su sav prostor našeg postojanja, dominantno nemećući svoju sliku svijeta, u kojoj se teško snaći ukoliko te stid slagati kad se zakuneš Titom.
Tako su oni uveli novu dimenziju stida u naš kulturni zapečak na koncu civilizacijskog prelijevanja Zapada u Istok i obratno. Lažni i hinjeni stid, postali su mjera socijalne adaptacije, a ukoliko si u tom moralnom sunovratu uspijevao zaraditi velike novce sumnjivim poslovima i još sumnjivijim rabotama, onda si označen kao uspješan čovjek, sposoban a vjernik. Pri tome se često lopovluk, na samo prikazivao kao sposobnost, već se direktno dovodio u vezu sa inteligencijom, pameću i znanjem.
Uskor smo mogli primjetiti jasan obrazac u kojem je bilo evidentno, da je stepen brutalnog laganja, proporcionalno rastao sa koeficijentom upotrebe zakletve “Allaha mi”, a dodatno akceleriran i ponderiran, sirovom brzinom davanja te zakletve u formalnom i neformalnom govoru, sa ili bez povoda.
Pošto je naš narod zdravoga duha, a što se ogleda u spremnosti da se našali na svoj i račun svoje nevolje i muke, uskoro je na ulicama počelo kružiti more anegdota vezanih za raznorazne moćnike, utjecajne ljude sklone brzom i efikasnom laganju.
U svim tim pričama se jasno vidi da narod zna prepoznati lažove i njihove smicalice, te ostaje nejasno kako ipak ti lažovi dobijaju podršku na izborima već decenijama.
Eto na primjer u mome gradu, Zenici, za gradonačelnika Kasumovića ljudi kažu da te je slčagao čim se zakleo Allahom, a obično se njime zaklinje već na početku bilo kojeg razgovara. Pa ipak taj isti čovjek je već dva mandata na vlasti. Kada je on takav ipak prihvatljiv ljudima, možete misliti kakvi su tek ostali.
Nema komentara:
Objavi komentar