Trudim se da stanem u te tuđe cipele, da se presvućem na tren u kožu drugog.
Čovjek je biće sposobno za refleksiju, sposobno da zamisli postojanje druge perpsektive, pozicije drugog. Sposoban je zahvaljujući refleksiji, da dohvati činjenicu o postojanju razlike između svoje svijesti i svijesti drugog, razlike i suprotstavljenosti, između svojih iskustava i na njima temeljenih razumijevanja i tumačenja stvarnosti i onih koje je formirao neko drugi. Čovjek je sposoban, kao vrsta za te uzvišene uvide i komparaciju na osnovu njih i umanjivanje te razlike na osnovu razumijevanja, ali to ne znači, da tu sposobnost koristi. Tako mi, večinu svog postojanja nikada nismo posegnuli za tim savršenim alatom, koji čovjeka približava Apsolutnom Drugom. Večina nas, uvijek polazi iz svoje pozicije i ostaje u njoj, te rigidnom perspektivom, egocentrično ustrajava na isključivosti, JA slike svijeta.
Čovjek je biće sposobno za empatiju, izuzev onih rijetkih, što se rađaju sa defektom u tom području, ali ta sposobnost da suosjeća ne znači da će zbilja suosjećati i da će taj proces funkcionisati u svojoj sveukupnosti. Empatija je koncept, koji tako često susrećemo u suvremenom društvu, kao svehvaljen i svepreporućiv recept za uklanjanje svih zala mikro i makro zajednice ljudi. Koncept iz kojega proizilazi univerzalna moralna konstanta principa; „Ne čini drugome ono, što ne bi želio, da drugi tebi čine!“. No ta „moćna“ empatija, kakvom je se prikazuje, detaljnije analizirana, otkriva se kao prevara. Naime, čovjek je sposoban za suosjećanje, ali samo sa onim sa kime osjeća bliskost, sa kime dijeli prostor značenja, srodnosti, pripadnosti. Stoga, uglavnom nema empatije u večini europske, bjelačke. krišćanske populacije, za ubijenu semitsku, muslimansku djecu Palestine, niti empatije arapskih bogatih muslimana, za siromašnu, progonjenu i ubijenu braću, muslimane, diljem svijeta. Nema suosjećanja, u večini slučajeva, kod bjelaca, za pretučene crnce, niti obratno. Za empatiju treba minimum osjećaja, da pripadamo istom imenitelju!
Tako, kad realitetom negativne povratne informacije iz stvarnog života eliminišemo uvide, što proizilaze iz moći refleksije i empatije, pa prihvatimo činjenicu, koja se svodi na to da prosječan čovjek uvijek polazi od sebe i uglavnom ima razumijevanja i suosjećanja samo za sebe, onda nije čudo, što nam svakodnevnica vrvi nedostatkom osjećaja, za to, kako se osjeća onaj „drugi“, kad mu svojim govorom, pozdravom, odjevanjem, nakitom ili ponašanjem i držanjem, šaljemo poruku da se nalazi u okruženju kojem ne pripada prema svom svjetonazoru, religijskoj, nacionalnoj ili ideološkoj pripadnosti. Neki će reći, kako liberalna društva, a mi valjda slijedimo viziju budućeg potpadanja u okvire takvog društvenog funkcioniranja, ostavljaju slobodnim prostor pripadanja, tolerirajući svaku od „drugojačiosti“, sve dok ona ne ugrožava druge. Tačno je, da liberalna demokracija, tolerira i prihvata sve manifestne i potencijalne posebnosti ljudskog priklanjanja i nepriklanjanja kolektivitetima, ali istovremeno zadržava obavezu, da se niti jednom od njih ne približava, odnosno da se ne poistovjećuje sa njima, ostajući neutralnom, kako bi svi imali u njoj svoje mjesto pripadanja, društvenom identitetu! Stoga, to društvo za sve, mora biti neutralno po pitanju bilo kakvih nosilaca značenja, koji bi ukazivali na ideološku, ili neku drugu, pripadnost kolektivitetu.
Bilo kakvo eksponiranje simbola pripadanja, jednoj zajednici suprotstavljenoj drugoj, posebno je opasno za rovita društva poput našeg, koje je ne tako davno (možda hronološki davno, ali nedavno u svijesti i emocionalnom sjećanju populacije), izašlo iz perioda krvavih sukoba označenih tim kolektivističkim imeniteljima razlika. Uvijek je, pri tome, najranjivija, kroz pojavu tih simbola, ona ljudska skupina, koja je u očitoj manjini, daleko od pozicija moći. Za osjećaj ugroženosti pritiskom, koje označitelji kolektiviteta vrše na druge, koji tim kolektivitetima ne pripadaju, ne možemo pitati one, koji su u večini, već isključivo one u manjini. Tako, za bošnjačke osjećaje tereta „nepripadanja“, moramo pitati banjalučke, dobojske, zvorničke Bošnjake, za srpske osjećaje, zeničke i sarajevske Srbe, a za hrvatske osjećaje sarajevske, bugojanske i zeničke Hrvate! Na žalost, mi ih ne pitamo, već u njihovo ime svjedočimo, a kada sami progovore, njihove osjećaje negiramo i niveliramo.
Kao dobar primjer poslužit će susret sa činovnikom u jednom pedagoškom zavodu u Republici srpskoj. Direktor tog zavoda me primi na razgovor, a ja ne mogu da skinem pogled sa ogromnog krsta na njegovim prsima, niti da se otmem dojmu, da se nalazim negdje gdje mi nije mjesto, mada je to javna ustanova, u službi svih građana. Osjećao sam se užasno neprijatno. Pomislih, da se sigurno, još ružnije, osjećaju djeca bošnjačke nacionalsnosti i njihovi roditelji, povratnici, kad se susretnu sa direktorom zavoda, koji kordinira javnom politikom u sektoru obrazovanja obaveznog za sve, sa obavezom za sve! Možda će neko reći, da sam primitivan i zaostao, te kako sam ja nacionalista, kojem smetaju simboli drugih, ali činjenica je da sam se ja tako osjećao, a tu činjenicu bi, oni u večini trebali prihvatiti i poštovati. Nije u redu, da neko ko je na javnoj poziciji, namjenjenoj služenju interesima i potrebama svih građana, bude označen simbolom, koji potencira razliku, jer to šalje poruku da nama Bošnjacima tu nije mjesto, da nismo u svome i među svojima.
„Ono đubre pak od Kljujića, ne bavi se time, već mu smeta „naša“ fina, kulturna i čestita bula, na mjestu ministrice obrazovanja!“
Nema komentara:
Objavi komentar