U zemlji što mnogima budi asocijacije na obećani Eden, gdje teku rijeke, zelene se šume, plodne ravnice se spajaju sa horizontom, sa potaman svega, i kiše i sunca i vjetra, a ničega previše, a ničega premalo, narod smo, što kad nema druge brige i belaja, sam sebi zabija oštricu u slabine i butine, da osjeti gorčinu života, jer ga je strah savršenosti svijeta u koji je spušten, jer ne može da dosegne, zašta će on takav lud, blentav i nesavršen u obećanoj zemlji.
Stoga, ne čudi, zbunjenost i pogrešan sud nekog, površnosti sklonog posmatrača, što je dopuzao iz neke pustinjske jazbine, savane, prerije ili tundre, ispod nekog ubogog kamena, gdje su čovječanstvu u bespuću bilo kakve perspektive ostali samo mitovi, legende, bajke, pripovjesti uz vatru, da se tješe, da svoj čemer tumače kao simbol odabranosti i kosmičke posebnosti.
Za očekivati je, da na primjer, duhovno plitki gost investitor, dubokog đepa, iz Izraela, po imenu Amir Kabiri, pomisli da tako blesavom narodu možeš doći u zemlju, ući u kuću i ponašati se u njoj bahato, drsko i bezobrazno. Da takvom, ka autodestrukciji sklonom domaćinu, možeš napasti na ženu i dijete, bez posljedica. Da na poslijetku možeš svemu tome okrenuti leđa i odšetati u neki svoj mutvak od par stotina kvadrata, zavaliti se u masažnu fotelju i pijuckati viski sa samodopadljivim i samodovoljnim osmjehom nadmoći i siledžijstva.
Nismo ti mi Kabiri, Palestinci. Mi smo žestoke budale, koje vuku porijeklo od najsurovijih ratnika u povjesti čovječanstva. To, šta mi jedni drugima možemo raditi i radimo, nije ono što nam drugi mogu raditi. Pogotovo ne može neko, ko je kao svjetska lutalica bez pravog zavičaja, nabasao na naš prag, na gostoprimstvo naše vatre i širinu našeg prihvatanja različitosti.
Pogrešno, vi, bjelosvjetske odrtine, nas, Bosance, u kontinuitetu procjenjujete. Zamislite se malo nad povjesnim trenucima u kojima, mi nismo udarali jedni na druge već smo zbili redove. Vi mislite da nas ideologije i religije dijele, razbijaju naše genetsko jedinstvo, ali je to pogreška perspektive. Ne djeli nas ništa. Mi samo nemamo dovoljno prijetnje izvana, a krv ratnika provrije s vremena na vrijeme, pa se moramo za vratove uhvatiti. Naši Hrvati vladaju Hrvatskom oduvijek a naši Srbi upravljaju Srbijom. Mi smo ono najkvalitetnije i najmoćnije što Balkan može da ponudi. Tragedija gotovo svakog genija je u tragovima ludila kažu, pa takav usud i nas prati, a vi ga pogrešno iščitavate.
Nije Benjamina, niti Bošnjakinja, niti muslimanka. Ona je naša, a naše, upamti to dobro, drugi ne smiju vrijeđati, niti napadati. Bezobrazan si i drzak. Pod krovom domaćina vrijeđaš mu ženu, snahu, kćerku, majku. Vjeruješ li zbilja, da si toliko moćan? Šta ti misliš, gdje si to došao? Nas nikada niko nije uspio niti potlačiti, niti nas je mogao proganjati, ako nije imao podršku u našim redovima. Mi nikada nismo bili ničiji saveznici, osim ako nam je to trebalo, da se našem neprijatelju napijemo krvi.
Došao si u zemlju čuvara Hagade, zaštitinika Jevreja, pa u takvom našem ponašanju prepoznao slabost, zaboravljajući da je to tada bila snaga i hrabrost, te si namjesto zahvalnosti i pitomosti, počeo lajati i škljocati zubima.
Nama Kabiri ne traba vaš Armagedon. Mi smo sami sebi razvukli sjenu Armagedona nad glavama epohama unazad, jer nam je smetala svjetlost i toplina sunca.
Ja se sa takvim narodom, moj Kabiri, ne bih zajebavao!
Nema komentara:
Objavi komentar