Dženan Skelić: Zakon o porijeklu imovine

Taj zakon podrazumijeva, da poreske službe utvrde kako imovinsko stanje osobe ili organizacije prelazi moguću vrijednost izvedenu iz odnosa prihoda i rashoda, nakon čega je osoba ili organizacija dužna da dokaže legalno porijeklo te imovine, a ako to nije u stanju slijedi oduzimanje dvije trećine te imovine nedokazanog porijekla, odnosno ukoliko se utvrdi porijeklo tog viška iz krivičnog djela, oduzima se kompletna imovine i pokreće mjera krivične odgovornosti. Republika Srpska je početkom ove godine napokon donijela zakon pod formulacijom «Zakon o utvrđivanju porijekla imovine i posebnom porezu na imovinu Republike srpske» ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 15/22 od 03.03.2022), koji stupa na snagu godinu dana od donošenja, dakle tek u martu 2023. godine. U Federaciji BiH zakona još nema, «a kad će, ne zna se»!

U «većem» entitetu ima zakon koji pokriva imovinu stečenu krivičnim djelom, ali on podrazumijeva najprije utvrđivanje postojanja krivičnog djela, pa potom protupravne stečevine.

Ko bi i zbog čega opstruirao, razvlačio decenijama donošenje ovako važnog zakona?

Logičan odgovor glasi, da to mora da je pojedinac ili skupina, koja je protupravno stekla korist, odnosno nije u stanju, da prikaže legalne tokove imovinske dobiti, ili pak pojedinci ili grupe nedonošenjem tog zakona štite interese drugih, sa kojima imaju bliske odnose ili su im podređeni u bilo kojem smislu te riječi.

Bitna razlika između zakona o imovini stečenoj krivičnim djelom i zakona o porijeklu imovine ogleda se dakle u tome da prvi zakon podrazumijeva rad tužilaštva po osnovu indicije ili prijave, koja baca osnovanu sumnju na počinjenje krivičnog djela, dok drugi zakon podrazumijeva kontinuirani rad poreskih službenika na propitivanju odnosa prijavljene (te otkrivanje neprijavljene) imovine i prijavljenih prihoda, te na osnovu njih, plaćenih poreza, te nagomilanih viškova, odnosno mogućnosti njihovog porijekla u legitimnim tokovima dobiti jedinke ili organizacije. Jasno je da Zakon o porijeklu imovine predstavlja aktivan i kontinuiran nadzor i  istragu o tokovima novca, kao i akumulirane imovine građana.

Prvi počiva na sporadičnim istragama, a drugi na kontinuiranom nadzoru.

Nemamo zakona o porijeklu imovine, ali imamo o protupravnom sticanju imovine iz krivičnog djela, te nam ne preostaje drugo nego da ono što imamo gledamo da iskoristimo najbolje što možemo.

Savjesni i odgovorni građani, civiliziranog društva, smatrali bi svojom obavezom, da javno ili tajno (anonimno) izvrše prijave tužilaštvima o imovini za koju imaju sumnju ili nedvojbeno znaju da nije mogla nastati legalnim i legitimnim putem, ali građani BiH društva su nažalost daleko od tog ideala. Zamislite, kada bi tužilaštva zatrpali anonimnim prijavama sa preciznim podacima o «sumnjivim licima», koja evidnetno nikada nisu imala ozbilja primanja prikladna svojoj imovini, ili nisu čak nikada ni radila, a posjeduju poslovne prostore, stambene jedinice, skupocjena vozila i slično. Naravno, da se može ponoviti konstatacija o strašnoj istini, koja kaže, da sve te sumnje, koje bi mi iznijeli, istražni organi također imaju, ali ništa ne poduzimaju. Istina je to, ali je istina i da ne bi imali izbora, nego da krenu istraživati, ukoliko bi ih mi zatrpavali prijavama, jer bi takvi incedenti koji postaju praksa, veoma brzo zaintrigirali i medije, te bi to postalo pitanje društvene odgovornosti i zahtjeva očitovanja i izvještavanja široke javnosti o pokretanju i sprovođenju istražnih radnji.

Zamislite, šta bi se desilo, kada bi tužilaštvo zatrpali podacima o imovini nejasnog porijekla, neusklađenog sa primanjima, pojedinih ljekara, sudija, tužilaca, policijskih i tržišnih inspektora, političara, dilera, «reketaša» i silnih drugih, čiji kriminal je uništio 30 godina naše mladosti, na kojoj su oni uživali u filmskoj stvarnosti, koju im je naša šutnja omogućila.

Zamislite, šta bi se desilo, kada bi bili sa svojim insistiranjima uporniji od javašluka i nerada policije i tužilaštva! Mislite li, da bi istražni i sudski organi imali hrabrosti, praviti se ludi, kada bi osjetili, da je javnost složna i dosljedna u svojoj isključivosti i istrajavanju na dosezanju pravde i sankcioniranju kriminala i lopovluka svih vrsta?

Kao legalista vjerujem u to da su institucije onakve, kakvima ih građani ustroje svojim moralnim i vrijednosnim principima, odnosno stepenom insistiranja na njima i njihovom poštivanju! Svaki sistem se oblikuje u skladu sa pritiskom koji se nad njim vrši. Kada je pritisak javnog mijenja, pritisak zajednice dovoljno jak i neumoljiv, nema tog pojedinca niti grupe, koja će se usuditi na odstupanje od utvrđene norme, a i ako se pojavi, zasigurno je sankcija tako zastrašujuća i dosljedna, da djeluje kao preventivni faktor spram potencijalnih drugih počinioca. Sankcija kao prevencija, temelj je utvrđivanja i održavanja društvene norme i stepena mogućeg variranja u odnosu na nju.

Često se susrećemo sa time, da su građani deprimirani, apatični, pri čemu kao razloge tog takvog stanja često navode beznađe, besperspektivnost i nepravdu, koja ih okružuje, mada je očito, kako mi građani ništa ne poduzimamo da to stanje promjenimo. Nema naše aktivne uloge u krojenju naše sudbine, niti usmjeravanju društvenih kretanja. Nema spremnosti, da se poduzme nešto, poput tako banalne stvari, da kupiš papir, kovertu i markicu, napišeš prijavu o višku imovine za koju nema porijekla, naznačiš da sumnjaš na nelegalno a možda i kriminalno porijeklo te imovine tog sumljivog lica, navedeš imovinu i zamoliš kao zabrinuti anonimni građanin da se država pobrine za propitivanje tih sumlji.

Tako lako, a haman tako teško!

Promjenu možda upravo pokreneš ti! Napiši anonimnu prijavu i pošalji na tužilaštvo, a nek nadležni stisne, pa nek ništa ne uradi! Snaga našeg pritiska ogledat će se u broju i preciznosti prijava!