Spomenik je umjetničko djelo zasigurno najznačajnijeg jugoslovenskog arhitekte, Bogdana Bogdanovića! Spomenik ne sadrži komunističke simbole, već je stremio univerzalnim vrijednostima i poruci!
Čemu rušenje spomenika, koji podsjećaju na antifašističku prošlost BiH? Kome treba i sa kojim ciljem, skrnavljenje i zatiranje, sa aspekta sadašnjosti, benigne kulture sjećanja na vremena i događaje prohujale prije gotovo pa stoljeće? Tragove sjećanja u pravilu zatiremo kada su oni povezani sa nečim čega se bojimo, sa čime nemamo hrabrosti da se suočimo ili za šta u dubini našeg nesvjesnog egzistira strepnja, da bi se moglo ponoviti ono nešto, što nas ugrožava i sa čime nismo u stanju izaći na kraj!
Kada bih sebi dao za pravo, da na slijepo analiziram motive, razloge, porive i iza njih sabijene emocije, stavove i racionalizacije, moglo bi se zaključivati o višeslojnosti i kompleksnosti povjenih previranja kojima svjedočimo kroz ovaj prividno banalan čin vandalizma!
Kao prvo, očito je kroz protekle tri decenije, da su mnogi lažirali svoje lične i porodične biografije, brišući i korigujući stvarnost prošlosti kroz lažna sjećanja, približavajući obiteljske historije, nacionalističkim trendovima i povampirenim etno- religijskim mitologijama! Odjednom, gotovo niko u zemlji, čiji su se narodi suočili i pronosali sa najviše njemačkih ofanziva u II svjetskom ratu, nema partizansko, antifašističko porijeklo. Preko noći svi su se prisjetili svojih četnikih, ustaških, domobranskih, handžar- divizijskih, SS-ovskih korijena ili barem uloge svojih obitelji u skrivanju istih naslonjenu na tradiciju hajdučkih jataka!
Najednom su svi bili kršteni, išli u medrese, praktikovali vjerske običaje i rituale, njegujući i održavajući «vjeru i običaje» svojih starih i pored svih zabrana mrskog imaginarnog komunističkog neprijatelja, koji ispade, da je bio bez predaka i još više bez potomaka! Iskren da budem, djeluje kao da su postojali, kada su u pitanju ti odvratni ateistički izrodi, samo Tito, Kardelj, Ranković, Bijedić, Đilas i njihovih bezbroj klonova, koje su tajno proizvodili u još tajnijim skrovištima i onda pozicionirali u svaku vukojebinu diljem proklete SFR Jugoslavije!
U psihopatološkom dijagnosticiranju, ovakav vid poremećaja u kojem se jedan ili više dijelova vlastite ličnosti ne doživljavaju i ne priznaju kao sastavni i autentični dijelovi sebstva, naziva se depersonalizacija i obično je znak ozbiljnog poremećaja. Taj raspad autopercepcije i autointerpretacije, ozbiljna je kriza identiteta, koja prirodno vodi ka snažnoj potrebi negiranja i potiskivanja informacija o vlastitoj povjesnosti, kako bi se zamišljeni situacijski idealno iscenirani lažni identitet zaštito od suočavanja sa realitetom. Taj proces potiskivanja uvijek sa sobom veže ogromnu količinu psihičke energije što vodi ka tenziji, nemiru, autodestrukciji i agresiji prema svemu što podsjeća ili asocira na elemente potisnutog sadržaja. Laž o vlastitoj prošlosti primarno pokreće tu destruktivnu energiju koja zatire partizansku prošlost partizanskih potomaka, koji bi voljeli da su bili ustaše ili četnici ili islamski fundamentalisti! Ubijanje svoga oca kako bi se postalo svojim «stvoriteljem», tako u kulturološkom smislu riječi pokreće proces briasnja svoje identitetske baštine, kkao bi novokonstruirana i isfantazirana baština postala izvorištem, tačkom nastanka egzistencijalne kulture.
Sa druge strane, opšti kontekst tumačenja ovih događaja, odnosno indolentnost šireg javnog mijenja, nespremnost da se suštinski osudi i kazni ovakav čin govori o tome da pored ovog bijega od vlastite sjene, postoji i nešto više, nešto što ne zadire samo u prošlost već proicira i budućnost, odnosno strah od ponavljanja prošlosti u budućnosti. Najveći četnici u mome gradu u proteklom ratu, a vjerujem da je to bilo svugdje slično, bili su one moje komšije, koje su imali žene Bošnjakinje ili Hrvatice ili su bili djeca iz «mješovitog braka». Morali su se oni posebno temeljito i energično dokazivati u svojoj etno-nacionalno-religijskoj «vjerodostojnosti»! Tako i ovdje vjerujem da je slična situacija, kada je u pitanju negiranje i brisanje prošlosti, različite od ove trendovske, što dominira proteklih 30 godina! To vodi slijedećem zaključku, koji kaže, da je nakon uigravanja u ove izmaštane fašističke uloge, sveprisutan strah od toga da bi se odjednom svijet mogao još jednom promjeniti, pa vratiti nešto od onoga što smo se trudili da zatremo i zaboravimo. Ideološki preletači, taman su se uljuljkali u svojim lažiranim biografijama, kad ono sa svih strana blinkaju alarmi, tihi tonovi upozorenja, da je nacionalističkoj, neofašisičkoj sadašnjosti došao kraj i to baš u liku nasljednika socijademokratije, potpomognute od strane najjačih socijal-demokratskih partija najjačih europskih zemalja! «Saveznici» se opet, ironijom na licu historije, u presudnom trenutku, iznenada, nenajavljeno, okreću na Balkanu, mrskom neprijatelju pod petokrakom!
Taj strah od toga da se istorija ponavlja i da bi opet mnogi mogli završiti na pogrešnoj strani te istorije, jer su interes svog krša, posne gudure, svog imena i prezimena i izmaštane «kosmičke uloge», stavili ispred interesa čovječanstva, ispred našeg zajedničkog opstanka, pokreće besmislenu i iracionalnu borbu sa antifašistčkom prošlošću, kao da bi njeno brisanje izbrisalo antifašističku budućnosti, koju baštini novi talas socijaldemokratije!
Učili su nas kako je u II svjetskom ratu pred silama saveznika, Odžak u Bosni pao puno poslije Berlina i kako je to dokaz da čovjek na ovim prostorima rijetko na vrijeme uvidi da su vjetrovi promjenili smjer!
Ne lomite nam bagrenje! Ne rušite nam sjećanje na vrijeme kad smo bili divovi, samo zato, da bi to što ste patuljci mogli proglasiti našim standardom!
Nema komentara:
Objavi komentar