Tri noći ne spavam. Supruga i ove godine nije prošla niti na jednom konkursu. Prijavila se na njih 12. Kontam da je na trinaesti, možda bi prošla. Za 15 godina koliko živimo skupa, jedva da je radila mjesec, dva u godini.
Za svo to vrijeme sam doktor nauka, zaposlen na državnom univerzitetu, pa iako svaki seoski hodža, telefonski zapošljava koga treba, ja eto suprugu nisam uspio uposliti. Većina njenih generacijskih koleginica, ili je otišla van države ili su dobile stalna radna mjesta, al za moju suprugu mjesta nema, pa ni na godinu. Govori to o tome kakav je odnos društva prema svojoj inteligenciji, ali i o tome, da li sam sve te godine bio dio vladajućih struktura ili protiv njih.
Isprva sam vjerovao u sistem i kriterije, pa sam suprugu koja je završila na državnom fakultetu, nagovorio da na istom završi i magisterij, nadajući se, da će joj se sa dodatnim kvalifikacijama otvoriti neki put, ali uludo. Ništa joj taj postdiplomski nije značio, jer se ne boduje, ne daje nikakvu prednost, pa je čak nekada djelovalo, kao da je razlog više da ispadne iz žrijeba.
Opservacija je kažu majka nauka, pa sam gledao i analizirao, šta bi moglo biti od koristi, te nagovorih suprugu da nakon državnog studija i mastera, upiše drugi studij na privatnom fakultetu, jer je iskustvo sa terena govorilo, da su kadrovi sa privatnih fakulteta, što sumnjivije zaleđine, u prednosti nad onim sa državnih. Međutim, nije ni to ništa pomoglo, te sad sa dva fakulteta, državnim i privatnim i masterom sa državnog, supruga u 42. godini, još uvijek nije niti na domak neke egzistencijalne sigurnosti, već visi po birou rada. Da joj predložim da kupi neku lažnu diplomu, ne bi li stekla ozbiljniju prednost na konkursima, nemam niti hrabrosti, niti srca, jer čovjeka kojeg je ona zavoljela, ništa ne bi nagnalo na takav čin, devalviranja univerzalnih vrijednosti znanja.
I tako ležim po cijelu noć i razmišljam, gdje sam i šta sam i kamo dalje. Nadao sam se da će promjena vlasti i odlazak SDA sa scene biti prilika za ispravljanje barem djelimične nepravde prema mojoj obitelji, koja je za ovih 15 godina uskraćena za najmanje 150.000 BAM, ali ništa od toga. To što je prethodna vlast za mene držala sva vrata zatvorena, pa sam bez honorara, odbora i komisija, proveo gotovo radni vijek, očito je novoj vlasti bio valjan kriterij, da tako treba ostati i nadalje. Zorno to prikazuje primjer moga razgovora za čelnim čovjekom SDP ZeDo kantona, inače načelnikom Maglaja, koji je na moj upit o tome ima li načina da se riješi pitanje zaposlenja moje supruge, oštro odgovorio upitom: «Šta mi imamo sa tobom?». To što sam član njegove partije, koji je dao ozbiljan doprinos izbornom rezultatu partijskog kandidata za predsjedništvo, kao i partije u cjelini, njega očito ne obavezuje, kao ni to što je supruga član od 2010. Ne obavezuje ga, kao predsjednika multi tuti partije, niti to što je supruga jedna od rijetkih Srpkinja u Zenici udatih za Baliju, pa da joj da osjećaj neke jednakosti i prihvaćenosti, koju socijaldemokracija promovira.
Ležim i ne mogu smiriti misli, jer se opirem jedinom smislenom zaključku, koji budućnost moje obitelji smješta negdje drugo, u nekim tuđim zemljama. Kako da u pedesetim idem u svijet? Kako bih sada trebao napustiti roditelje, kad je ocu 80 a majci 74. Kako ćemo sa malim djetetom od 3 godine u bijeli svijet, gdje mu je sve strano i tuđe, a nismo baš u cvijetu mladosti, a ja na jedno oko slijep? Šta ako dijete ostane samo u toj hladnoj tuđini?
Razmišljam i ne spavam. Tinja u meni mržnja prema svima koji su me stavili u taj procjep. Gori već kao oganj nagon životinje stjerane u stupicu, prema svima, koji su me ponižavali ove decenije, isključivali i odbacivali, koji su živjeli rasterećene živote, dok je moj protekao u grču, u svijesti da nisam ničiji, da sam na vjetrometini sam, na udaru svakog prokletog čopora nesposobnih hijena, lešinara udruženih u zlodjelu i prljavoj časti. Mržnjom tom pokušavam se izboriti protiv bola i razočarenja, što je odzvanja u riječima lokalnog moćnika o činjenici da iako sam njihov, oni nemaju ništa sa mnom, jer ja u stvari i nisam njihov. Niko od nas nije njihov, ma koliko se takvim osjećao ili prozivao. Njihov si tek, kad oni tako kažu. Njihov si kad te pozovu za sofru, da sa njima ždereš haram, lažno veličajući i opjevavajući njihovu «sklonost halalu».
Kad postaneš njihov, to će značiti da nemaš kičmu, da ublehariš i lažeš, beskrajno obećavaš i nemilice se kuneš, da su ti svi prijatelji a da ti nisi nikome, da nikoga i ništa ne poštuješ bez interesa, da ti ništa ne znači to šta je neko za tebe učinio u prošlosti, već samo može li koristiti u budućnosti.
Nama, koji nismo njihovi, preostaje da balansiramo na rubu pristojnog života, ili da se duboko ispod njegove granice, sa sjetom prisjećamo nekih dobrih vremena, u kojima niko nije bio ničiji. Preostaje nam da od nas i naše djece pravimo dijasporu, da se smješkamo strancima, dok radimo poslove koje niko neće, ali barem mirni u duši, da nas niko tu ne ponižava, jer to ipak nisu naši, niti smo mi njihovi.
Nema komentara:
Objavi komentar